whattafashion.com

Interview: Jelena Veljača ( Novi list, LIFE)

Jelena Veljača:“Ako neki moji kolege misle da snimanje serija može izdržati amater ili netalentiran glumac, grdno se varaju!

Jelena Veljača:“Nakon svega, kako da ne budem ponosna na sebe!“

Jelena Veljača:“Ne mislim da sam omražena!“

Zadnji put je na „daskama koje život znače“ bila prije točno deset godina i istakla se u Freyevoj Tirzi, a sada je mi, pred sam odlazak na Canneski filmski festival zahvaljujući Chivasu i jedan od najvažnijih crvenih tepiha vraćamo na mjesto gdje „daske život znače“!

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu poslužilo je kao savršena kulisa da popričamo s Jelenom i pokušamo doznati što se to krije u njenoj glavi, ali i da Vama, čitateljima ekskluzivno predstavimo couture kreaciju Roberta Severa u kojoj će Jelena zablistati na crvenom tepihu.

Tko je zapravo Jelena Veljača?

Tvrdoglava, strastvena, brza, brzopleta, smiješna, krhka, snažna žena.

Kako započinjete vaš dan?

Nedavno sam kupila espresso aparat i jako se veselim svakoj prvoj jutarnjoj kavi. Ponekad prije spavanja mislim o tome kako će je divno biti piti, dok su psi u vrtu i tišina na mom brdu. Pijuckam kavu i surfam po netu, čitajući jutarnje vijesti. Nakon toga, dan može početi.

Što bi izdvojili kao Vaš najveći talent?

Imam dobru koncentraciju na rad. Brza sam i većinu zadataka mogu obaviti prije nego većina. Mali je problem što mi onda sve i brže dosadi.

Vaša najveća mana i vrlina?

Brza sam, ali i brzopleta.


Što smatrate Vašim najvećim uspjehom, a što neuspjehom?

Najvećim uspjehom smatram svoju karijeru. Seriju koja je rušila rekorde gledanosti, Larin izbor, a potom i Stellu, koja je bila jedan sasvim novi format. Svojim najvećim neuspjehom smatram razvod braka.

Da možete vratiti vrijeme, što biste ispravili?

Možda bi u nekim trenucima bila manje uplašena, a oko nekih stvari puno strpljivija.

Jeste li ikada nekoga iskoristili?

Nisam. Na žalost situacije su bile obrnute.

Vjerujete li u iskrenost ljudi? Možete li procijeniti tko Vam je zbilja prijatelj, a tko je uz Vas samo zbog uspjeha?

Zbilja sam uvijek vjerovala da mogu, da zbilja dobro procijenim ljude i situacije, ali ispada da ipak ne mogu.

Kada ste se točno i zašto odlučili napustiti „daske koje život znače“?

To se desilo posve slučajno. Kazalište je obilježilo moje odrastanje. Od dvanaeste godine života bila sam članica dramskog Učilišta Mladih u ZeKaEmu, studirala sam glumu na kazališnom odsjeku na Akademiji. Nisam mogla ni sanjati da će moj profesionalni put jednom biti tako daleko od kazališta. Međutim, stvari se nekako tako poklope. Kad sam kao glumica radila na velikoj televizijskoj seriji Vila Marija, koja je promijenila poimanje i pristup televizijskog produkciji kod nas, zarazila sam se ljubavlju prema televiziji. Htjela sam ući unutra, u sam proces, htjela sam napisati i ekranizirati nešto od priča koje sam također cijeli život maštala i zapisivala. Taj se put pokazao plodonosan, publika je prepoznala moj rad, i zahvalna sam što je tako. Kazalište je moja velika ljubav i dalje, ništa se nije promijenilo, ali čovjek mora pronaći slobodu u zadanim mu okvirima.

Postoji li neka uloga koju ste željeli odigrati, a niste dobili priliku?

Silno sam htjela odigrati sestru Anđeliku u Krležinim Glembajevima, kraljicu u Zimskoj priči

Kako gledate na kazalište i stanje u njemu danas?

Gledam ga kao veliki obožavatelj. Posve sam pristrana; mislim da su hrvatski glumci najtalentiraniji na svijetu, i da nekim naših predstavama, posebno onim koje se baziraju na glumi, uz bok ne mogu stati ni svjetske pozornice. Kao takav subjektivni obožavatelj, loše strane ignoriram i zanemarujem. Nešto ipak valja na toj Akademiji kad iz sebe izbacuje tako fantastično talentiran kadar.

U svijet sapunica ste zapravo ušli kao glumica. Opće je poznato kako dio vaših kolega i kolegica sapunice smatra sjajnim iskustvom s nemilosrdnim ritmom koji ih dodatno disciplinira, ali i dobrim izvorom zarade, dok drugi smatraju kako je akademskim glumcima takvo nešto ispod časti. Kako gledate na svoje iskustvo u tom kontekstu?

Reći ću vam iskreno: nikad više ne bih igrala u sapunici. Ali to mogu reći tako otvoreno jer sam ja to iskustvo prošla i znam koliko je naporno. Međutim, snimanje sapunica vraški je zahtjevan posao; i ako moji neki kolege misle da to može izdržati amater ili netalentiran glumac, grdno se varaju. No, poštujem činjenicu da svatko ima svoj put- nismo svi isti niti nas iste stvari privlače. Za osobu željnu novih iskustava, znatiželjnu i punu energije, snimanje Vile Marije i Ljubavi u zaleđu bio je veliki gušt.

Jednom ste izjavili kako se ne sramite uloga u sapunicama, ali vam to nije najdraža stvar koju ste napravili u životu. U međuvremenu ste prometnuli u jedno od vodećih imena hrvatske televizijske produkcije. Može li se sada reći kako ste pronašli jednu od najdražih stvari u životu?

Može. Ekraniziram svoje priče. U profesionalnom smislu, ne mogu biti sretnija.

Zašto mislite da ste omražena?

Ne mislim da sam omražena!

Kako reagirate na negativne kritike? Mislite li da iz mnogih možda progovara onaj poznati „hrvatski jal“?

Iskreno, vrlo rijetko dođu do mene. Ali, kad i čuje, smatram to normalnim dijelom posla- tko radi, taj i griješi.

Koju Vašu seriju bi izdvojili kao Vaš omiljeni projekt?

Ponos Ratkajevih će uvijek imati posebno mjesto u mom srcu. Naime, moja su velika ljubav kostimirane drame, a drugi svjetski rat moja omiljena tema. Larin izbor je moj veliki ponos; Stella također.

Sigurno već imate puno novih ideja i poslovnih planova koje biste realizirali u skorijoj budućnosti. Možete li nam otkriti neke od njih?

Ne mogu, nažalost, ali istina je da pripremam dva televizijska projekta.

Pišete kolumne, serije i intervjuirate najzanimljivije pisce svijeta. Što vam znači svako od tih područja? Zasigurno vam pružaju različite mogućnosti i za dodatno kreativno izražavanje.

Obožavam svoj posao. Putovanja i razgovori s piscima iz cijelog svijeta, s nekim od najpopularnijih autora današnjice, stvarno je posao iz snova. Kolumne pišem već punih sedam godina; izmijenila sam petero urednika, izdala dvije zbirke, a čini se da publika još ima želje za tim tekstovima. Kako ne biti ponosan?

U početku prikazivanja „Zore dubrovačke“ bilo je puno kritika. Kako to komentirate? Je li moguće „istrenirati“ kompletnu glumačku postavu za takvo nešto u zadanim vremenskim okvirima?

Naravno da nije moguće, no vjerujte mi, naši su glumci odlično obavili svoj posao. Serija od 160 epizoda traži jednu stanovitu brzinu u snimanju i u tom kontekstu glumci, koji, dakako, nisu svi podrijetlom iz istog govornog područja, dobro su se držali s obzirom na to da u jezičnom smislu zadatak nije bio lagan. No moram vam reći nešto drugo: da su zaista naši glumci govorili kao pravi Dubrovčani, svi do jednoga, možda bismo morali ostatku Hrvatske titlovati seriju.

Koliko je teško biti uspješna poslovna žena u Hrvatskoj, jasnoga stava i bez dlake na jeziku? Žena ste koja je uspjela, a što mislite, koliko je teško zapravo uspjeti kao žena u Hrvatskoj?

U svom profesionalnom putu zapravo i nisam primijetila da ima velike razlike to jesam li žensko ili muško, no dopuštam da je moje zanimanje specifično. Stvaralaštvo svake vrste oduvijek je puno liberalnije i nema toliko predrasuda. No, moram priznati, kad sam počela raditi kao kreativni producent, 2010.godine, naišla sam na predrasude u stilu: glumica, kako će izdržati tempo… Vrlo brzo se pokazalo da mogu, i to je ti. sad kad sam to rekla, moram ipak reći da smatram da je moj slučaj specifičan. Mnoge moje prijateljice koje se bave drugim vrstama zanimanja zakinute su za ravnopravno poštovanje na radnom mjestu i ravnopravu mogućnost za napredak. Pravo pitanje nije «uspjeti kao žena», već «bii žena» u Hrvatskoj, jer, moram vam reći, kad žena, poput mene, stekne stanovitu poslovnu poziciju u društvu, i financijski je samostalna, događa se da ljudi misle da s njom «nešto nije u redu», jer je toliko zanima karijera. Smatraju je prešutno histeričnom frigidnom karijeristicom, koja ne zna voljeti i ne želi djecu (što u 99% slučajeva uopće nije točno). Također, žene koje nisu okrenute karijeri, nalaze se u situaciji da su često ovisne o partnerovim financijama iako po hrvatskom zakonu njima pripada 50% bračne stečevine, no nekako društvo na muškarca u takvim primjerima gleda kao na «donositelja kruha na stol», što uopće, čak ni činjenično, nije istina. Gotovo da mogu primijetiti da je biti žena u oba ta slučaja jako teško. Uspjeti ne. Sve velike firme vole predane i savjesne radnike koji vole raditi, a sve žene koje ja poznajem su upravo takve.

Jeste li ikada željeli otići iz Hrvatske ?

Sanjala sam taj scenarij kad sam upisivala glumu. U Ameriku sam otišla na drugoj godini kao gost-student, no život me ipak vratio u Hrvatsku. Nije mi žao. Bilo je kako je trebalo biti- je ne regrette rien, kako pjeva Piaf.

Koliko zapravo vaš posao utječe na vaš privatni život?

Tako da je jako često moj posao moj cjelokupni život, pogotovo kad se projekt snima. Družim se s glumcima, scenaristima i producentima. Moji najbolji prijatelji svi su u istom biznisu- teško je pronaći temu izvan produkcije, televizije, snimanja, novih projekata i nove tehnike.

U kakvim ste odnosima s bivšim ljubavima?

To ovisi o bivšim ljubavima. No ona najbitnija, moj brak, završio je tužno ali pristojno. Ostali smo prijatelji, podržavamo se, razumijemo i još uvijek dijelimo brigu o našim psima.

Nakon svega vjerujete li i dalje u brak i ljubav?

Apsolutno!

Osim profesionalno, nametnuli ste se i kao jedna od najvećih hrvatskih modnih ikona. Kako ste započeli svoj modni put? Naime, u počecima vaše karijere ta dimenzija nije toliko dolazila do izražaja, već ste s vremenom izgradili značajnu poziciju na našoj modnoj sceni. Kako gledate na taj razvoj?

Kao na najnormalniju stvar na svijetu. Rasteš, zarađuješ neku lovu, vidiš nešto svijeta, inspiriraš se. Na Akademiji smo svi bili u takozvanim «krpama»- trenirkama i štucnama. Kasnije, kako vanjski svijet utječe na tebe, i modno se razvijaš, ako te to zanima, dakako.

Osim Roberta Severa, koje hrvatske dizajnere podržavate?

Envy room, A’marie, Matiju Vuicu, Lanu Biondić koja stoji iza S dressa, Kristinu Bradač koja stoji iza Maripose. Postoje i mnogi kojima se divim a s kojima nisam imala priliku surađivati.

Kako gledate na hrvatsku modnu scenu?

Kao strastvena navijačica. Želim da se razvijaju, da napreduju, i da se što prije desi neka industrija koja ih može podupirati.

Koliko trošite na modu i koliko vam ona znači?

Previše. No zaista uživam u modi, to je moja velika strast.

Jeste li uzbuđeni zbog putovanja u Cannes?

Jako sam uzbuđena, uvijek sam malo maštala o jednom inozemnom crvenom tepihu.

Koga biste ondje voljeli vidjeti izbliza, pa čak i upoznati?

Nicole Kidman koja otvara Cannes s filmom o Grace Kelly.

Zasigurno ste i s kolegama, koji su bili u Cannesu ranijih godina zahvaljujući Chivasu, razgovarali o njihovim dojmovima. Naposljetku, ondje su bile i zvijezde vaših serija Doris Pinčić i Filip Juričić, Amar Bukvić. Što su vam o tome rekli?

Svu odreda su mi rekli da je to fantastično i uzbudljivo iskustvo, o kojem svi mi glumci ipak pomalo sanjamo.

Jeste li sretna žena?

Na „
refule“.

Kada se pogledate u ogledalo što vidite?
Dobre gene. (smijeh)

Volite li kuhati? Što najbolje spremate?

Da, volim! Upravo sam ja ta koja je kući zadužena za kolače, torte i ostale slastice.

Možete li izdvojiti neku uspomenu iz djetinjstva koje se posebno sjećate?

Pa sve što se zapravo tiče i mog brata, naš kompletan odnos. Danas radimo često zajedno, a i kao djeca smo bili užasno kreativni. Često smo znali oslikavati zidove, a imali smo i naše malo kućno kazalište u kojem smo igrali.

Interview by Nikola Grbin

credits
foto: Zvonimir Ferina
make up: Kasandra Draganić
hair: Ivica Palinić
haljina: Robert Severdizajn(Robert Sever & Branko Basletić)
kruna: Slobodan Velicki
organizacija: Morana Đurčević(Abrakadabra)
Zahvaljujemo se Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu i Maji Gerovac na pomoći

Posted by on May 25 . Filed under Inspiracija. You can follow any responses to this entry through the RSS 2.0. You can leave a response or trackback to this entry

Leave a Reply

Photo Gallery

Log in | © Copyright - WHATTA FASHION 2010