whattafashion.com

OBITELJ JE NAJBITNIJA I NAJVRJEDNIJA IMOVINA ‘Postoje neke stvari koje možeš naučiti samo u oluji’

Kad se pojavio na vratima, pogled mu je bio mrk i odsutan, pa je osjetila izvjesnu nelagodu. „Moramo razgovarati“, stajalo je neko vrijeme u zraku, poput prijetnje, dok je odlagao stvari.

 Kad je napokon izustio tu rečenicu, osjetila je svu težinu njegovih riječi. Teška energija nadvila se nad dnevni boravak.
– Nije dobro. U firmi je jako loše. Možda ću morati van, u inozemstvo, tražiti drugi posao. Njemačka, vjerojatno. Već sam dobio neke ponude, još ih važem.
– O Bože…do toga je došlo? – jedva je izustila pa sjela na kauč, skupivši ruke na prsima. Najednom joj je postalo hladno.
– Ja ne znam kako ćemo inače sve poplaćati, ako to ne učinim. Troškovi su veliki, a ovdje posla nema. Ne takvog koji bi mogao plaćati obaveze i ne kvalitetnog, za mene.
– Idemo s tobom! – viknula je, u želji da preduhitri njegovu novu rečenicu. Mislila je na sebe i djecu.
– Nee, ja idem sam. Ti imaš svoj posao. Kud ćeš djecu vući u nepoznato? A ne možemo ni kuću ostaviti samu. Ne misliš valjda sve ostaviti, pustiti?Kuću? Samu? Zgrčila se. Nije o;ekivala takav odgovor. Posao, da, ima ga, ali do kada? Misli li on uopće na nju, njene želje i planove? Misli li na obitelj, kako će sve to funkcionirati, ako on ode? Je li ga uopće briga za njezinu žrtvu?
“Daleko je Njemačka, ali izgleda da su još dalje naša srca. ” , prošlo joj je glavom, ” ali ipak, egzistencija…U pravu je, troškovi su veliki, od njene se plaće ne može živjeti i tko zna koliko dugo će je još primati.“
Htjela je razjasniti njegove misli, ali nije bio raspoložen za razgovor.

Povukao se u sobu, a ona je klonula, opterećena lošim osjećajima. Ni kćerka nije uspjela podići raspoloženje, kad joj je donijela sladoled. Koliko god se trudila, brinule su je nove okolnosti i budućnost. Razmišljala je koliko je ljubavi otupjelo i ocvalo, baš uslijed životnih problema. Koliko li je samo obitelji ugrozila ova država. Koliko li se samo obitelji rasulo po svijetu, radi egzistencijalnih problema. I koliko njih je ostalo zajedno, preživjelo sve popratne nevolje. „Žena na raskrsnici“, pomislila je, „uvijek, alii uvijek smo mi žene te, koje imaju popustiti, prilagoditi se. Uvijek smo mi te, koje mijenjamo mjesto boravka i idemo za svojim partnerom, dečkom, mužem. Uvijek smo mi te, koje ostaju s djecom i vode brigu oba roditelja. U rijetkim slučajevima, obitelj je uvijek na okupu.“

„I što sad, poći za njim, iako mu to ne odgovara, pustiti svoju karijeru, posao, napustiti dom? Odvesti djecu u nepoznato? Ili se skupiti u kutu ove sobe i kutu sebe? Ma blago onima, koji nemaju takvih, ni ikakvih briga! Blago svima, kojima je prvi siječnja uvijek novi početak, za nove odluke. Jer drugima su novi početci tako nenadani, mučni, nepredvidivi, tako podmukli! Vuku se godinama, naslućuješ ih u magli, ali se nadaš, uvijek se nadaš da previše strahuješ i da ćeš izbjeći loš scenarij. A onda buknu, poput nenadane oluje ili opake bolesti. Ili te tada samelju, prožvaču i ispljunu kao otpadak ili te preporode. Trećeg nema. Ima samo ta, luda optimistična mogućnost, da ćeš uspjeti, da novi pokušaji nose nove mogućnosti. I baš sad nam se to događa, baš sad, kad smo se napokon skućili, počeli ostvarivati naše mladenačke snove. Baš sad, u ova nemirna vremena, kad nisi siguran ni u plaće, ni u poslove, ni u ljude, ni u samoga sebe. Baš sad su takva, luda vremena, da se ljubav čas posla uruši. Uz rizičan posao i ugroženu egzistenciju, sve se uznemiri, trese, ruši. Svaka je ljubav tada na nemirnom moru. I rijetki su brodovi koji izdrže snažne udarce, bijesnih valova. U ništa tada nisi siguran, osim da te čeka promjena, a kakva će biti, opet ne ovisi puno o tebi. O da, definitivno novac i poslovi mijenjaju ljude. Nose im nove mogućnosti, nove izazove, udaljavaju od starih navika i starog stila života. Malo je onih, koji ostaju isti.“

Večerali su tiho. Toliko tiho, da je nerviralo zveckanje vilica na posuđu. Svaki zvuk koji bi stvorili, činio se glasniji u toj tišini. Vjerojatno ne bi ni pričali, da starija kćerka nije prolila sok po tepihu. Ona je odložila pribor sa strane tanjura i odvažila se reći:
– Čuj, mi ćemo doći za tobom, sviđalo se to tebi ili ne. Čim se smjestiš i vidiš, koliko ti je novi posao siguran i koliko vrijedi. I ne želim čuti niti jednu riječ protiv.

Kad je tog poslijepodneva stigla na informacije u školu, nisam slutila da uskoro odlazi i da se možda više nećemo sresti
– Mi putujemo uskoro, čim završi nastava ovdje. Moramo još obaviti upis u školu u Njemačkoj. Možda se više nećemo vidjeti, dolazit ćemo jako rijetko u Hrvatsku. Kuća je u prodaji. – rekla mi je, kroz jedva namješteni osmijeh.
– Putujete? Pa kuda?
– Idemo u Dusseldorf, muž je već šest mjeseci tamo. Kaže da je dobro. Ne funkcioniramo ovako, na dvije strane, previše je to obaveza s djecom, a ja sam sama s njima. Ne ide.
– Znaju li djeca nešto njemačkog? Kako ćete sa školom tamo, s jezikom?
– Ne, ne znaju. Laura je učila malo ovu školsku godinu, s Vašim sinom. Znate da idu zajedno u grupu. A moja gospođo…mora se tako – nagnula je glavu u stranu, kao da traži opravdanje za svoje odluke – morat će naučiti, snaći će se. Jednostavno ne možemo više ovako. Djeci treba otac, čvrsta ruka, ja ih teško imam pod kontrolom jer sam po cijele dane na svom poslu. Baka je već stara, više odmaže, nego pomaže, puno im popušta dok sam ja na poslu, nju ne slušaju. Ovako je najbolje za sve. Ovdje jednostavno nema budućnosti, vidite to i sami. Pa svi odlaze iz zemlje, tko god može.
– Hm da – rekoh – i mi smo znali o tome razmišljati, pričati, ali sad je tu nova kuća i ne znam kako bi se u novom okružju snašao sin, više puta smo mijenjali mjesta boravka i školu. Ali u pravu ste, ovdje je sve gore, više ništa nije sigurno, od posla do prihoda, a što je najgore, vlada neka čudna letargija, depra i ljudi su se prilično iskvarili.
– Pa to su neki od razloga, zašto smo se i odlučili na takav korak. Ispočetka je teško, ali kako vrijeme odmiče, shvaćate da tu nemate više što tražiti i napokon dignete sidro.
– Divim se Vašoj odvažnosti, hrabrosti – rekoh – nije to mala stvar, poći u nepoznato, u neki novi svijet. I to za stalno!
– Ja sam naučila na svojoj koži da nekad moraš napraviti rez, ma koliko te boli tvoja odluka. Svi su nam tu, šira familija, rođaci…zbilja nije lako otići. I to tako daleko. Ali kad moraš, kad vidiš da ovaj način života nikud ne vodi, neke stvari naučiš. Kao npr. da je obitelj najbitnija i najvrjednija imovina koju imaš i da mora ostati na okupu. Sazoriš, odrasteš preko noći, najjače u onoj kad si sama i plačeš. Kad je toliko briga, a ti prepuštena samoj sebi. Što možemo, netko se razvija i uči u tišini, a netko bome u oluji. Ja sam svoje iskustvo dobila na jako nemirnom moru.

Slušajući je, prisjetih se riječi Joel Osteen, koje su se ponovno potvrdile i na njenom primjeru: „Postoje neke stvari, koje možeš naučiti samo u oluji.“ Vrijednost obitelji je jedna od njih.

 

Foto: pixabay, portaloko.hr

Nives Stepinac Grgurić ( pseudonim Nives Stern) autorica je velikog broja članaka na fashion & lifestyle stranicama marla-design.com i whattafashion.com, na kojima obrađuje teme vezane uz modu i lifestyle, međuljudske odnose. Kao kolumnistica na portalu portaloko.hr obrađuje također teme iz spomenutih područja. U vezi suradnje i poslovnih ponuda molimo ostvarite kontakt putem obrasca na marla.com.hr

Posted by on Jan 20 . Filed under Kolumna by Nives, Slide. You can follow any responses to this entry through the RSS 2.0. You can leave a response or trackback to this entry

Leave a Reply

Photo Gallery

Log in | © Copyright - WHATTA FASHION 2010