whattafashion.com

Evo zašto bi ljudi trebali čuvati svoju privatnost

„Hej, a jesi zauzeta?“ , „A koliko ti u stvari imaš godina?“, „A gdje živiš?“, „A čime se baviš? Jel možeš živjeti od toga? Koliko zarađuješ?“, „A za koga si udana?“, „A čime ti se bavi dečko, muž?“, „ A što voziš?“, „Jesi u stanu, kući? Najam, tvoje?“, „Di si bila jučer? Što ćeš raditi ovaj tjedan?“, „ Koje poze voliš?“

Što je od svega spomenutog privatno pitanje? Evo još primjera:

„Hej, kako ste? Jeste se vratili s godišnjeg? Jeste se odmorili, jeste li spremni za posao i nove radne/školske /studentske pobjede? Kako ste proveli vikend?“

Oprostite na pitanjima, ako smatrate da su preprivatna. Ali…što god rekli, zapravo me baš i ne zanima previše. Zašto? Jer je to vaš život. Mene zanima samo jeste li ok i mogu li danas nešto učiniti za vas, moje poznanike, prijatelje. Mogu li vas kako razveseliti ili na bilo koji način pomoći? I istina, zanima me, volite li čitati moje tekstove i koliko ih često čitate. Jer oni su tu za vas, ne (samo) za mene. Pisac – kolumnist piše radi čitatelja, obrađuje teme koje su im zanimljive, koje su društveni problem ili radost društva. Potiče na zadovoljstvo ali i na promjene.

To je zadatak kolumniste. A treba li pritom pisati u prvom licu, prepričavati svoj život, da li se to od njega očekuje? Ne. Ne svaki put. Ponekad ne uopće. Može pisati iz onog kuta iz kojeg želi, staviti se u tuđu kožu, proživljavati tuđe drame, sve u svrhu teksta za svoje čitatelje. Sve to pisac/kolumnist može, samo ako ima dovoljno mašte. Mora imati i svoj stil, kako bi čitatelju bio prepoznatljiv i zanimljiv. Kako bi se izdvojio iz mase. Tada je sposoban napraviti neke promjene.

„Budi naša Carrie Bradshow, ljudi su zabadala, vole čitati priče i kolumne pisane u prvom licu. Piši o sebi, svom životu. To se čita, traži, prodaje.“ reče mi jednom prilikom naša poznata urednica. Odmahnuh glavom, rekoh joj da ću se radije držati svog stila, kome pravo, kome krivo i ma koliko profitirala. Nije se ljutila, poštuje me. Zna da je za mene privatnost svetinja, nenaplativa.

„Hej, super su ti kolumne i priče ali što ako ljudi pomisle da zapravo pišeš o sebi, svom životu? Jel to zbilja samo tvoja mašta?“, upita me jednom dugogodišnji prijatelj.

„ Ja ne pišem o sebi i neću. I j*** mi se što će misliti, da li će krivo shvatiti, čitatelj uvijek misli što želi, ne možeš mu to zabraniti. Pišem kako hoću, što hoću ali o privatnosti ne i to znaju svi koji me jako dobro poznaju. Ljudima je ionako teško udovoljiti, da si najsavršeniji. „

„Ma stara moja, to ti se prodaje, vidi Nives Celzijus koliko joj je donijela privatna ispovijest. „

„Pa nisam ja Celzijus, iako imamo isto ime. Moja je mašta velika, nije nužno prepričati stvarne događaje da bi se pisala kolumna ili priča, obradila neka tema, to zna svaki dobar pisac. Stvarni događaj kao inspiracija je ok ali ne moraš ga baš cijelog prepričati, bolje je kad dodaš nešto svoje, zaštitiš likove, uneseš svoj stil i dašak misterije. Ma bolje da ne krenem pisati o privat životu, moglo bi biti suza i cirkusa“, rekoh, ali nisam taj tip, neću, što je moje moje je. A i bolje da je tako, zamisli da se i ti nađeš unutar moje kolumne i štoviše, knjige.“

Smijao se.

„Ma u pravu si.“ reče.

Znam ja, svatko od nas voli svoj privatni život. I voli ga čuvati od tuđih pogleda, posebno kad radi neke __________(umetni dio koji misliš da nedostaje).

Nitko zapravo ne bi bio sretan da se njegov privatni život istrese i prevrne kao kontejner, da se po njemu njuška i istražuje. A s druge strane…ljudi su tako neoprezni, sa svega par nepromišljenih klikova otkriju sebe. Pa se izvlače, pravdaju svoje nepodopštine, kad ih napadnu i osude.

Znam ja, ima i onih koji imaju tri života, baš onako kako reče neka quote. Paze što pišu i govore, čuvaju svoje tajne.

Ali… je li istina da baš svatko od nas ima tri života: javni, privatni, tajni?

Ne znam, ne bih rekla, ako smijem primijetiti. Neki se srčano trude upoznati nas sa sva tri svoja života, gotovo u detalje a da ih to ni ne tražimo. Žive život bez (puno) tajni, prepričavaju ga gdje god stignu a onda se čude, kad se detalji iz istog protiv njih upotrijebe. Brišu granicu između javnog i privatnog, nasjedaju na trikove, vjeruju da im je prijatelj – prijatelj. Da li zbog neiskustva, naivnosti ili nemogućnosti samokontrole, ne znam. Ali zato znam da baš i nije lako živjeti bez povjerenja u ljude ali opet, tako je divan osjećaj kad malo o sebi daješ van i puno toga zadržiš za sebe. Ne moraš strahovati da će te netko izmanipulirati i povrijediti.

Uznemiravati ili ucijeniti, pokrasti, kontrolirati, osramotiti, izložiti opasnosti ili se s tobom nepravedno natjecati. Znaš onu “Tko se jednom opeče, puše i na hladno”? I onu “Ljudima ne vjerujem iz dva razloga, ili ih predobro poznajem ili ih premalo znam”?

Tako ti npr ja živim. Pazim na sebe i svoje. Zato što vjerujem da (po)znam ljude. A onih koje ne poznajem klonim se.

Izbjegavam njihova pitanja, sumnjivi su mi kad ih postavljaju, istražuju. Jer moram, nažuljali me oni kojima sam vjerovala, jednom. Ma zovi me paranoičnom ali iskustvo me podsjeća da je nužno čuvati privatnost i samog/samu sebe.

Neku večer sam ti gledala dobar film. Ukratko:

Dva klinca koja trećemu zagorčaju život, tako da ga lažnim profilom namame da učini nešto eksplicitno. Novinarka željna senzacija i slave namami mladića sklonog nemoralu i nelegalnoj zaradi na ispovijest. On se otkriva, zaljubljuje se u nju i dovodi svoj ali i život svojih kolega, koji se bave istim radnjama u opasnost. Žena nezadovoljna brakom otkriva se potpunom strancu…Poznati scenarij, film? Nažalost nalik mnogim privatnim filmovima u životu.

Što manje dajete, više vas respektiraju. Čak i kad mislite da je netko prijatelj, razmislite dvaput. Triput. Ma i više puta. Koliko god je potrebno, izložite ga/ju testu, dok vas ne uvjeri da s vama zaista ima dobre i plemenite namjere. A ako vas iznevjeri, nedajte nove prilike, ne isplati se.

Možda, jednom, ako se iz temelja promijeni, dajte tračak šanse. Jednostavno radi odgojne mjere. Pokažite da VI niste smeće.

Koja je granica između privatnosti i neprivatnosti, privatnih i neprivatnih pitanja? Vi je postavljate!

„Ti si jedna od rijetkih koja na društvenoj mreži nema fotke u badiću, kako to? Druge ih imaju more.”

“Ne vidim svrhu fotki u badiću, iz svih kuteva. Hvalisanje? Izazivanje? Traženje partnera? Poticanje na maštanje, fantazije? Davanje lažnih nada? Što time dobivam? Muške lajkove, pubertetske komentare? Sto, dvjesto, tristo, petsto lajkova više nego inače? Ponude za sve i svašta, čak i one nemoralne, uvredljive? Komentare koji hrane ego? Pa veći je izazov i zadovoljstvo privući pažnju obučena, radi nekog intelektualnog rada, nekog postignuća. A i njegova sam, što je njegovo, njegovo je. A i da nisam, da sam tuđa, odnosno od nekog drugog, opet bih postupila na isti način. Osim da sam svjetski top model pa od toga živim. Ili neka poznata, dobro plaćena glumica, pjevačica, celebrity, koja se razgolićuje za potrebe beauty i modne kampanje, nakon što se dokaže talentom, intelektom. Ali tada bi za mene napravili fan page.”

Megan Fox je jednom izjavila da ne voli davati intervjue jer novinari postavljaju previše pitanja o njenom privatnom životu. Ne trudi se samo Megan sačuvati privat life daleko od javnosti, takvih je primjera more. Zašto to ljudi (čak i celebrityji) čine?

Jedan od razloga je sigurnost. Sloboda kretanja i odluka. Ako ne znate zašto ljudi čuvaju privatnost, zašto zaključavate vrata stana kad odlazite na posao? Zašto zaključavate auto kad napuštate parkiralište? Zašto ne ostavite broj socijalnog osiguranja, kreditne kartice, pinove i ostale osobne stvari na društvene mreže? Zato što niste glupi, netko bi vas mogao pokrasti odnosno, uzeti vaš identitet. A tada ste nadrapali. Bez sigurnosti nema osobnih podataka, identiteta čak i intelektualnog vlasništva. Privatnost čuva sve, vaš identitet, ideje.

Svi smo mi jednom, dvaput, više puta u životu napravili nešto zbog čega žalimo ili čega se stidimo. Prirodno je činiti greške tokom života ali je dobro i tražiti prilike u kojima se možemo ispričati za naše ponašanje, iskupiti, pokazati da smo se promijenili, na bolje. U svijetu u kojem naše greške postaju dostupne, vidljive, greške žive zauvijek. Privatnost čuva informacije o nama, pogreške možemo lako ispraviti.

Tko god je tražio posao u doba otkad je interneta, zna da svaki budući poslodavac provjerava sve što mu je od značaja za buduće zaposlenje. Želite se prikazati u najboljem svjetlu ali…kako ćete opravdati one svađe na društvenoj mreži, koje su možda ostale negdje dostupne? Također, ne želite da vaš budući šef dozna kako ste u potrazi za novim zaposlenjem. Ne želite da vas budući poslodavac vidi u kupaćem kostimu, u neželjenom društvu i(li) vaše pijanke. To vi mislite da nikog ne zanima vaš život, da vas nitko ne promatra i ne prati vaš život. To vi samo tako mislite. Za image neke firme vrlo je bitno koga zapošljava, u koga ulaže svoje novce. Privatnost vas podsjeća da morate preuzeti kontrolu nad sobom i svojim životom. Niti jedna ozbiljna firma ne želi zaposlenike – čudake.

Zaštita od uznemiravanja, još je jedan od razloga zašto ljudi čuvaju privatnost. Nije problem otkriti malo o sebi u društvu najboljih prijatelja, koji s vama također dijele svoje tajne ali kad osjećate da ne valja vjerovati nekim osobama, možda je zaista bolje da slušate signale svog tijela (trust your guts). Nečiju lošu energiju odnosno loše namjere osjećate, nemojte bježati od osjećaja koji sugerira nepovjerenje. Puno ljudi vjerovalo je svojim prijateljima koji su ih ipak jednom (ili više puta) zeznuli, otkrili neke neželjene detalje ali vjerujte instinktu, opasnost možete predvidjeti. Čuvajte se onih koji: previše pričaju kad ste face to face, uživo a premalo vas slušaju. Onih, koji su vrlo glasni da se oko njih ljudi okreću (u lokalu i sl) dok prepričavaju dogodovštine i iskustva s drugim osobama. Onih koji ne daju informaciju za informaciju, ali zato postavljaju puno pitanja vama. Onih koji ne čine uslugu za uslugu. Onih koji ogovaraju druge u vašoj prisutnosti, koje partner opominje naglas dok pričaju o svom i tuđem životu. Onih kojima usta pričaju jedno a oči govore drugo. Onih kojima se oči ne smiju dok se smiju (glume zadovoljstvo i pristojnost). Onih koji vam nikad ne klikaju ni komentiraju ali šalju requeste za svoje fan stranice.

Ako do sad niste pazili, pripazite na svoj handy, gdje ga ostavljate, kome ga posuđujete (samo na kratko jer mu je „otišla baterija“), tko sjeda za vaše računalo. Ne otvarajte sumnjive linkove ni mailove. Pripazite kakve ankete ispunjavate, na čija pitanja odgovarate.

Ma zapravo…trebam li vam reći, odnosno podsjetiti vas da pripazite na sve, ako želite sačuvati svoj mir, sve svoje i sebe?

foto: thebolde.com
Nives Stepinac Grgurić ( pseudonim Nives Stern) autorica je velikog broja članaka na fashion & lifestyle stranicama marla-design.com i whattafashion.com, na kojima obrađuje teme vezane uz modu i lifestyle, međuljudske odnose. Kao kolumnistica na portalu portaloko.hr obrađuje također teme iz spomenutih područja. U vezi suradnje i poslovnih ponuda molimo ostvarite kontakt putem obrasca na marla.com.hr
Fan page: www.facebook.com/Nives-Stern-521741814648685/timeline/

Posted by on Sep 8 . Filed under Inspiracija, Kolumna by Nives, Slide. You can follow any responses to this entry through the RSS 2.0. You can leave a response or trackback to this entry

Leave a Reply

Photo Gallery

Log in | © Copyright - WHATTA FASHION 2010