whattafashion.com

Traži li život od nas da budemo smeće koje miriše divno?

Ma da ga jebeš ja ne kužim, otkud nekim ljudima toliko sreće u životu. Po onome što šalju prema van, odnosno informacijama o sebi, uopće ne zaslužuju toliko sreće. Ma ni pod noktom, ne u usporedbi s onima koji žive totalno po božjim pravilima.

Ne kažem da sama živim po njima, ali vjera mi brani sve one zakone karme, reinkarnacije i bivših života i njihovih dugova. Da ga jebeš ja ne kužim, zašto frendica koja redovno ide u crkvu, redovno na ispovijed, koja se prvi put poseksala sa svojim današnjim mužem i zaista je dobra osoba, ima toliko jebenih problema u životu. A ona tamo koja radi tai chi i sve je moguće religije zbrkala, doživljava ogroman poslovni i životni uspjeh. Neću reći da mene sreća ne mazi, nego da primjećujem, kako se nekad uopće ne isplati biti dobar. Ali rečeno je, barem u mojoj vjeri “ovaj život neće biti lak, nego će biti križ i priprava za nebo.” Ali pusti sad moju vjeru, frend je predivan čovjek i druge je vjere, a toliko mu se sranja izdogađalo i događa u životu. Da, namjerno pišem prostijim rječnikom jer neobjašnjivo je, otkud nekim osobama koje nisu zaslužile, biti vrednije nego druge.

Napisala sam ovaj izdašni tekst, jednog rijetkog dana kad mi je baš sve išlo na živce. I sveprisutna prenemaganja i kuknjave i gluma, koje inače strpljivo podnosim. Toliko sam bila uzrujana. Zasmetalo me, da opet neki, koje smatram licemjerima, prevarantima, ubiru ruže, dok oni pošteni i kvalitetni, koji zaista vole ljude i pomažu druge ljude, ubiru trnje ili neznatnu količinu sreće. Dokle, pitala sam se i ponovno razmišljala o istoj.

Jel se to sreća random dijeli, bez smisla, bez poštenja i odgovornosti? Bez plana i razloga, onako, bezveze i bez jedne zasluge ili s mizernim zaslugama? Traži li život zaista, od nas, da budemo smeće koje miriše divno, na skupocjeni parfem? Zašto ljudi uvijek popuše iste fore, one koje im sipaju najveći licemjeri? Zašto ne prepoznaju kvalitetne ljude i zašto ih, kad ih prepoznaju, ignoriraju? Kako objasniti sve one nesretne slučajeve, koji se rode u ludim obiteljima s nasilnicima, pijancima, raznim problematičnim osobnostima i one, koji se rađaju u skladu i miru, okruženi ljubavlju i besprijekornom pažnjom?
Kako objasniti da se neki rode bolesni i siromašni, a čitavo djetinjstvo i mladost provedu u oskudici, a drugi od djetinjstva imaju kraljevski tretman i zašto se neki ljudi tokom života razbole, unatoč molitvama i uzornom životu. Po zaslugama, ranijeg života?

Nemojmo o tim zaslugama jer moja vjera zabranjuje takav način razmišljanja i ne odobrava mišunge raznih religija u svojoj. O sreći baš i ne govori puno, osim da prava sreća dolazi iz prijateljstva s Bogom i da se nalazi u malim stvarima, onima nematerijalne prirode, koje je opet darovala viša sila. Štoviše, iz dana u dan, podsjeća da ovaj život treba biti trpljenički, da trebamo nositi svoj križ, ako mislimo živjeti u skladu s božjim zakonima. To znači, u njemu ne smije biti mjesta sebičnosti i uvredljivosti već nekad treba pretrpjeti nepravdu i bol, radi većeg dobra. To znači, ako živimo u skladu s njima, bit će nam nešto lakše, podnijeti sve ono što nas na ovom svijetu rastužuje, a naš put bit će olakšan, ako vjerujemo Bogu. Kakav god bio život, bilo čiji, podsjeća da na njemu treba biti zahvalan jer je on dar.

Ne valja se tako suviše opterećivati porijeklom životne sreće jer čovjek tada samo gubi vrijeme i razum, ali ne možemo ne primijetiti kako sreća jedne uporno miluje, a druge zaobilazi, iako nismo startali s iste razine znanja i iskustva, porijekla i uvjeta za život. Ne možemo ne primijetiti nepravdu, akciju koja nam se čini nepravednom, iz naše perspektive. Prirodno je, nekad se osjećati ranjivo i jadno, kad vidimo koliko je na ovom svijetu nepravde. Nekima je put već u startu olakšan, od malih nogu oko sebe imaju pomoćnike, koji im razgrću kamenje i barikade s puta, one koji ih bodre i hrabre, a netko je prepušten sam sebi čitav život. Priznat ćete, boli kad to vidite i čujete. I pitate se, po čemu je netko već rođenjem vredniji od drugog. Nije čudo, da su nekima rane preduboke, lomovi preteški, da bi lako lovili ritam uspješnih. Nije čudo, da neki previše vremena izgube, prvo dok raskrče svo smeće, koje im je već od rođenja natovareno pa kroz život, gube energiju na micanje štetnih i štete, koja ih okružuje.

No, ako malo dublje promislimo, za sve postoji razlog. Upravo na takvim primjerima, učimo što znači čelična volja i snaga. Da je sve idealno, da nema takvih primjera, ne bismo znali što je pravda jer takvima se jednom ipak posreći i budu nagrađeni za svu upornost i pretrpljenu bol. Da nema takvih primjera, ne bismo znali što je prava hrabrost, upornost, želja i samouvjerenost. Da nema takvih primjera, ne bismo mogli uočiti razliku, ni učiti na iskustvu, ne bismo znali što znači imati sreće u životu i biti sretan. Zajedno s tim, ne bismo znali što znači zahvalnost. Na takvim je primjerima vidljivo, da je svako zlo za neko dobro i da sreća nekad raste usporedo s količinom vjere.

Ima ljudi koji kažu, da sreća ne ovisi o uspjehu i da uspjeh ne ovisi o sreći i da su očekivanja ono, što postepeno uništava slobodni tok procesa napredovanja.

Kad odbacimo očekivanja od drugih i koncentriramo se na vlastite snage, shvaćamo da naš uspjeh ovisi o nama i našoj predanosti i radu, ali i o spletu okolnosti, koji uglavnom nazivamo srećom, kad nam se stvari dobro poslože. Sreća nam se događa kad predano radimo i ništa ne očekujemo, ali često se pitamo, iz kojeg razloga posjećuje one koji nisu zaslužili i iz kojeg razloga kasni, kad se toliko trudimo, a ništa nam ne polazi za rukom ili ostvarujemo zanemarive rezultate. Moguće je da ćemo se zapitati, što je to netko bolji od nas i zašto je dobio veću porciju sreće nego mi. Neka istraživanja su pokazala da je naša moždana aktivnost odgovorna za naše ponašanje, raspoloženje, koje je genetski zadano. Na njega ipak mogu utjecati životne okolnosti, iako se svi vraćamo zadanim vrijednostima. Nesretni ljudi su tako stalno potišteni, dok oni veseli u svemu pronalaze životni smisao. Količina sreće, prema nekim znanstvenicima, ovisi o anatomiji i građi mozga, gustoći živčanih stanica u pojedinim područjima mozga, ali i o količini hormona i neuroprijenosnika koji podražavaju moždane centre. Njihove vrijednosti zadane su genetski, a nestašica nekih neuroprijenosnika poput serotonina, noradrenalina i dopamina u mozgu određuje nas kao pesimiste. Dovoljna količina endorfina, feniletilamina i oksitocina određuje nas kao optimiste, to su naši ‘hormoni sreće’.

Stručnjaci sa Sveučilišta Wisconsin, dokazali su da sretni ljudi imaju jači rad u lijevom prednjem režnju mozga, a nesretni u desnom prednjem režnju mozga, ali je primjetno i da se kroz život mijenjamo i naučimo razmišljati na drugi način, odnosno u mogućnosti smo promijeniti obrasce ponašanja, promijeniti osjećaje, a time i svoj život.

Naučimo li kroz život pozitivno razmišljati, iako smo odgajani i rasli u depresivnom okružju, povećavamo si šanse da nas u životu prate dobri i kvalitetni ljudi, dobrog srca, dobrih namjera, velikih kvaliteta, koji sobom nose sreću i kreiraju sretne okolnosti.

To pojašnjava zašto neki ljudi, svjesniji sebe, ali i svijeta oko sebe, ne gube energiju na tugu i brigu, već se svim snagama koncentriraju samo na ono dobro u svom životu i razmišljaju pozitivno, bez obzira na razne okolnosti. Oni znaju da će ih sreća prije taknuti kad za nju kreiraju povoljne uvjete.

No u životu nisu dovoljne samo pozitivne afirmacije. U životu treba i raditi na sreći. Sreća voli hrabre pa ju tako treba i izazvati.

Svakodnevno nam se nameću pitanja „Što je sreća?“, „Da li je u životu sve stvar sreće i je li sreća najbitnija, bitnija čak i od znanja i vještina?“ i nema čovjeka koji si nije pokušao odgovoriti na ista. Prvo, trebalo bi definirati sreću. Za nju se najčešće kaže da je bez svrhe, nepredvidljiva i nekontrolirana sila koja oblikuje događaje, povoljno ili nepovoljno za pojedinca i grupe.

Mogu se razlikovati dvije strane sreće: ona koja oblikuje događaje povoljno i ona koja oblikuje događaje nepovoljno.

Tvrditi da sreća ne postoji je isto kao i tvrditi da “bez svrhe, nepredvidljiva i nekontrolirana sila” ne postoji, a očito je da ta sila postoji pa tako postoji i sreća. Ima li na vas utjecaja ili nema i da li ste u mogućnosti povećati učinak sreće, može biti, ali i ne. Vjerojatno se sve svodi na način kako na to gledate, to je stvar vjerovanja i osobnih uvjerenja.

Mnogi uspješni ljudi pišu o svojim počecima, predanom radu i vole naglašavati kako se samo predanim radom dolazi do uspjeha, ali iz raznih životnih primjera, vidimo da to baš i nije tako, da život po toj formuli ne uspije uvijek. Ima ljudi koji se trgaju da nešto postignu, ulažu zadnje atome snage da im nešto uspije, pa opet nemaju uspjeha, ne toliko koliko priželjkuju, a drugi s puno manje napora, postižu sve što žele i više od onog što žele.

Religija za to daje objašnjenje, kroz milost božju i blagoslov i čini se da za sada ni nema drugog boljeg objašnjenja, zašto netko u životu ima više sreće od drugog. Također, upozorava i na prisutnost raznih utjecaja, koje čovjek svojim izborom dovodi u život i koje bi trebao izbjegavati, ako želi živjeti u skladu sa božjim zakonima i u životu kušati puno sreće. Neke vjere dakle zabranjuju neke aktivnosti, koje mogu odvesti na krivi put, iako možda privremeno daju zadovoljstva i određenu količinu sreće. O svim tim utjecajima čovjek može doznati više, kroz razne vjerske priručnike pa mu postaje jasnije i zašto ga u ranijim fazama života sreća nije (više) mazila. Postaje jasnije i zašto već rođenjem dobijemo uvjete koji jamče sreću ili ne.

Što ćemo mi učiniti s tim uvjetima u kasnijoj fazi života, ovisi o nama i našoj volji, ali i količini vjere.

Vjerujete li da sve što negdje posijete, posadite, jednog dana proklija i izraste? Ili ne razmišljate što ćete i gdje posijati i hoće li negdje proklijati? Ako u vama postoji zrnje sumnje, zašto mislite da će ono donijeti dobre plodove? Ako sijete mržnju, zašto mislite da će radi vas i za vas izrasti dobrota? Ili ste među onima koji uporno njeguju sjeme i siju, sade u skladu s propisima, ali život ne vraća uvijek kako bi oni željeli i ne donosi uvijek željene plodove. Svaki vrtlar, zemljoradnik, pa čak i onaj koji se amaterski bavi uzgojem, zna da prvo valja pripremiti zemlju, za sve ono što na njoj želimo da izraste. Zna i da neke biljke neće uspijevati na njegovoj zemlji jer nije dovoljno kvalitetna ili na njoj ne postoje drugi odgovarajući uvjeti za uzgoj, onoga što želi, ma koliko se oko nje trudio. Zna i da kad ju pripremi, kad u nju ubaci sjeme ili sadnice, nalijeću vjetrovi i oluje, koji će napadati njegovu biljku, kad jednom izraste. Da bi biljka rasla i odolijevala naletima vjetra i svim mogućim nepovoljnim uvjetima, ona mora biti zaštićena, njegovana, zalijevana i uzgajana s puno ljubavi. No vrtlar mora imati i malo sreće, prvo da sjeme uopće proklija, a onda da biljku zaobilaze oluje. Kako s biljkom, tako treba postupati i sa svojim željama, idejama, planovima, osjećajima. Mi moramo prvo prirediti temelj za naše djelovanje i uspjehe, očistiti um od loših misli koje mu štete. Pripremiti plodan teren, kako bi uspijevale naše ideje.

Trudimo li se oko ljudi i s njima sijemo sjeme dobrote, mi se moramo truditi zajedničkim snagama, da to druženje, jednog dana donese dobre plodove, svima, ne samo nama. Nekad, ma koliko se trudili, s nekim ljudima ne možemo baš ništa uzgojiti i tada se pravdamo, kako nemamo sreće. No ipak, nešto smo korisno naučili iz tih druženja, sreća raste tamo gdje ima plodan teren i nisu svi ljudi jednako raspoloženi za rad i uzgoj. Da bi se sreća množila u našem životu, da bismo mogli reći kako u životu imamo sreće, mi moramo birati kvalitetne i zainteresirane ljude, istomišljenike. Mi moramo birati ljude dobre volje i namjere.

Nekad će sreća navratiti u područja, za koja baš i nismo zainteresirani, ali kad je već navratila, zašto to ne iskoristiti, zar ne? Bolje je prigrliti svaki moment sreće, bilo gdje, nego se čitav život žaliti kako nas zaobilazi. Nekad neće navratiti ondje gdje ju najviše trebamo, ne onda kad si to želimo, ali opet, ne smijemo biti nezahvalčni za darove. Vjerujemo li u božja obećanja, trebamo se nadati, raditi ispravno, bez obzira na ishod i sreća će jednom ipak doći i ondje gdje smo skoro odustali.

Bolje je živjeti u nadi i vjeri, nego okupan sumnjom i strahovima. Okupani nadom, povećavamo si šanse, da sreća navrati u sva područja gdje ju i priželjkujemo, najviše trebamo i da svjesnije, zahvalnije, uživamo u svakom darovanom, sretnom trenutku.

Čovjek ne smije gubiti vjeru jer čini se, na našoj vjeri temelji se sva naša sreća. Kad vjere nema, osjećamo i da nam sreća klizi kroz prste. Upravo je vjera ono što najbrže gubimo, kad se nanižu neuspjesi i nevolje. Nekad smo toliko razočarani u život i ljude, da nam se čini kako naša vjera nema smisla, a posebno klonemo kad vidimo da ljudi koje smatramo vrlo pobožnima i ispravnim vjernicima, doživljavaju ružna iskustva, za razliku od onih koji Boga ne priznaju i ne vole. Tada se pitamo ima li uopće vjera smisla i gdje je pravda.

No čini se da smo nekad na testu vjere i mi i te osobe i koliko je vjera snažna i velika, toliko, čini se i dobivamo od života. Uostalom, poznate su Isusove riječi: „Neka vam bude po vašoj vjeri.“ “Da imate vjere koliko je zrno gorušičino, rekli biste ovom dudu: ‘Iščupaj se s korijenom i presadi se u more!’ I on bi vas poslušao.” Svi mi mislimo da imamo puno vjere, ali čini se da nije baš tako, kad ju tako lako gubimo, čim stisnu neprilike.

Stoga, bez obzira na sve što smo rođenjem dobili, u naslijeđe od predaka, pa makar to bilo i neko ružno iskustvo, bez obzira na vlastiti ‘kvocijent sreće’, vjera je ta koja nas vodi kroz život i po njoj živimo i gradimo našu sreću. Bez obzira što smo proživjeli i koliko ta iskustva bila bolna, naša vjera ne smije slabiti, ni u Boga, ni u sebe ni u drugog čovjeka, a tako ni u dobar ishod jer jednog dana bit ćemo nagrađeni za vjerovanje i žrtvu. Nekad će vam neki ljudi zatajiti, koliko ih je u puta u životu pomilovala sreća. Neki su i zaboravili, kad je sve sreća navratila, dotakla ih i osnažila, pomogla da ostvare neki svoj san, izvukla ih iz nevolje ili im ispunila želju. Neki će vam zatajiti svoju mučnu prošlost, napaćeno djetinjstvo i zato vam neće biti jasno, otkud im sad, kao odraslim osobama, tolika radost i sreća jer nećete znati kakav su trnovit put prošli, do prvih ostvarenih uspjeha. A ipak, kad navratite u crkvu i razna svetišta, vidjet ćete mnogobrojne zahvale, raznim svecima, za čudesna izlječenja i ispunjenja želja jer ljudi imaju potrebu zahvaliti na sreći, koja im je navratila u pravo vrijeme.
Po njihovoj molitvi i vjeri.

No da se vratim na početak teksta. Osobno, nemam se što buniti, u životu nekad imam više sreće nego pameti. Ali u dubini duše znam da za to postoji razlog. Osjećam ga i točno znam kad je sve krenulo na bolje, gdje sam griješila i uradila propuste. Točno znam razloge svega što sam trebala proživjeti u nekom razdoblju i radi koga, znam i kad sam i za što dobila po nosu i s obzirom da sam odlučila, kako ću ubuduće više paziti i biti zahvalnija, život mi daruje dobre prilike i prilično me mazi. Znam i da trebam više pripaziti na rječnik, iako se psovanje nekad čini vrlo zgodnim, simpatičnim i prikladnim, kao odličan ispušni ventil. No opet…naše riječi su moćne i zato ih treba pravilno koristiti.

Puno je ljudi kojima jezik služi ne da bi pohvalili druge, nego da ih pokude i obezvrijede. Jezik koji izgovara ružne riječi pa čak i izuzetno neprijateljske, ne može očekivati da mu se vrati dobro. To bismo svi trebali imati na umu, svaki put kad se nekome obraćamo. I kad mislimo i izgovaramo molitve, na njih treba i misliti, njihove riječi treba osvijestiti i osjetiti, a ne samo mrmljati, reda radi. I kad mislimo i izgovaramo, da vjerujemo kako u životu imamo sreće, imat ćemo je, ako u to zaista vjerujemo. I još nešto, mi ne znamo što su sve neki ljudi prošli u životu, koliko su se napatili, koliko su u stvari neki ljudi dobri, bez obzira jesu li vjernici ili ne jer rečeno je da ateist može biti bolji čovjek od vjernika. Mi ne znamo koliko u stvari neki ljudi pomažu druge, koliko poštuju druge, koliko su dobre i plemenite njihove namjere, koliko mole u tišini i koliko vjeruju pa ne možemo ni znati, zaslužuju li da ih sreća mazi ili ne.

Nives Stepinac Grgurić ( pseudonim Nives Stern) autorica je velikog broja članaka na fashion & lifestyle stranicama marla-design.com i whattafashion.com, na kojima obrađuje teme vezane uz modu i lifestyle, međuljudske odnose. Kao kolumnistica na portalu portaloko.hr obrađuje također teme iz spomenutih područja. U vezi suradnje i poslovnih ponuda molimo ostvarite kontakt putem obrasca na marla.com.hr
Fan page: www.facebook.com/Nives-Stern-521741814648685/timeline/
Posted by on Mar 22 . Filed under Inspiracija, Kolumna by Nives. You can follow any responses to this entry through the RSS 2.0. You can leave a response or trackback to this entry

Leave a Reply

Photo Gallery

Log in | © Copyright - WHATTA FASHION 2010