whattafashion.com

Ovaj tekst je o njima, ženama koje su putem izgubile sebe i vlastito dostojanstvo

Zamisli samo, da ti prijatelj, povodom rođendana ili rođeni brat, radi neke obljetnice, odluči darovati četveroručnu masažu. Ti oduševljeno prihvatiš poklon, kreneš tamo, kad gđica od kojih 20 i sitno godina otvara vrata u negližeu. Bi li ostao ili zbrisao? A što ako si oženjen i tvoj najdraži brat ili prijatelj ti je smjestio? Kad bi ondje stigao, uvjeren da se radi o četveroručnoj masaži i zatekao dvije žene u provokativnom donjem rublju, što bi učinio? Bi li ostao ili zbrisao?

Ili zamisli, poželiš nekom svom prijatelju ili članu obitelji, darovati masažu, nazoveš na broj u oglasniku, javi se pristojna žena, koja ti da adresu, ti tamo, a na spomenutoj lokaciji nigdje natpisa.
Ponovno nazoveš broj i ona ti ljubazno kaže, na koja vrata trebaš pozvoniti. Ti tamo, kad ondje iznenađenje, zbog kojeg ostaneš bez teksta. Vrata ti otvori atraktivna žena u donjem rublju. Bi li ostao ili zbrisao? Ako ostaneš, možeš se i sam uvjeriti u kvalitetu usluge koju nekome daruješ. Ali o kakvoj se točno usluzi ovdje radi, pa dočekala te polugola?! Bi li ljutito otišao i prijavio njenu djelatnost?
Ima li nešto loše u četveroručnoj masaži dviju zgodnih žena, koje te dočekaju u negližeu?

Oprosti što te pitam, što bi učinio, da si na mjestu aktera ove priče. U pravu si, sad ti mene možeš pitati, što bih učinila ja, da u potrazi za masažom, otkrijem nelegalnu djelatnost dva atraktivna frajera. Da li bih ostala ili zbrisala? Ima li nešto loše, u četveroručnoj masaži, dvojice zgodnih frajera, koje zatekneš golog torza? Ali pazi sad, ja ne bih ni otišla na sumnjiv oglas. Masažu bih tražila unutar kozmetičkog salona ili neke medicinske ustanove, a ne po zapuštenim kvartovima. I mala je vjerojatnost da bi neki zgodan, straight muškarac, davao svoje (escort) usluge preko oglasa. Upravo zato, ni ne mogu doći u iskušenje, da kupim ili preuzmem neki nemoralni poklon.
Što se tiče aktera s početka priče, muškarcima je to itekako moguće i dostupno. Oni jesu izloženi svakojakim nemoralnim ponudama i to svakoga dana, na raznim mjestima. Zato, što mnoge današnje djevojke, ne žive u stilu svojih majki i njihovih vršnjakinja, kakve su one bile u svojim mladim godinama.One traže luksuz i provod, a za isto su spremne otkriti i prodati svaki centimetar tijela.

Pravo je bogatstvo, kada ste toliko skupi, da nitko ne može kupiti vaš karakter, kaže jedna poznata izreka, a druga podsjeća, kako je mjera čovjekovog pravog karaktera, što bi učinio, kad za to nitko ne bi doznao.

Iako se i u vrijeme moje mladosti, kasnih teen i ranih dvadesetih godina, pričalo o mnogim ženama da su drolje pa čak i da svoje seksualne usluge naplaćuju, nekako nisam željela u to vjerovati jer je većina njih bila vrlo ljupka i draga prema van, a u društvu solidno prihvaćena.
No prvi susret face to face, s jednom takvom ženom, dogodio se u lokalnom busu, kad nisam mogla izbjeći njenu blizinu. Bila mi je vrlo blizu, na sjedalu ispred, pa sam u miru mogla promotriti njen outfit, držanje i sve crte lica. Bilo je to u ratnim godinama, a za nju se, kako je radila za vojsku, pričalo da se vucara s vojnicima i štoviše, da je za vrijeme rata mutila s unproforcima. Meni sve te priče nisu išle uz nju jer u busu gotovo nikog nije primjećivala, toliko je bila okupirana sobom i svojim mislima pa je na mene ostavila vrlo snažan dojam, rekla bih, činila se dalekom i nedostupnom. I bila je vrlo lijepa. Primijetila sam da prati modu i izdvaja dosta novca za krpice i modne dodatke, ali jedan mi je detalj upao u oči, nije mi se činila sretnom. Te oči, ma koliko bile lijepe, pričale su tužnu priču. Neku je tajnu ili brigu ipak skrivala. Koju, ona je sama najbolje znala. Svaki put, kad bih je srela na ulici, njen je pogled bio isti, zabrinut, tužan.
Te su mi studentske godine bile pune doživljaja. Upoznala sam brdo ljudi, a među njima i dosta žena zanimljivih lica i još zanimljivijih priča. Upoznala sam i jednu A. s kojom je navodno, zabrijala moja tadašnja simpatija. Prije upoznavanja, pokušavala sam si dočarati njen izgled, pitala se je li to istina i izgleda li bolje od mene, a kad je napokon pružila ruku, primijetila sam da se iza dvadesetpetogodišnjakinje, zapravo krije oronula žena, puna iskustva. Njen outfit je pričao drugu priču, prilično luksuznu, ali je bio i vrlo slobodan. Sve u svemu, taj vizualni paket djelovao mi je ofucano, posrnulo i jeftino, usprkos brendiranoj odjeći i cipelama. Čak je i njen rječnik djelovao ofucano i otužno, bez trunke finoće, kao da je ispala iz porno filma. Ona je jasno, služila muškarcima za igru jer nije ni mogla ni znala ponuditi išta drugo. I vjerujem da je to bilo točno onako, kako su i pričali o njoj, za novac. Ali sam se često pitala, ako je istina, to što o svim tim mladim ženama koje u životu srećem, ružno pričaju, što ih to tjera da budu nečija igračka. Pokušavala sam razmjeti njihove motive i aktivnosti, a kroz nekoliko stručnih članaka, napokon sam došla do odgovora. Jedan od njih je da one jednostavno vole seks, ali i novac.

Odgovori na ovo pitanje su zapravo brojni i složeni. Lako je, razmišljajući o razlozima takvog ponašanja i života, srljati u generalizaciju, osudu i u prosudbi, pasti na stereotipe.

Najčešće je takav stereotip, da su sve uličarke, ovisnice o piću, drogama i spremne odraditi posao za mali novac.

No u stvarnosti nije baš tako. Najstarija struka spada u nekoliko kategorija. Činjenica je da postoje uličarke, neke sam i sama vidjela, na uglovima velegrada, uz glavne prometnice po Italiji, Mađarskoj. Pretpostavljam da imaju grozne živote. Međutim, ima i žena, koje rade samostalno, samostalno si organiziraju poslove, pružaju usluge po salonima za masažu, hotelima i u vlastitom prostoru. Oglašavaju se u oglasnicima, ali i putem društvenih mreža.
Na kraju spektra su escort ili profesionalke, profi seksualne radnice, koje rade za sebe i naplaćuju druženje, čak u tisućama dolara za večer. O njima čitamo na raznim stranama, gledamo ih na ekranu, u serijama, filmovima i uvijek se druže s imućnom gospodom.

I ne možeš, da se ne zapitaš, što točno te lijepe, mlade žene, uopće vodi u seksualnu djelatnost, kad mogu imati sve, svašta i svakoga. Poslovi im se nude na pladnju, žele ih modni agenti, fotografi, za njih se grabe osobe raznih profesija. No to njima nije dovoljno. Neke od takvih žena, kažu kako ih privlači velika svota novca, koju žele zaraditi dok su još mlade i atraktivne. Druge novac, zarađen prodajom seksa, žele uložiti u sebe, svoj izgled, ali i sveučilišno obrazovanje i daljnji napredak. Treće žele živjeti same, u luksuznim stanovima i kućama.
Neki izvori navode, da većina napušta taj posao čim stekne određenu svotu novca, kakvu je i planirala. One sebe ne vide kao problem, već kao osobe koje spašavaju brakove jer muškarcima daju sve ono što oni ne mogu dobiti kod kuće ili im pomažu prebroditi samoću, posebno kad su na službenom putu.
Suprotno njima, na kraju spektra su djevojke uličarke, često ovisnice i prisiljene na prostituciju, iz raznih razloga.

Važno je izbjegavati generaliziranje, oko razloga, zašto neke žene ulaze u najstariji zanat na svijetu. Neka istraživanja pokazuju, da je veliki broj prostitutki zlostavljan u djetinjstvu, a posebno su ugrožene seksualno zlostavljane. One postaju podložnije utjecajima i lako se odaju ovisnostima, razvijaju veći broj zdravstvenih problema. Neke žene u prostituciji vide izlaz iz siromaštva pa ih pokreće ekonomska nužnost. Neke nisu u stanju pronaći drugi posao, što zbog manjka obrazovanja, što zbog manjka sreće i često su jedine, koje u obitelj donose kruh.

A što je s onima, koje slobodno odabiru posao seksualne radnice, a imaju mogućnost obavljati neki drugi posao i nemaju obiteljske traume iz djetinjstva?
Neki izvori navode, da postoje brojne situacije, zbog kojih se mlada žena odlučuje za takav posao. Neke od njih vole se osjećati poput porno zvijezde. Uživaju u seksu, na sve moguće načine i poznaju sve muške slabosti i maštarije. Poznaju i svoje pa kroz svoju djelatnost, ostvaruju maštariju podčinjene plaćene ljubavnice, bez osuđivanja okoline. Neke su voajerke, egzibicionistice, vole promatrati i vole da ih se gleda, a na ovaj način lakše nalaze istomišljenike i osobe sličnih afiniteta. One ne vide ništa nemoralno u svom djelovanju, vole seks i smatraju da je novac, na ovaj način zarađen, dobar, ako se do njega stiglo na sigurno i pametno. Svoj posao jako vole jer zarađuju na nečemu što zaista vole raditi. Neke od njih vole seks sa strancima, vole upoznavati nove ljude i s njima imati odnose. Neke od njih uzbuđuje sam dodir osobe koju ne poznaju. Neke taj posao biraju i zato, što ga smatraju najnormalnijim poslom na svijetu i to dobro plaćenim, pri čemu im odgovara i radni uzorak.

Ima i onih, koje žele biti nagrađene za svoje seksualne vještine i slobodnije vladanje jer smatraju, kako to ima malo „običnih“ žena. One ne žele nikome darovati ni svoju ljepotu ni svoje seksualne sposobnosti. Čak ni osobi koju zavole. Žele zaraditi na svemu što nude.
Također žele biti nagrađene za pozorno slušanje tuđih seksualnih maštarija, ali i problema.

Neke nisu plaćene novcem, nego su im usluge kompenzirane drugim uslugama, luksuznog smještaja, ljetovanja, zimovanja i sl.
Na taj način dolaze do luksuznih lokacija, gdje ponovno mogu raditi svoj posao, s novim, ali i starim klijentima. Među njima ima i studentica, koje na ovaj način ne samo da zarađuju džeparac već i novac, za luksuzniji život.

Nekadašnje djevojke, koje bi na studij dolazile iz provincije, a nisu bile kćeri imućnih roditelja ili su odgajane u skromnosti, nisu ni razmišljale o luksuzu, kad istog ni nije bilo na tržištu. Odnosno, bilo je, ali u deset puta manjem obimu. U našem glavnom gradu, pred nekih dvadesetipet godina, imao si svega nekoliko poznatih butika, u kojima si mogao nabaviti zanimljiviju odjeću i gotovo da nije bilo nikakve konkurencije. Uz domaće butike, koji su imali vlastitu proizvodnju i robne kuće, u kojima su hitovi bili Mura, Rašica i odjeli Levis jeansa, postojali su i proizvođači obuće, Alpina, Planika, Borovo, Peko. Pored njih, postojali su i razvikani , skupi „šusteri“ sa dugogodišnjom tradicijom i nekoliko uvoznika, uglavnom talijanskih cipela, lošije kvalitete. Kako si mnogi nisu mogli priuštiti njihovu robu, nosili su manje atraktivne modele, ali nije radi toga bilo tuge, frustracija. Djevojke su se, posebno studentice koje nisu radile uz studij, snalazile spretnim kombiniranjem nove i stare garderobe, vintage stila i često posjećivale second hand shopove. Pelješile su majčin, bakin ili sestrin ormar, u potrazi za atraktivnim komadima odjeće i obuće. Nije se robovalo trendovima, više se pazilo na vlastiti stil.

Mislim da bi, kad bi se istinski potrudila, sa 90% sigurnošću, mogla prepričati sadržaj svoje putne torbe, tokom prve godine studija. Još uvijek se jako dobro sjećam svojih tadašnjih, omiljenih krpica. Barem dvije trećine garderobe, pripadalo je mojoj mami, s kojom sam dijelila istu konf. veličinu, a svega par komada bilo je moje, što mi je mama kupila ili prema mojim skicama, dala izraditi po mjeri, kod naše kućne šnajderice. Dvaput godišnje, išlo se u veći shopping, kad bi ormar popunila novom odjećom, cipelama i dodacima. Moja vrlo elegantna mama, imala je veliki utjecaj na moj tadašnji modni stil i prilično teško sam se, posebno kod strogog oca, izborila za slobodniji stil odijevanja. Pored njega sam mogla zaboraviti provokaciju, on me u mojim oskudnim kombinacijama naprosto nije puštao van. A make up? Pa to sam sve kraj njega brisala! Da nisam, izbrisao bi on mene iz kuće i svog života.
U skladu s mogućnostima, shoppingiralo se u Trstu i Grazu i bila sam jedna od rijetkih, koja je i tokom srednje škole išla u inozemstvo, nabavljati garderobu. I jedna od vrlo, vrlo rijetkih, kojoj je mama tokom srednje škole, kupovala čizme po mjeri, kod šustera u Zagrebu. No opet, pazilo se na svaki dinar, radi mog studija i kuće, koja se godinama uređivala i namiještala. No nisam zato priželjkivala luksuz iznad mogućnosti, niti forsirala kupnju, ako novca za shopping nije bilo. Nisam se željela utrkivati s imućnijima od sebe, šivala sam si odjeću u skladu s tadašnjim mogućnostima i prekrajala staru. I nikad mi nije palo na pamet da si nađem kakvog sponzora ili još gore, da do novca probam doći nemoralnim putevima. Mene i moje društvo cura, s kojima sam se tada družila, tako nešto izvoditi, bilo bi sram.

Ali znam, pored nas i nakon nas, stasale su i neke druge djevojke, ali lišene roditeljske skrbi i brige, krivo odgajane i prepuštane sebi i ulici. Okliznule su se o moral i zakone, što zbog nemoći da se odupru sve boljoj i luksuznijoj ponudi robe na tržištu, lošim utjecajima, što zbog manjka dostojanstva, samopoštovanja i kulture. Razumijem da su neke od njih imale težak život, nisu imale od koga učiti o dostojanstvu i prodaja sebe im je bila jedina opcija.

Danas se puno govori o dostojanstvu. Da je bitno. Da ga se danas lako gubi i prodaje. A pita li se itko, zašto ga je bitno očuvati?
Kad imamo dostojanstvo, znamo ga prepoznati u drugima i prepoznati manjak istoga. Kad cijenimo vlastito biće, odnosno dostojanstvo, cijenimo i druge i njihovo. Dostojanstvo je tako moćna riječ, a tako malo ljudi mari za nju i ne zna čemu služi.
Ima li netko dostojanstvo, ima poštovanja prema sebi i vrijedan je poštovanja.

Onaj/ona koji imaju dostojanstvo, jako dobro brinu o sebi. Poštuju sebe i svoje osjećaje, um, duh i tijelo. Ne daruju ih na pladnju, niti ih daju u prodaju i na rasprodaju. Imaju jasno određene granice, koje ne namjeravaju prijeći, barem ne iz hira i bez velike potrebe. Oni se ne izruguju svojim suparnicima, konkurenciji i rado čestitaju boljima od sebe. Pojam ljudskog dostojanstva, odvaja nas od životinjskog svijeta. Aktivisti za ljudska prava, smatraju kako svaka osoba ima pravo na dostojanstvo.
Ovaj pojam, veže se dakle, direktno uz samopoštovanje i poštovanje drugih. To je kvaliteta, koju dobivamo rođenjem, kao ljudsko biće i koja podsjeća, da smo već time vrijedni respekta. No nažalost, danas se ta kvaliteta svjesno odbacuje. Zbog novca. Zbog emotivne povrede. Zbog mentalnih problema. Zbog trendova.

Pitanje dostojanstva u srcu je svake interakcije, koju imamo svakodnevno, a u današnje vrijeme, na to posebno treba obratiti pažnju.

Pitanje dostojanstva pojavljuje se na svim radnim mjestima, kod kuće, u obrazovnim ustanovama, ali i u intimnim odnosima. Svugdje, gdje ljudsko biće dolazi u kontakt s drugim ljudima.

Sukobi oko dostojanstva svakodnevno su iskustvo, ali vrlo malo ljudi se osjeća kvalificirano da se bavi njima. Svi želimo da nas se poštuje i cijeni, no ne znamo svi komunicirati na ispravan način, baratati našim kvalitetama i nedostacima. Ne znamo svi ni koliko je dostojanstvo u stvari bitno.

Svi volimo dobiti pohvalu i priznanje za učinjeno djelo i vlastiti izbor. Volimo se osjećati bitni drugim ljudima. Kad nas ne cijene, osjećamo se loše, diskriminirano i zanemareno, pogrešno shvaćeno, kritizirano, osuđeno i isključeno.

No nažalost, mnogi među nama, svojim vladanjem ne ostavljaju dojam da žele poštovanje. Upravo ovaj tekst je o njima, ženama koje su putem izgubile sebe i vlastito dostojanstvo. Ako je to samo njihov izbor i nije ih briga kako društvo gleda na njihovo vladanje ( jer u njihovom svijetu nema mjesta emocijama) onda ok, ali predomisle li se jednog dana i požele odbaciti niske strasti, trebaju imati na umu, da društvo jako teško i skoro nikako ne prašta lošu prošlost, pamti loše poteze i uvijek ih vadi iz naftalina i ponovno servira. Društvo je okrutno i jako teško prašta gafove, pa makar oni urađeni u mladosti i dalekoj prošlosti.

Stoga znam, sasvim sigurno, da mi netko tako, kao u priči s početka, svjesno smjesti s dva muška komada, kod kojih slutim da se radi o produženoj usluzi, na odronu morala, okrenula bih se na peti i otišla. Bez obzira, bili oni komadi ili ne. I uvrijedila bih se na darivatelja poklona. Iz vrlo jednostavnog razloga, ne volim da me se pravi budalom, testira i sa mnom pokušava manipulacija. A da sam slobodna, opet ne bih prihvatila jer smatram da mi takva usluga, seksualnih trgovaca, ne treba i da bez njihove pomoći, mogu imati komada. Jedna od prepreka definitivno je moje dostojanstvo.

A što je s muškarcima, zašto bi puno njih pogazilo svoje i objeručke prihvatilo pad ženskog dostojanstva, radi vlastite naslade? Nemojte mi reći da je odgovor zato, što u svakom muškarcu živi lovac. Možda i da, ali taj lovac ne mora u lov. A kad ne lovi, nego plaća plijen, to više nije lov, nego kupovina. Na jednostavan način i bez truda, dolazi do plijena.
Zato mogu razumjeti samo one, kojima je seksualni shopping jedina opcija.

One, koji su uvjereni da su ružni i da ne mogu imati spolni odnos, ako ga ne plate. Već puno teže mogu razumjeti one, koji žele seks bez obaveza i ispunjenje nastranih maštarija. Mogu razumjeti one, nezadovoljne vlastitim izgledom i veličinom svog spolnog organa i one, koji istinski pate radi toga. One, uvjerene da će im se žena smijati, radi izgleda i da će ih radi toga odbaciti. Malo teže one, koji nemaju volje i vremena za romantiku, druženje, vezu i ljubav ili svjesno odbacuju mogućnost za bilo kakvu vezu.
Malo teže one, koji u prodaji tijela ne vide iskorištavanje. Malo teže one, koji zagovaraju legalizaciju i regulaciju seksualne industrije. Treba li dati priliku, ljudima u vezi, braku, da legalno posjećuju prostitutke, bez osude okoline? Treba li testirati veze i brakove, rušiti obitelj i izazivati odbojnost i netrpljivost bračnih partnera? Treba li mladim ženama dati priliku da legalno zarade na seksualnim aktivnostima i motivirati druge, da isto čine? Treba li prostituciju uopće zvati poslom i kojim pravom? Treba li seks do te mjere izdizati, da postane neophodan i poštivan kao svaki vrijedni rad? Treba li na prostitutke gledati kao na normalne žene, koje pošteno rade svoj posao?

Izjednačimo li seksualni odnos u braku, sa seksualnim odnosom s prostitutkom jer i jedna i druga su žena, imaju onu žensku stvar, za naslađivanje, a supruga može u krevetu biti jednako kvalitetna kao i prostitutka, ne nameće li se ideja, da i supruga treba biti seksualna plaćenica? Ili možda prostitutka treba biti poštivana, a žena obespravljena i ponižena, kako je i bila, sve do feminizma, koji joj je napokon vratio dostojanstvo? A s obzirom da svom partneru još služi i kao prijateljica, kućanica, kuharica, psihijatar, medicinska sestra, majka njegove djece, a nerijetko i kao sluškinja, žrtva njegove nagle i teške naravi, iživljavanja, ne bi li trebala biti deset puta više novčano nagrađena? Mislim, kad su već neki muškarci, iz obijesti, raspoloženi za plaćanje i rasipanje novca na žene i njihove pi***, nek budu face do kraja.

foto screenshot Youtube

Nives Stepinac Grgurić ( pseudonim Nives Stern) autorica je velikog broja članaka na fashion & lifestyle stranicama marla-design.com i whattafashion.com, na kojima obrađuje teme vezane uz modu i lifestyle, međuljudske odnose. Kao kolumnistica na portalu portaloko.hr obrađuje također teme iz spomenutih područja. U vezi suradnje i poslovnih ponuda molimo ostvarite kontakt putem obrasca na marla.com.hr

Posted by on Aug 20 . Filed under Kolumna by Nives. You can follow any responses to this entry through the RSS 2.0. You can leave a response or trackback to this entry

Leave a Reply

Photo Gallery

Log in | © Copyright - WHATTA FASHION 2010