whattafashion.com

Put u slobodu ili ropstvo? Čemu uči vjeronauk u školi?


Na odjelu pekare, jednog trgovačkog centra, stvorila se gužva, kao da se kruh i peciva dijele besplatno i nitko se nije obazirao na staricu, od kojih osamdeset godina, koja se trudila dohvatiti klipić od kune i deset lipa.
Osim mene i sina, nitko od kupaca nije navukao tanku plastičnu rukavicu, prije samoposluživanja iz vitrine, već su ljudi golim rukama drsko ulazili u police vitrine.

Igrom slučaja ili pak namjerno, starica se obratila meni i pitala kako će do željenog proizvoda, iako je pred njom stajala metalna hvataljka. Nije se snalazila na pekari, a meni nije bilo teško pomoći joj savjetom, no kad sam vidjela da se i dalje ne snalazi, rekoh sinu neka ju upita da li treba pomoć. To je i učinio i na njenu molbu, ubacio joj u papirnati škrnicl to jedno pecivo s akcije.
Prošla je kraj nas, zahvalila i nasmiješila se, a ja mu tiho rekoh: „Vidiš, takav trebaš uvijek biti, pomagati ljudima. Danas si napravio dobro djelo.“ Bio je sretan i ponosan na sebe i podsjetio me kako je ljudima uvijek spreman pomoći i da to ionako uče na satima vjeronauka.
Kasnije tog dana, vidjeh na FB, po tko zna koji put, quote u prozorčiću: „Ne možete odgajati svoju djecu onako kako su vas odgajali vaši roditelji jer svijet za koji su vas odgajali više ne postoji.“
Zanimljivo, a kako biste to trebali odgajati svoju djecu? Kao sebičnjake, manipulatore, grabežljivce, lopove i sl. i onda se čuditi, zašto ništa ne valja u društvu? Taj divan svijet koji žele pravedni i dobri nije stvoren pa nestao, nego je neprekidno u izgradnji, iz generacije u generaciju, a vrijednosti kojima su nas učili roditelji, treba održavati.

O da, trude se u školama održavati moralne vrijednosti, posebno na satima razrednika, ali nekako im baš i ne uspijeva pa se često događa, da stručne službe zakažu, ne uspijevaju pomiriti suprotnosti među djecom i naučiti ih toleranciji. Nekad se čini, kao da nemaju dobru metodu ili pokazuju premalo truda. Jedini, koji uspijevaju u toj misiji, učitelji su vjeronauka. Upravo njihov predmet temeljito se bavi odgojem, međuljudskim odnosima i usavršavanjem istih, iako ga mnogi uporno tjeraju iz škola. Imaju li uopće za to razloga ili je riječ o čistoj mržnji i netrpeljivosti Crkve i vjernika?

Treba li nam vjeronauk u školi? Zaista, treba li nam?

Pa znate što, ja sam uvijek za pravo izbora, u svim situacijama. Čovjek se rađa slobodan i to prvenstveno duhom. Ima slobodnu volju pa tako može i odlučivati, što je za njega najbolje i u što će vjerovati. Vjeruje li on sam u Boga, logično je da će istu vjeru nastojati približiti i svojim potomcima, kako bi živjeli u istom duhu i potpunom skladu. Razlog, iz kojeg djeca sama ne biraju hoće li pohađati sate vjeronauka jest da ga upisuju u ranoj školskoj dobi po odluci roditelja jer do tada nemaju izgrađen stav (iako mi često kažemo da ga imaju) niti imaju izgrađenu osobnost. Stav i osobnost se oblikuju tek u pubertetu, stoga nije ni čudno, da se djecu do trinaeste smatra djecom, a tek sa četrnaest, mlađim maloljetnicima, koji mogu odgovarati pred zakonom, za svoje prekršaje i snositi posljedice svojih loših odluka i aktivnosti.
Da vam pravo kažem, meni ne smeta vjeronauk u školi, to je učenje o odabranoj religiji. Tužno je kad se čovjek smatra vjernikom i hvali da je vjernik, a uopće ne poznaje svoju religiju stoga vjeronauk dobro dođe radi edukacije. Školski vjeronauk ne bi trebao smetati nikome, posebno ne onima koji nikad nisu učili iz njegovih udžbenika.
On je kao predmet više povijest i etika, nego štrebanje molitvi i biblijskog štiva. Ako ste barem dva- tri puta, otvorili udžbenik vjeronauka, iz kojeg uče vaša djeca, mogli ste primijetiti da je krcat povijesnim događajima (pri čemu se religijski sadržaj isprepliće s paralelnim svjetskim zbivanjima) te mudrim citatima raznih autora. Mogli ste također primijetiti, da se u višim razredima osnovne škole, a naročito u sedmom razredu, detaljno proučava dekalog, koji autori udžbenika nazivaju “Pravila za život u ljubavi i slobodi”. Čitajući to štivo, mogli ste primijetiti, da Bog ne zarobljava, nego oslobađa, ali samo ako živimo po pravilima dekaloga. To znači, živimo li po spomenutim božjim pravilima, odnosno biramo li biti dobri ljudi, nećemo imati problem sa savješću i strahom od božje kazne ili ako je nekome milije, karme (iako se taj pojam u svakodnevnom životu koristi krivo, ne spada u katolički vjeronauk). U sklopu školskog vjeronauka, uče se zapravo životni zakoni i uzročno-posljedične veze.

Evo koje teme se obrađuju na satovima vjeronauka u šestom razredu osnovne škole: Suvremene situacije ropstva i ovisnosti, Suvremeni okovi neslobode, Osloboditi se nije lako ni jednostavno, to boli!, Sloboda izvire iz prave ljubavi, Kršćanski ideal slobode, Kakva sloboda?, Sloboda je odgovornost, Zajedno na putu radosti i slobode, Iz ropstva u slobodu – Bog vodi svoj narod u slobodu, Božji poziv i nalog – Mojsije vodi narod u slobodu, Izrael je porobljen u Egiptu, Mojsijev životni poziv, Deset egipatskih zala i izlazak iz Egipta, Božja ljubav i pomoć – Bog u pustinji hrani svoj narod, Krivnja i oprost – savez na Sinaju, Na putu do obećane zemlje, Isus Krist – naš osloboditelj i spasitelj, Čovjek između čežnje za slobodom i izazova robovanja, Isusove riječi i djela, Prispodobe o Božjem kraljevstvu, Isusova čudesa – znakovi Božjega kraljevstva, Tajna Božjega služenja – Posljednja večera, Isus u siromasima i potlačenima, Ljubav koja oslobađa – muka, smrt i uskrsnuće, Jedinstven događaj u povijesti svijeta, Crkva – novi Božji narod, Crkva – zajednica Isusovih učenika, Pastiri Kristove crkve, Apostoli i njihovi nasljednici, Pastiri danas, Župe, Nadbiskupije, Redovnici i redovnice u Crkvi, Vjernici laici u crkvi, Crkva kroz povijest, Svijetle i tamne strane Crkve u Srednjem vijeku, Širenje kršćanstva među novim narodima, Istočni raskol, Promicanje znanosti i umjetnosti, Križarski ratovi, Inkvizicija, Rascjep Zapadne crkve i njezina obnova, Novi tragičan rascjep kršćanstva – luterani, kalvinisti, anglikanci, Širenje kršćanstva, Novo lice Crkve u 20. stoljeću, Sakramenti i kršćanska inicijacija, Crkveni jezici i kultura, Crkveno graditeljstvo, Liturgijski predmeti, jezik i glazba, Kršćanski simboli i kratice, Upoznajmo Mariju iz Evanđelja, Glavni Marijini blagdani i molitve, Rimski biskup, Papa, Vatikan, Život redovnika/redovnica, crkveno graditeljstvo.

 

Evo nekih naslova i tema koje obrađuju u sedmom razredu na satima vjeronauka (ako niste nikad zavirili u njihov udžbenik ili ste ih odbili upisati na vjeronauk): “Upoznajmo i izgradimo vlastitu osobnost”, “Svatko je od nas jedinstven”, “Svi smo upućeni jedni na druge”, “Izazovi u pubertetu”, “Razmirice i sukobi u pubertetu”, “Zbog čega sukobi?”, “Gdje je izlaz?”, “Idoli i ideali u izgradnji osobnosti”, “Suvremeni idoli – privid!”, ” Čovjek – slika Božja!”, “Bog – jedini ideal!”, “Zamke suvremenih ovisnosti”, “Što je ovisnost?”, “Pošast ovisnosti”, “Pomanjkanje vrijednosti”, “Savjest – Božji glas u čovjeku”, “Što je savjest?”, “Savjest trebamo odgajati”, “Božje zapovijedi – put u slobodu”, “Jesmo li doista slobodni?”, “Dekalog i ljudska prava”, “Ljudski zakoni imaju izvor u Božjim zapovijedima”, “Ljubav prema Bogu”, “Poštovanje roditelja i starijih”, “Uzajamni odnosi roditelja i djece”, “Odnos prema autoritetima”, “Svetost ljudskog života”, “Život nam je darovan”, “Dostojanstvo ljudskog tijela i bračna čistoća”, “Ne poželi tuđeg ženidbenog druga”, “Poštovanje tuđe imovine”, “Poziv na istinoljubivost”, “Židovski narod i vjera”, “Dijalog židovstva i katoličke crkve”, “Židovi su naša braća”, “Proroci – Božji glasnici”, “Isus Krist – ispunjenje starozavjetnih proročanstava”, “Da svi budu jedno”, “Isusova želja i molitva za jedinstvo”, “Kršćani na drugi način”, “Nastanak Pravoslavne crkve”, “Katolici istočnog obreda”, “Grkokatolici u nas”, “Nastanak protestantskih Crkava”, “Protestantske Crkve”, “Ekumenski pokret”, “Potreba pomirenja i opraštanja” itd.
Vidite li nešto sporno u ovim naslovima? Imate li nešto protiv da djeca upoznaju svoju religiju i druge religije? Zašto ste točno protiv vjeronauka u školi i govorite protiv njega, ako niste roditelj ili niste upisali svoje dijete-djecu na ovaj izborni predmet? Volite li reći kako škola nije odgojna ustanova i što mislite, odgaja li upravo vjeronauk vašu i tuđu djecu?

U moru vjerskih, duhovnih, new age i tekstova nadahnutih raznim istočnjačkim tehnikama, koje izviru iz istočnjačkih religija, lako se zbuniti, sve pomiješati i izgubiti jasan stav o duhovnosti i vlastitoj osobnosti. Na katoličkom vjeronauku ne uči se nikakva theta, nego o alfi i omegi. Uče se vrlo jasne razlike između istočnjačkih religija i kršćanstva i koje su posljedice miksanja (što se nije učilo prije, pred trideset i više godina, ali vjerojatno zato što u našim krajevima tada ni nije bilo dodira s istočnjačkim religijama).

O svim spomenutim terminima se uči i raspravlja na satima vjeronauka.  Kad čovjek koji ih nikad nije pohađao ili nije dobro pratio gradivo, doda od svake religije dio koji mu paše, od svakog duhovnog učenja ponešto, više ne zna što kamo spada, sve zbrka i termine koristi krivo te formira kriva uvjerenja. Rezultat je kaos, a moguće i psihička bolest. Čovjek se, dakle, mora odlučiti u što će vjerovati i kome.

Da li je prikladno o “alfi i omegi” učiti u školi?

“…Također podsjećam da je vjeronauk u hrvatskom školskom sustavu prisutan oduvijek, od samih njegovih početaka, da bi nakon 1952. prekidanjem diplomatskih odnosa FNRJ i Vatikana bio ukinut, a 1990. godine ponovno vraćen.” (Nikolina Nakić za bitno.hr)
Jedna moja poznanica kaže, kako joj vjeronauk ne spada u školu, ali to govori samo zato što joj “idu na živce popovi, koji se miješaju u svašta” i svoj stav pojašnjava ovako: “nekako mi to ne paše, ne znam”. Komentatorica na jednom profilu, na temu vjeronauka u školi izjavljuje, da joj je gadljivo gledati srednjoškolce  kako idu na nastavu školskog vjeronauka jer ne idu svojevoljno, već ih na to tjeraju majke!  Ona se pritom ne pita, da li to majke možda rade iz opreza i straha, da im djeca ne zastrane u razne poroke, da  psihički ne propadnu i ne utonu u depresiju, da očuvaju svoje duhovno i fizičko dostojanstvo od raznih modernih iskušenja. Prebrzo zaključuje da to majke rade zbog svoje sebičnosti i vjerskog fanatizma, a da uopće nema uvid u njihove misli i odluke. Jesu li gore spomenuti razlozi dovoljno dobri, da se  iz škola izbaci vjeronauk?

Nedavno se ponovno potvrdilo, da većina vjernika – katolika uopće ne razumije svoju vjeru i ne zna u što točno vjeruje. Slušala sam tako o poznanici, koja je nažalost jako teško oboljela. Druga poznanica, od koje sam doznala tu ružnu vijest, komentirala je to na meni vrlo čudan način, da ju je prvo Bog kaznio bolesnim djetetom, a sad ponovno, kroz njenu bolest. Čudno je to uvjerenje koje uporno njeguju mnogi kršćani, iako pohode crkve i slušaju propovijedi na misama. Ne, Bog nikoga ne kažnjava, čovjek se kažnjava sam. Kažnjava se kroz neposluh, ignoriranje božjih zapovijedi, nemar prema sebi, manjak ljubavi prema sebi i općenito, grijeh prema sebi i drugima. Peta zapovijed je kratka i vrlo jasna, poručuje da moramo poštivati tuđe živote, ali i svoj. Zašto onda ljudi (vjernici) misle da ih Bog za nešto kažnjava? Zato što je puno lakše okriviti nekog drugog za svoje probleme i loš život, nego sebe samog. Najteže je preuzeti odgovornost i suočiti se sam sa sobom, priznati si kakav/a si. Gledano s religijske strane, Bog je svakome dao slobodu odluke, slobodnu volju i ne miješa se u tuđe izbore, dok ga se ne zamoli. Dao nam je slobodu iz ljubavi prema čovjeku, ali od nas traži da pazimo kako postupamo s njom. Sloboda je najljepše što smo dobili na dar, ali i velika odgovornost. Možda je čak i preveliki dar za pojedine ljude, koji ne znaju što će s njom. Njegovih deset zapovijedi čovjeku su moralni kompas, koji ga drži čistim i na slobodi. Osobe koje nisu slušale nastavu vjeronauka, niti su o raznim temama koje su obrađivala njihova djeca na satima istog, razgovarala s njima, vrlo površno shvaćaju  svoju vjeroispovijest i samog Boga, u kojeg, kažu, vjeruju. Oni ga jednostavno ne razumiju, kao ni svoju vjeru, a jedan od razloga je taj, što nisu (detaljno) učili o tim temama.

Nekad, u daljoj prošlosti, Crkva je bila korektiv društva i zajedno s vladarima, održavala red unutar njega, kroz  poštivanje državnih i božjih zakona. To najbolje vidimo kroz ekranizaciju povijesnih sadržaja. Danas čitam, kod nas se ljudi masovno ispisuju iz Crkve. Ne znam je li naslov pretjeran, je li članak istinit i koji je povod takve odluke, no često čujem kako treba zabraniti vjeronauk u školama. Ja se s tim ne slažem, ljudima treba dati pravo izbora, neka sami odluče kud će upisati svoje dijete/djecu i koliko dugo će pohađati neku aktivnost.
Vjeronauk u školi bitno je drugačiji od nekadašnjih satova vjeronauka koje smo pohađali u crkvi, kao djeca. Vjeronauk u školi i župni vjeronauk dosta su različiti. U župi je  kateheza koja je priprema za sakrament i kreće se od prve pričesti. U školi djeca dobivaju teorijsku potku, a u župi uvid u praktično življenje vjerskog života. Ova dva vjeronauka ne isključuju jedan drugog, nego se nadopunjuju.
Kad govorim o satima vjeronauka koje smo nekad pohađali samo u crkvi, govorim o razdoblju pred trideset i više godina. Kad se prisjetim tih satova, kroz maglu mi dolaze predavanja o biblijskim događajima, čitanje biblijskog štiva, ali ne i detalji, o drugim religijama, problemima srednjovjekovne katoličke crkve i detaljna analiza božjih zapovijedi. Mi nismo imali vjeronaučne udžbenike, samo bilježnicu, molitvenik i nekakav priručnik. Vjerovali ili ne, pisali smo i testove i odgovarali gradivo, u crkvenim klupama. Dobivali smo ocjene, mogli smo dobiti kolac iz vjeronauka. Štrebali smo čak i vjeronauk, ali nije nas se učilo razmišljati o životu, Bogu i međuljudskim odnosima. Danas se djecu uči razmišljati, čak i kroz gradivo školskog vjeronauka. Uči ih se promišljati o pročitanom i izreći svoje stavove, usmeno i pismeno. Uči ih se živjeti u vjeri, ljubavi i slobodi. Mnogi roditelji, koji navijaju za ukidanje vjeronauka, ne znaju da ih se na vjeronauku uči toleranciji, prihvatiti različitosti. Mnogi roditelji ne znaju svojoj djeci objasniti pojmove: sablazan, oholost, bogohuljenje, sebičnost, zavist, ogovaranje, svetogrđe, krivokletstvo i mnoge druge.
Iz tog neznanja proizlazi i neznanje njihovih potomaka. Djeca kopiraju sve što čuju i vide kod kuće, vladaju se nalik roditeljima. Danas upravo školski vjeronauk pomaže shvatiti sve te pojmove i to ne samo kroz biblijske priče, već i kroz etički pristup. Uzmemo li u obzir, da na mladima svijet ostaje i to neki bolji svijet, pun poštovanja prema različitostima, koji je tek u izgradnji, te nedostatak kulture i stropoštavanje svih moralnih vrijednosti suvremenog društva, to nam je možda u ovom trenutku najpotrebnije.

Još jednom, treba li nam vjeronauk u školi? Znam da neki podivljaju na ovo pitanje. Ima puno razloga zašto sam za vjeronauk u školi, a jedan od njih je da ga imaju sve zapadnoeuropske države pa zašto bismo mi bili nešto posebno? Drugi je razlog, da je to odgojni predmet, a odgoja nikad previše. Da, čak i onog, vezanog uz poznavanje vlastite religije. Neki dan sam naletjela na niz screenshotova na profilu poznanice, iz kojih se vidi prepiska dvojice katolika, od kojih jedan osuđuje drugog jer je ovaj čestitao muslimanima njihov blagdan. Reče mu da time krši prvu zapovijed božju, koja glasi: “Ja sam Gospodin Bog tvoj, nemaj drugih bogova uz mene”. Dakle, iz njihove prepiske se daje zaključiti kako jedan od njih pokazuje čovječnost i razumije božje zakone iako nije uzorni vjernik, dok drugi, koji ga napada, uopće ne razumije isti zakon. Da je poslao dijete na sate vjeronauka, možda bi uspio popuniti pukotine u znanju pa bi tako možda i razumio, da božji zakon po prvoj zapovijedi upozorava čovjeka da ima jednog Boga i neka se ne prepušta idolopoklonstvu i mnogoboštvu (poganski običaji). Da je išao na vjeronauk i razumio gradivo, znao bi da je Bog jedan, ali ga svjetske religije nazivaju drugim imenom. Da je ikad učio vjeronauk, vjerojatno bi znao da se na njemu uči poštivati druge religije i štoviše, uči o njima.
Da mi je novčić za svaki put kad sam čula nekog katolika da vjeruje u sudbinu, prikupila bih punu kasicu. No upravo na satovima vjeronauka, koji se sluša godinama, tumači se da je Bog svim svojim stvorenjima dao slobodnu volju. Ideja sudbine isključuje slobodnu volju, pojašnjava se kao praznovjerni koncept utoliko što se razumije kao niz događaja koji su čovjeku unaprijed određeni. Teolozi pojašnjavaju da ideja sudbine isključuje čovjekovu slobodnu volju i da je zapravo oblik prisile. Kako ljudi, prema kršćanstvu, imaju slobodnu volju, dužni su preuzeti odgovornost za svoje postupke i zato istinski katolik ne vjeruje u sudbinu.

Evo još malo iz nastavnih sadržaja školskog vjeronauka, za osnovnoškolce u višim razredima: Imovinu dijelimo na privatnu i društvenu. Što je privatna imovina? Treba li i zašto svaki čovjek treba imati privatnu imovinu? Zašto uz privatnu, treba postojati i društvena imovina? Tko je vlasnik, a tko upravitelj društvene imovine? Koja područja, tvrtke, organizacije, po tvojem mišljenju, nikada ne bi smjele postati privatno vlasništvo? Zašto? Zavišću izravno kršimo desetu Božju zapovijed. Ona nas zarobljava i unesrećuje. Svojim riječima objasni što je to zavist. Što kod čovjeka izaziva zavist. zašto se ona pojavljuje? Pokušaj objasniti tvrdnju da je zavist najgluplji od svih grijeha. Navedi nekoliko osjećaja koji se javljaju kao posljedica zavisti. Zavist čovjeka može odvesti do najgorih zlodjela. Navedi neka.
Znate li vi, kao odrasla osoba, odgovoriti na ova pitanja i obrazložiti svoje mišljenje? Nema ničeg kritičnog u ovom dijelu gradiva, zar ne? Nije li to škola za život?

„Nadbiskup splitsko-makarski mons. Marin Barišić pozvao je u nedjelju, dan prije početka nove školske godine, odgojno-obrazovne djelatnike da se zauzmu za kršćanske vrijednosti te da ne dopuste da im briga zbog uvođenja novih metoda učenja, zasjeni »osobu učenika, njegova pitanja i potrebe“, piše Novi list.

„Poštovani ravnatelji, odgojitelji, učitelji i nastavnici, vi ste produžena ruka roditelja, prvih i povlaštenih odgojitelja svoje djece. Od iznimne je važnosti povezivanje i odgojno prožimanje obitelji i škole jer ono pozitivno utječe na razvoj učenika, njihovu socijalizaciju i učenje,“ kazao je Barišić.

„Škola za život može se ostvariti jedino ako smo mi odrasli redoviti, pažljivi, odgovorni učenici u svakodnevnoj stvarnosti. Ali, ako mi svoj život i svoje ishode svedemo samo na imati, tehniku, kruh, neće to biti cjelovitost pogleda na život, već ćemo postati samo aranžeri sredstava za život bez cilja i smisla,“ istaknuo je nadbiskup.

Ne znam koji je vaš stav po pitanju vjeronauka u našim školama, ali bilo bi ga zgodno znati, kao i razloge neslaganja. Bilo bi zgodno znati i koliko ste svjesni, da netko mora preuzeti brigu oko našeg prilično bolesnog društva, u kojem se urušavaju životne vrijednosti. Obitelji se sve manje trude oko djece i sve više se raspadaju, školsku stručnu službu baš i nije puno briga, a nastavnici nisu motivirani za odgoj tuđe djece. Mladi su sve gori, kopija loših odraslih. Ako brigu o budućim naraštajima i duševnom zdravlju društva, od njegove mlade dobi, neće preuzeti predavači etike i(li) školskog vjeronauka, tko će?

 

Nives Stepinac Grgurić ( pseudonim Nives Stern) autorica je velikog broja članaka na fashion & lifestyle stranicama marla-design.com i whattafashion.com, na kojima obrađuje teme vezane uz modu i lifestyle, međuljudske odnose. Kao kolumnistica na portalu portaloko.hr obrađuje također teme iz spomenutih područja. U vezi suradnje i poslovnih ponuda molim ostvarite kontakt putem obrasca na marla.com.hr
Fan page: www.facebook.com/Nives-Stern-521741814648685/timeline/
Posted by on Sep 8 . Filed under Kolumna by Nives. You can follow any responses to this entry through the RSS 2.0. You can leave a response or trackback to this entry

Leave a Reply

Photo Gallery

Log in | © Copyright - WHATTA FASHION 2010