whattafashion.com

Interview: Matej Grgić

Ako ste jedan od onih koji prate glazbene vijesti na nekima od najpoznatijih hrvatskih portala, fotografije mladog požeškog fotografa sa zagrebačkom adresom, Mateja Grgića, najvjerojatnije ste već vidjeli. Osim takvih poslovnih angažmana, privatno je orijentiran na stvaranje umjetničkih fotografija za koje je i nagrađivan. Predstavljamo vam njegov rad:

Apsolvent si geografije na prirodoslovno – matematičkom fakultetu; kako si se našao u fotografskim vodama?

Sasvim slučajno, gledajući fotografije jednog prijatelja koji, na žalost, danas nešto slabije fotografira, ali djeluje i izražava se preko drugih medija. Svidjela mi se perspektiva iz koje možeš pobuditi u nekom osjećaj koji želiš. Isto tako, možeš ga prevariti ili, ako se radi o iskusnijem subjektu, navesti da “skuži” tu prevaru pa se kasnije s njim dobro nasmijati. U fotografiji se, kao i u svim drugim medijima izražavanja, nalazi moć koja se može oblikovati na razne načine. Poštujem svakog od autora koji je našao svoj stil i time mu postao specifičan.

Koji su bili tvoji prvi fotografski poslovi?

Prvi su bili oni vezani uz fotoreporterstvo. Dan danas ih radim i oni plaćaju račune. Na početku mi se nije svidjela ideja da fotkam ono što ne volim, tako da sam odbijao to i stavljao sa strane. Naposljetku sam vidio da nema ničeg strašnog u tome da si plaćen. Ako je neka bedastoća koju fotkaš, stisneš zube kao i za sve drugo u životu.

Za koje si portale dosad radio?

Najviše sam vezan uz tportal i muziku.hr, ali i dalje, normalno, tražim nove prilike i izazove.

Kad već spominješ bedastoće, hoćeš li nam odati u kojem si zadatku najmanje uživao?

Ako me pamćenje dobro služi, najveće čuđenje u meni ostavila je promocija knjige Vrag Ante Gotovca. Jednostavno nisam znao da plačem ili da se smijem. Promocija je bila na Savskom mostu (!?! :D prošle zime, sjećam se da sam se probijao kroz jedno tridesetak centimetara snijega. Osim što je Savski most vjerojatno najdepresivniji dio Zagreba sa šarolikom ekipom od pijanih studenata do razvojačenih branitelja, promociju su smjestili u nekakav podrum-noćni bar uz neizbježnu narodnu glazbu. Nakon što se Antiša napokon pojavio, ugovorio si je kod fotoreportera namješteni ulaz, tako da smo svi otišli van i, kao, spontano ga ulovili kako uz svoju tadašnju pratilju Maju Morales ulazi u noćni bar. Ukratko, cijela večer je bila jedna Zona sumraka gdje sam samo čekao da me netko probudi i kaže da je sad sve okej.

Koje ti je fotografiranje, vezano uz posao na portalima, bilo najzanimljivije?

Najviše uživam na koncertima i tu se pokušavam afirmirati u posljednjih par godina. Ne želim zvučati kao ego, ali u hrvatskoj koncertnoj fotografiji ispred sebe stavljam samo dva gospodina, koja bih ovom prilikom htio pohvaliti na izuzetnom radu. To su, svakako, Mladen Pobi i Željko Jelenski. Ono što nas možda izdvaja od drugih, osim tehnike, je da fotkamo ono što uistinu i slušamo i volimo. Željko je dugi niz godina vezan uz jazz, a Mladen i ja smo okrenuti prema nekakvom alternativnijim rocku koji se udomaćio po festivalima kao što su Žedno Uho, NO Jazz itd.

Koji ti je koncert na kojem si dosad fotografirao, ipak bio najveći izazov?

Općenito, svi fotozadatci, a posebice koncerti su izazov ako nema svjetlosti na tom određenom prostoru. Zato svatko tko se želi baviti ovim ozbiljno ili iz hobija treba imati svjetlosno jake objektive i kvalitetno fotografsko tijelo. Dodatni izazov kod koncerata često je i vremenska ograničenost. Gotovo sve glazbene zvijezde i zvjezdice redovito dopuštaju fotografiranje jedne, dvije ili maksimalno tri početne pjesme koje su nerijetko u mrklom mraku. Puno puta mi se dogodilo da se, kad te dvije pjesme završe i prestanem fotkati, upale svi živi reflektori.

Postoji li neki glazbenik ili glazbena skupina koju bi u budućnosti želio ovjekovječiti svojim fotoaparatom?

Ove godine biti ću skroman i poželjeti samo vrlo dobar INMusic festival na Jarunu. Cave ponovno dolazi (ovaj put s Grindemanom), a najavljen je trenutno i jedan od najvećih bendova aktualnog vala rock glazbe, Arcade Fire. Ako bude vremena i financija, rado bi ponovno vidio i Harteru u Rijeci, a možda i nekakav EXIT ili Sziget festival u Budimpešti.

Po čemu je tvoj stil fotografiranja specifičan?

Sam foto stil proizlazi iz prilagođavanja uvjeta u kojima se nalazim. Dugi niz godina pratim koncerte koje organizira Mate Škugor po &TD-u, KSET-u i ostalim zagrebačkim prostorima. U tim dvoranama najčešće je mrak, pa se c/b fotografija čini najprikladnijom. Volim kad mi fotografija počiva na dobrom kadru, portretu/detalju i jačem kontrastu. Važno je uhvatiti tzv. decisive moment, odnosno pozitivni grč na licu glazbenika koji je u tom trenutku na vrhuncu svoje glazbene izvedbe.

Što je potrebno da bi netko postao uistinu dobar fotograf?

Volja i znanje koje se stječu vremenom i iskustvom. To je poprilično to.

Koja je fotografska oprema, po tvom mišljenju, najkvalitetnija?

Proteklih par godina Canon i Nikon diktiraju svijetom digitalne fotografije. Realno, ma koliko se dobro razvijali, iza njih se nalaze Pentax, Olympus i Sony. Pentax, po meni, ima iznimno svijetlu budućnost jer je proizvođač koji nudi dobar omjer kvalitete za te novce. Olympus je, pak, najposebniji zbog tog svog 4:3 formata senzora, a Sony je vrlo jak zbog visokokvalitetne Carl Zeiss optike.

Radiš li samo digitalne fotografije?

Posao digitaliji, ispušni ventil – film. Svaki put me prođe jeza kad gledam fotografije stranih, ali i naših fotografa koji su ostali vjerni filmu. Ima nešto posebno u tom; sklon sam vjerovati da ta fotografija ima puno veću vrijednost jer prikazuje ono što senzor ne može zabilježiti – osjećaj jednog vremena. Cjelokupni postupak pravilnog osvjetljavanja filma, njegovog razvijanja, te naposljetku skeniranja ili povećavanja na foto papir je svet, bez pretjerivanja. Do sada sam napravio jednu “pravu” seriju fotografija.

Što su, po tvom mišljenju, prednosti, a što nedostatci digitalne fotografije u odnosu na analogne?

Puno se o tome raspravljalo u foto krugovima, ali sve se odnosi na to da je digitalna fotografija brza, učinkovita, razmjerno jednostavna i kvalitetna. Fotkanje s filmom za prave poklonike predstavlja prije svega gušt. Za mene je to način da usporim vrijeme i uživam pri tome. Da mislim što fotkam, usavršim svoju tehniku i konstantno učim.

Što najviše fotografiraš kad nisi poslovno angažiran?

Volim promatrati ljude kao i većina nas, pa pokušavam to primijeniti i prilagoditi u fotografiji. Nisam uličar, jer toliko ljudi to radi bolje od mene (rado bih spomenuo kolege fotografe Tomislava Kruljca, Darija Matića, Krešimira Kopčića, Matka Vučicu i ostale), već volim kombinaciju intime interijera i čovjeka kao neizostavnog faktora u njemu. Najradije bih se uvukao nekome u kuću ili stan i promatrao ga kroz period od par mjeseci. Možda zvuči pomalo čudno, ali za mene bi to bio pravi foto dokumentarni projekt jednog ljudskog života. U svakoj najdosadnijoj i ovlaš rutinskoj radnji leži izvrsna fotografija.

Postoji li fotografija koju bi mogao izdvojiti kao najdražu?

Imam, radi se o fotografiji “Strah – čovjek i pas” Pave Urbana nastaloj 1991.g pri granatiranju Dubrovnika. Fotografiju čini kompozicijski trokut troje aktera iz kojih može se jasno pročitati što su osjećali i kakva je situacija bila u danom trenutku. Svakako posebno značenje mi ima njegova cjelokupna serija o ratnim danima u Dubrovniku, a volio bih i izdvojiti i seriju fotografija Stanka Abadžića nastalu u Pragu.

Reci nam nešto više o svojoj seriji fotografija naslovljenoj “Život s njima”!

“Život s njima” je emocionalna serija fotografija koju sam posvetio baki i djedu, kao najbitnijim ljudima u mom životu. Tehnički, radi se o srednjeformatnom analognom fotoaparatu i bilježenju na 120 rolu c/b filma. Fotografije prikazuju ono što gledam i čemu sam svjedok već dvadeset i pet godina – radnje, rutinu i stvarnost u kojoj žive, bez pretjeranog uljepšavanja. Neke fotografije sam napravio na koljenima jer te slike pamtim iz djetinjstva, neke sam napravio na prstima ili jureći ih po kući, a na nekima sam ih zaustavio i inzistirao da fotografije budu namještene. Drago mi je da je vrijednost fotografija prepoznata natječajem Klovićevih dvora, pa mi je 2009. godine., uz  još dvoje mladih autora, uprizorena samostalna izložba u kuli Lotršćak. Na meni je da krenem dalje s novim idejama.

Hoće li i u budućnosti fotografija biti tvoj profesionalni izbor ili planiraš raditi u struci?

Ne znam kako na to odgovoriti uz ovu ludost koja vlada danas na tržištu rada. Optimistično, htio bih “normalni” dnevni posao nakon završetka fakulteta, bilo u struci ili izvan nje. Večeri mogu i dalje provoditi letajući za estradnjacima, modnim pistama ili tim famoznim koncertima koje toliko volim. Makar dok sam još mlad i imam živaca :)

Text by Durica

Posted by on Feb 25 . Filed under Interview, Kolumne, Text by Durica. You can follow any responses to this entry through the RSS 2.0. You can leave a response or trackback to this entry

Leave a Reply

Photo Gallery

Log in | © Copyright - WHATTA FASHION 2010