whattafashion.com

Misliš da si drugačiji?!

Različitost je IN, tako je popularna da nekima uopće ne silazi s usana, predmet je razgovora i želje. Svi bi tako rado bili različiti jer to je, eto, cool i iako nam je već rođenjem darovana, jer smo zamišljeni kao unikat, nekima ni to nije dovoljno pa žele odskočiti više, dalje, tražeći dodatnu potvrdu svoje različitosti. Malo tko pritom razmišlja, koja je cijena različitosti, koliko vremena, energije i novaca ona košta.

Ovaj put ne bih o različitosti uslijed vanjskih faktora već o prirodnim, urođenim različitostima, koje nas još od pelena i djetinjstva diferenciraju od vanjskog svijeta.

M. se zabrinula zašto je čitav razred izašao a njen mališan nije no jedna djevojčica joj je prišla i rekla:
– Nije stigao prepisati sve s ploče i riješiti tri zadatka pa mora ostati još peti sat.
M. je požurila prema razredu i već na hodniku čula kako mališan plače.
– Što se događa, zašto plačeš? – uletjela je zadihana u razred.
D. je bio sam s učiteljicom, koja je stroga i ljuta hodala oko njega s rukama na leđima. Jecao je, suze su mu smočile ručice, obraze i natopile bilježnicu. Činilo se da plače već pola sata.
– Mama pomozi mi, ne mogu više, umoran sam, ja bi išao doma. – projecao je kroz novi nalet suza.
– Imamo problem – priopćila je učiteljica – ne prestaje plakati.
M. ga je zagrlila i uspjela smiriti, jedva savladavši suze, primila je instinktivno bilježnicu iz matematike u koju se mučio nešto upisati, te se obratila učiteljici:
– Čujte, pa on ne može… ja ću prepisati s ploče umjesto njega.
– Ne, on će prepisati, on mora prepisati sve sam s ploče! Nije pazio dok smo uzimali novo gradivo, sad neka sjedi i piše. Svaki dan ovako, vrpolji se na stolici, ogledava, gleda kroz prozor dok ja pričam, zabavlja razred i sebe, ne pazi i ne sluša upute.
Ponovni plač sina, skoro urlik, taknuo je majčino već nagriženo srce i ovaj put istjerao suze i na njene oči.

“Samo malo”, pomislila je M, “kako to razgovara s mojim djetetom? Mojim djetetom, koje želi kući, ne može više i očito ima neki problem (za koji mi ne znamo)”. Iako se požalila u stručnoj službi na odnos prema njenom školarcu, ništa se značajno nije promijenilo a kako bi izbjegla još lošiji odnos, popričala je sa suprugom i stručnjacima, poslušala savjete i prijedlog za timsku obradu (kako bi se utvrdilo što je problem). Tada još nije znala ništa o poremećaju pažnje ni o ADHD-u, svi su nagađali simptome.

– Varate se ako mislite da učitelji sve znaju kako s vašim djetetom. Nisu svi educirani za to niti ih sve zanima. Pogodite koliko ih se odazove na predavanje o ADHD-u i sličnim teškoćama– slušala je od logopedinje godinu dana kasnije – mnogi su uvjereni da imaju dovoljno znanja i smatraju nebitnim primiti upute za rad s takvom djecom pa takav odnos sa stručnjacima i roditeljima samo otežava suradnju.

M. se stisnula i preispitivala, je li moguće da se ovako nešto doživljava u 21. stoljeću od obrazovanih osoba no logopedinja je slijeganjem ramena potvrdila sve sumnje.

– Imate more papira, ne znam zašto su vas toliko iscijedili, ali vidim da je napravljena temeljita timska obrada, da ste sve traženo obavili i obišli te dobili savjete kako učiti s djetetom i olakšati mu školske obaveze. Nalaze neuropedijatra, kliničkog psihologa, defektologa, čak i psihijatra, rješenje o individualnom pristupu, sve imate. Vidim da su date upute od psihologa za rad s djetetom. Naš sat je 150 kn, negdje je i 200, a grad subvencionira samo dio iznosa. Plaća se unaprijed, na početku mjeseca, međutim, mi pružamo kvalitetnu uslugu. Uzimate termine?

„Poljubi ili ostavi.“, pomislila je M. i podsjetila se razgovora sa A. koja joj je savjetovala ovu adresu.

– Čovječe meni moraju dati popust i prilagoditi termin jer sam im već jednog Mercedesa platila, svim satovima na koje je moj mali išao unatrag nekoliko godina. Pomak je vidljiv, u školi je pozorniji, bolji, memorija je bolja ali ja se ne sjećam kad smo zadnji put potrošili nešto love na sebe i kuću jer sve te usluge treba platiti iz svog džepa.

Ako su samohrane majke tihi borci, kako čujem, kako se onda zovu mame (roditelji) djece s teškoćama u razvoju? Molim vas, nemojte misliti da umanjujem nečiji problem, bol, tugu i žrtvu jer to nipošto ne činim niti imam namjeru ali nije li malo previše govora o majkama patnicama – samohranima, među kojima ih je priličan broj sam skrivio svoju nevolju, jednostavnim izborom krivog partnera?

Isto se nažalost odnosi i na mnoge samohrane očeve, kojima su svi krivi što im je brak propao, što ih je žena ostavila i sav teret spao na njih. Znam da treba s njima suosjećati i nemojte misliti da to ne činim, uostalom jedna sam od onih koji im uvijek pomažu, na sve moguće načine no kao hvalu i zahvalnost često dobiju gnjev i sebičnost, maltretiranje po svim nivoima. Nemojte misliti da im to ne pamtim, to sebeljublje i vječnu kritičnost, frustriranost, ja samo nemam vremena za njihove budalaštine i nervozu, komplekse i istresanje žuči pa brzo zahladim odnose. Iako ima prekrasnih samohranih roditelja koji su vrlo zahvalni na razumijevanju i svakom obliku pomoći, ima i vrlo ružnih osobnosti među njima koje svoj status zloupotrebljavaju.

Za razliku od samohranih roditelja, roditelji djece s teškoćama u razvoju nisu birali svoj problem, on se naprosto dogodio, ne njihovim izborom ni krivnjom, niti krivim partnerskim izborom, pristupom i odgojem već nakon uredne trudnoće i komplikacija na porodu, uslijed porođajne asfiksije i nepredvidivih utjecaja nasljednih faktora te sličnih, ne manje kompliciranih razloga. Međutim, mnoge se takve roditelje ne žali i ne razumije. Štoviše, često im se kaže da preuveličavaju problem a često ga drže i u tajnosti jer nije baš zgodno biti različit, iskakati, u njih se često upire prstom jer oni imaju drugačiju djecu. O istoj se baš i ne voli učiti ni čuti jer: „Ljudi bježe od toga. Bitno im je samo kad njih isto zadesi, inače nije.“, reče mi nedavno prijatelj.

Ja sam pak, božjom voljom ili prstom sudbine, nazovite to kako hoćete, okružena upravo takvim osobama i vjerujem da Bog i život (kako hoćete) samo najčvršćim osobama dodjeljuje tako teške zadaće.

No krenimo dalje, mislite li da roditelji djece s teškoćama u razvoju ne bi trebali zaslužiti malo veću pozornost, više razumijevanja i poštovanja?

Evo još nekih epizoda u vezi ove problematike:

– Ja ne znam više kako dalje – požalila mi se žena na školskom hodniku – mala je sve gora, odbija učiti, skuplja loše ocjene, odbija suradnju, pod satom se zabavlja, počela je oponašati oca koji se stalno izderava na mene.
– Pa jeste li pričali sa školskim psihologom?
– Ma jesam ali kaže da je to vjerojatno faza, da će ju vjerojatno proći ali meni ovaj period već predugo traje. Znam da je hiperaktivna ali sad je već nemoguća. Čak i kad krene učiti i pisati zadaću, to traje i po nekoliko sati nad par zadataka jer ju škola ne zanima,  jako teško se koncentrira a kad joj ne ide gradivo, rasplače se ko kišna godina i živcira. Išla sam po savjet i do logopeda i psihologa van škole, u jednu udrugu pa mi kažu da možda čak ima elemente ADHD-a no da bi trebali napraviti timsku obradu radi jasnije slike i daljnjih uputa.  Školski psiholog pak kaže da probamo doma pričati s njom a kako da to izvedem, bojim se priznati da je kod mene doma kaos. Sram me i tko zna što će i kako poduzeti oko toga. Moj muž je nagao i ne razumije ili ne želi shvatiti kako svojim odnosom prema meni, svima nanosi štetu.
– Radite li?
– Ne radim, on mi ne da da radim. Kaže da tko će se onda brinuti za kćerke.
– Imate li od koga dobiti pomoć, da se malo odmorite od svega?  Nekud otići?
– Ma nemam, u tome i je problem.
Pognula je glavu a u očima su joj se zakotrljale suze. Kako pomoći ovoj ženi i sličnima? Mislite da će se netko baviti njenim slučajem? O ne, varate se, neće a ako i hoće, to će raditi vrlo površno. Zato mi je sad već postalo naporno slušati o ljubavi od osoba koje nemaju poštovanja i suosjećanja, koje redovno o ljubavi propovijedaju ali ju daju samo dok od suprotne strane imaju koristi. Ova je žena prepuštena sama sebi, kao i mnoge druge, njoj slične  a tako ne mora biti.

– U Americi postoje škole za djecu s teškoćama ali i razred unutar škole unutar kojeg su djeca s nekim problemom, koja usvajaju gradivo na drugačiji način, skoro pa putem igre.
– Ne živimo u Americi ili nekoj bogatoj zapadnoeuropskoj zemlji, ovdje ljudi plivaju kako mogu i znaju. Kod nas je to malo drugačije, djeca s nekom manjom teškoćom normalno su uključena u školovanje, uče isto gradivo kao i druga djeca, jedino imaju rješenje o individualnom pristupu ili pp-u po potrebi i ono se treba provoditi u praksi. Znači, omogućuje im se malo drugačiji pristup, s više razumijevanja. Dobiju asistenta u nastavi, ako imaju sreće, odnosno ako za to škola ima novaca jer nitko ne želi volontirati u vezi ovog posla.
– Pa sigurno postoji privatna škola.
– Nema potrebe za privatnom ako se provodi spomenuto rješenje. Učitelj se mora držati istoga no nažalost kod nas se ono često ne provodi kako treba i pritom frustrira roditelje. Na svu sreću, ima i prekrasnih učitelja koji razumiju problem i rado surađuju. Privatna škola  košta 30000 kn. Hoćeš ju ti platiti?

Kad postavite takvo pitanje, “veliki savjetnici” umuknu a suprotnu stranu čak nazovu bezobraznom.
Dosadilo mi je tako slušati samo o samohranim roditeljima, njihovim teškoćama i žrtvi a  često i prenemaganjima, preuveličavanjima problema, pričama o “četvorki koja je mogla biti petica ali nije” te  samosažaljenja u stilu “ništa ne stižem, preopterećena sam” a imaju pomoć sa strane jer postoje roditelji kojima je jednako teško ako ne i teže a koji se nikome ne žale jer nemaju za to vremena ili se ustručavaju, svjesni da njihova priča malo koga zanima. Nije li to žalosno?
Znam dosta takvih mama, koje na sve moguće načine pokušavaju popraviti kvalitetu života svog djeteta, vode ga na terapije kod preskupih logopeda i psihologa, plaćaju vježbe plivanja (potrebne radi bolje motorike i relaksacije) i strepe od gripe, povišene temperature i konvulzija. Uče s djecom svaki dan, s njima pišu zadaće jer njihova je koncentracija kratkotrajna a pažnja raspršena na tisuću drugih stvari.

Nitko ih ne pita mogu li one to niti kako će to odraditi, podrazumijeva se da je to njihova zadaća. Od njih se očekuje da uredno plaćaju tretmane i ne pita ih se otkud će skupiti novac za njih ako ne rade i ako nemaju podršku partnera koji ne prihvaća postojeće stanje a tretmane smatra izvlačenjem novaca iz svog džepa. Njih nitko ne pita mogu li se zaposliti i gdje, iako imaju pravo na radno vrijeme od četiri sata, ne nalaze posla ili ih nemaju namjeru zaposliti, s obzirom na njihovo stanje i kompliciranu situaciju. Preostaje im jedino samozapošljavanje i samofinanciranje, koje ponovno otežava njihovo stanje.
Biti mama djeteta s nekom teškoćom tako postaje jednako teška zadaća kao da imate bolesno dijete ili ste samohrani roditelj no u našem društvu je toliko “hiperaktivaca” da se već na spomen ove teme  odmahuje rukom u stilu: “ma to svaki drugi ima”, “nije to ništa, danas su svi hiperaktivni”.

Nije međutim, svako živahnije dijete odmah i hiperaktivno, odnosno sa simptomima ADHD-a, poremećajem pažnje,  motoričkim nemirom, disleksijom, disgrafijom, diskalkulijom ili sličnim teškoćama koje često dolaze popratno uz simptome i znatno otežavaju učenje i obrazovanje. Tako se čini, da je negdje dovoljno zaplakati pred učiteljem, defektologom, zamoliti i već stiže odobrenje IP-a dok se neki roditelji pomuče oko pregleda, tretmana i timske obrade, na koju potroše puno vremena i energije a koja je jedini ispravan put za dobivanje ovog statusa. Ne bi li pravila za sve ipak trebala biti ista?
Majke djece s teškoćama vode velike borbe, s društvom i sustavom, ne razumiju ih ako i sami nemaju takav problem ili su barem educirani u vezi njega.

U primitivnijoj sredini čak ih optužuju da možda nisu dobro čuvale trudnoću ili odgajale te često peru odgovornost s muškaraca. Njihovi partneri teško prihvaćaju da im je dijete drugačije i ne shvaćaju da mu treba pomoć. Na njihovu djecu gleda se kao na čudake problematičnog ponašanja, koji su u stalnoj jurnjavi, ne prate na satu i izbjegavaju se druženja  s njima. Štoviše, često ih se zadirkuje i ignorira jer ih se ne razumije.

Možda, ako će se malo više pričati o ovom problemu, informirati o njemu, će se bolje shvatiti. Možda se shvati i prihvati napokon, da to nisu razmažena ni zločesta, neodgojena djeca već posebna i različita, puna ideja, energije i ljubavi, koja imaju istančani osjećaj za druge ljude i razvijenu empatiju. Njihov je unutrašnji svijet bogat a kad se potrude, kad ih nešto istinski zanima, tome se potpuno posvete. Njima naprosto treba drugačiji pristup jer imaju svoje metode učenja a to je najčešće kroz igru.

Teško im je sjediti mirno na satu ili  drugdje kad se od njih to očekuje a ponekad zabavljaju razred pjesmom i plesom. Puni su energije i često slabog samopouzdanja. Ponekad su okolini naporni jer žele biti u centru pažnje i misle da su drugi raspoloženi za njihove aktivnosti. Iako se spremaju za test danima i sve nauče, ponekad zablokiraju pred ispit, riješe krivo ili predaju prazan papir. Djeca, mladi, odrasli sa poremećajem pažnje su meteoropati i nekih je dana s njima teško komunicirati. Kreativni su, stručnjaci su za popunjavanje bijele površine jer vole crtati i tek tada vidite koliko je ideja i zbrke prisutno u njihovoj glavi, kad te sadržaje izbace na papir.

Pričaju o stvarima koje ni odrasli dobro ne razumiju, vrlo su nadareni (toliko je poznatih osoba sa istim problemom) a služe se tehnikom i računalom bolje od mnogih odraslih  no s njima nije lako. U razredu, ako nemaju savjesnog i dobrog učitelja, teško se snalaze. Štoviše, što boljeg, mirnijeg i strpljivijeg učitelja imaju, to postižu bolje rezultate jer na pohvalu i hrabrenje reagiraju bolje nego na kritiku ili kaznu. Teško im pada kad ih se ignorira i kad nisu prihvaćeni u društvu a takve stvari i njih i roditelje jako bole.

Često se misli da su djeca s poremećajem hiperaktivnog nedostatka pažnje, s izvjesnim neurološkim poremećajima zapravo razmažena, da su se ona odlučila tako ponašati ili da su traumatizirana nekim emocionalnim i obiteljskim problemima no uzrok njihovim problemima je ipak negdje drugdje. Poremećaji u mozgu mogu biti urokovani nasljednim čimbenicima, raznim bolestima (meningitis, visoka temperatura, encefalitis), teškim porodom, ozljedama mozga i sl.

Kod dječaka je nešto češći ovaj poremećaj a značajke poremećaja hiperaktivnog nedostatka pažnje su nepažnja i odsutnost, hiperaktivnost, impulzivnost. U školi imaju kratak raspon pažnje i poteškoće u kompletiranju započetog zadatka, probleme s organizacijom i slušanjem, praćenjem uputa te se teško prebacuju s jedne na drugu aktivnost. Djeca kojoj je dijagnosticiran ADHD počinju raditi i prije nego li su dobila upute, brzaju, rade greške tamo gdje ih uopće ne očekujete dok neke teže zadatke lako rješavaju. Stalno su u pokretu i nešto dodiruju a u razredu jako teško sjede, vrpolje se na stolici i žele van. Odgovaraju prebrzo na pitanje, uopće ne razmišljajući o sadržaju a imaju i poteškoće s razumijevanjem teksta ili preskakanjem redaka pa ih uvijek treba vraćati, usmjeravati, podsjećati. Previše pričaju a ponekad i uznemiravaju, nekad se izlažu opasnostima a kod kuće lakše uče dok se kreću.

Zovu ih sanjari, hiperaktivni sanjari jer češće djeluju kao da sanjare nego da paze na satu. Mašta im je bogata, imaju puno ideja a s njima treba puno raditi, imati puno strpljenja i razumijevanja jer ako izostane podrška od najbližih, kojima vjeruju, često se udalje i imaju lošije rezultate. Najveću podršku i utjehu imaju u svojim brižnim mamama, koje se često osjećaju kao da ponovno idu u školu jer  sve znaju o njihovim lekcijama i gradivu, proživljavaju svaki test i osjećaju se kao da s njima sjede u razredu.

Kad gledam prijateljičin ritam, pitam se kako uopće uspijeva sve stići. “Tko te pita jel možeš”, odgovara kroz smiješak i već pali auto, juri dalje. Gotovo svaka minuta joj je isplanirana jer inače ništa ne bi stigla obaviti.

Tko te stoga pita imaš li ti neke želje, da li bi rado radila i privređivala? Da li bi rado da ti netko pomogne u tvojoj teškoj zadaći i da te razumije. Od tebe se očekuje da se posvetiš problemu i da sebe zapostaviš. Nitko ne vidi tvoju borbu, vidi samo osmijeh i da li imaš make up i frizuru. Međutim, ne smijemo dozvoliti da se takve majke istroše i iscrpe, njihova djeca ih trebaju. Treba pokušati spojiti rad i roditeljsku zadaću, kako bi bile što smirenije i zadovoljnije osobe, koje će na taj način još kvalitetnije pomoći potomcima i doprinositi društvu.

Ljudi baš i ne vole čitati sadržaje koji ih rastužuju i ukazuju na njihovu nemoć, vole ići linijom manjeg otpora i ne koristiti mozak za promišljanje no da bismo što bolje razumjeli svijet oko sebe, njegovali i razvijali empatiju, pomogli i sebi i drugima onako kako znamo i možemo, time dokazali svoju ljubav, od velike je važnosti upoznati što veći broj osobnosti, saslušati njihove priče i biti informiran.

Ljuti stoga izjava poput ove: “Znači, ja bih trebala znati i o disleksiji, disgrafiji, poremećajima u razvoju i njihovim posljedicama? Za koju plaću? ” Činjenica je da čim odaberemo humaniji poziv, u cilju nečijeg zdravlja, sigurnosti, obrazovanja i razvoja, preuzimamo zadaću da ga dostojanstveno i profesionalno i obavljamo. Ako ne možemo preuzeti tu odgovornost i obavezu, bolje odaberimo neki drugi poziv. Novac pritom ne može biti motivacija, to može biti samo odgovornost, ljubav prema vlastitom pozivu i poslu, poštovanje i veliko srce.

Upravo to veliko srce, koje ljubav u praksi dokazuje, od škole i društva do kuće i obitelji, najbolji je lijek za opisane probleme. Lakše se uči i pamti u toplom okruženju. Lakše ide učenje i popravlja se vladanje kad hrabrite i pričate umirujućim tonom glasa. Što ste vi mirniji i zadovoljniji sobom, to je i vaše dijete mirnije i zadovoljnije. Više postižete s takvom djecom kad uložite još više ljubavi i strpljenja a  s njima, ako ste u mogućnosti sami radite sve vježbe razumijevanja i koncentracije. Roditeljima vjeruju najviše i s njima najbrže i najradije uče a dobra je vijest da kad jednom naučite kako funkcioniraju, sve krene na bolje.

I za kraj, mislite li da ste različiti i znate li koliko je teška ali i skupa različitost?

 

Nives Stepinac Grgurić ( pseudonim Nives Stern) autorica je velikog broja članaka na fashion & lifestyle stranicama marla-design.com i whattafashion.com, na kojima obrađuje teme vezane uz modu i lifestyle, međuljudske odnose. Kao kolumnistica na portalu portaloko.hr obrađuje također teme iz spomenutih područja. U vezi suradnje i poslovnih ponuda molimo ostvarite kontakt putem obrasca na marla.com.hr
Fan page: www.facebook.com/Nives-Stern-521741814648685/timeline/

Posted by on Jan 13 . Filed under Inspiracija, Kolumna by Nives, Slide. You can follow any responses to this entry through the RSS 2.0. You can leave a response or trackback to this entry

Leave a Reply

Photo Gallery

Log in | © Copyright - WHATTA FASHION 2010