Kad ste dipl. knjižničarka, kao što je naša sjajna kolumnistica Durica, sigurno znate koje su knjige IN, koje se kupuju i prepričavaju, čitaju s guštom, iz kojih se savjeti rado primjenjuju u svakodnevnom životu, obogaćujući tako vaš lifestyle.
Stoga je Durica ovaj put u goste pozvala vrlo popularnu gošću, od koje je za vas saznala puno a između ostalog i da li ljubav doista ide kroz želudac!
A sada nešto potpuno drugačije na vašem omiljenom portalu: razgovarali smo s novinarkom i fotografkinjom Helenom Kralj, autoricom hvaljene kuharice „Tatina kuharica“ koja se od ostalih izdvaja jer je riječ o knjizi recepata namijenjenih muškarcima, točnije – očevima s kuhačom! Helena je i blogerica na vrlo čitanom blogu koji možete pratiti na http://kuharicazadjecu.blog.hr/, a također i na facebooku na http://www.facebook.com/pages
Sigurni smo da će i iz vaše kuhinje zamirisati nešto napravljeno po Heleninoj recepturi!
S koliko ste godina naučili kuhati?
Ne sjećam se točno, osim da sam već s 10 godina znala pripremiti jaja i omiljeno jelo – špagete s umakom od rajčica. Čini mi se da sam u to vrijeme pripremala i palačinke jer je mama prijateljima uvijek pričala o “tijestu na stropu” koje ostaje nakon mojeg ‘kuhanja”.
Vikendi koje sam provodila kod bake su na neki način bili ‘škola kuhanja’ koju dugo godina nisam primjenjivala. Naime, osim što smo mi djeca smjeli raditi kekse i kolače, baka mi je za svako od tradicionalnih jela koje je pripremala objašnjavala kako se pripremaju kako bih naučila kuhati i kako bih jednog dana mogla “dobro udati”.
To me tada nije zanimalo, ali je način pripreme ipak ostao negdje duboko pohranjen, kao i točan okus tih jela koji sam pokušavala dostići. Danas se samo nadam da će jednog dana i moja djeca i unuci (ako ih budem imala) govoriti:” Ova juhica šmeka baš kao mamina/bakina. To bi, naravno, trebao biti vrhunac kvalitete .
Ono pravo kuhanje je krenulo s kojih 18 godina kad sam se našla sama u jednoj stranoj zemlji, u kojoj hrana baš i nije bila ukusna te su mi počele nedostajati domaća mamina i bakina kuhinja. Molila sam hitno recepte za moja omiljena jela, ali i neka jela za koja sam mislila da ih ne volim, sve dok ih odjednom nije bilo: za npr. grah i punjene paprike. Tako je krenulo kuhanje, učenje tradicionalnog, ali i usvajanje novih znanja. Kako je moje društvo bilo sa svih strana svijeta, kuhali smo zajedno i razmjenjivali omiljene recepte te – kupovali jeftine kuharice kuhinja poput indijske ili kineske te isprobavali jednostavna jela koja smo mogli pojesti u brojnim indijskim ili kineskim restorančićima.
Urbani je mit da su žene rođene kuharice i da ih je prirodno vidjeti s kuhačom u ruci, a onda se opet tvrdi da su najbolji svjetski kuhari – muškarci! Što je od toga istina?
Istina je, naravno, uvijek negdje u sredini . Žene su, takoreći, prisiljene kuhati svaki dan, a muškarci koji kuhanje biraju kao profesiju iz toga rade umjetnost što kuhanje doista može i biti, od spajanja raznih namirnica i začina pa sve do prezentacije gotovih jela.
Što je, po vašem mišljenju, ključno kako bi netko postao uspješan kuhar?
Uživati u mirisima i okusima hrane, biti strpljiv i ne bojati se eksperimentiranja i kulinarskih neuspjeha. Nitko se nije rodio s kuhačom u ruci i svatko može naučiti dobro kuhati.
Imate vrlo uspješan blog s nekoliko tisuća posjeta dnevno. Koliko ste dugo u blogerskim vodama?
Točno 4 godine.
Pročitate li sve komentare svojih čitatelja?
Naravno. I trudim se na njih odgovoriti.
Budu li svi komentari pohvalni ili se možda nađe i pokoja kritika?
Najčešće su komentari pohvalni, iako se našlo i rijetkih kritika. Ali i kritike, ako su precizne, su važne jer kako napredovati i postati još bolji ako te samo hvale? Meni su najdraži komentari čitatelja kojima se recept tako svidi da odmah odu po namirnice, kuhaju i javljaju kako se miris širi kućom ili kako su svi ukućani uživali. Neki su mi čitatelji javljali da su im neka jela postala omiljena i dio redovitog jelovnika, da su im obogatila dosadašnji jelovnik itd. Dva recepta, koja su također objavljena u Tatinoj kuharici, su postala vrlo popularna među većim brojem čitatelja. Radi se o tzv. Gusarskoj juhi, odnosno brzinskom brudetu te o lisabonskim košaricama. Oba su relativno brza i jednostavna za izradu, a okus je odličan.
Kako se rodila ideja o pisanju kuharice, i još, k tomu, kuharice za muškarce?
Potaknuo me moj suprug…Na neki način je do ideje došlo zbog spleta okolnosti. Dio objašnjavam na stranicama 28-29:
„Kad je moj sin navršio godinu dana, trebala sam otputovati na nekoliko dana i prvi put supruga ostaviti samog s bebom. Poput mnogih mladih roditelja, oboje nas je lovila velika panika. Hoće li i kako će on to uspjeti? Hoće li dijete satima vrištati gladno i žedno, punih pelena? Prvih mjeseci mame se potpuno posvećuju svojim bebicama, provode s njima cijelo vrijeme, bdiju noću, doje ih, hrane i previjaju dok se tate uglavnom osjećaju zbunjeno. Tako ni naš Tata uz svoje poslovne brige nije zapamtio gdje se nalazi sve za bebu, gdje su bočice, kada beba uopće treba jesti i kako se radi kašica od povrća za glavni obrok.
Predložio je da mu napravim raspored previjanja i jela te popis omiljenih recepata, kako bi i on mogao kuhati ono što naš sin voli.
“ Naime, taj je (duhovito pisan) popis iz čiste zafrkancije postao hit među prijateljima s bebama i malom djecom i tražili su da im se to kopira, i očevi i majke, jer majke se s bebom ipak brzo snađu, a očevima treba dulje i onda im ovakav pregledni popis bude odlična pomoć.
Kako je popis recepata, najjednostavnijih gustih juha i sličnog sto sam smišljala za sina postajao dulji, počela sam razmišljati o pisanju kuharice za djecu s receptima koji bi bili jednostavni i primamljivi i očevima koji moraju ili žele kuhati za svoje dijete i u jednom je razgovoru suprug samo pitao:“A zašto ne bi odmah napisala jednu kuharicu za očeve?“
Muškarci koji nikad ne kuhaju iz neznanja ili straha od neuspjeha, ne trebaju zaboraviti nekoliko sitnica: a) svi, pa i najveći kuhari su od nečega morali početi, nitko se nije rodio s kuhačom u ruci i b) većina su najboljih svjetskih kuhara i šefova kuhinja upravo muškarci.
Gdje ste sve prikupili recepte koji se nalaze u knjizi?
Prikupljala sam oduvijek recepte u svim mogućim prilikama, i prije same odluke da napišem ovu knjigu. Kad je sin počeo biti izbirljiv, zanimalo me što drugi roditelji kuhaju svojoj djeci i što ona rado jedu, jer ukusi djece se mijenjaju i može vam se dogoditi da dijete koje je jelo sve, odjednom u vrtiću kompletno promijeni ukus. Recepte sam skupljala i za vrijeme pisanja kuharice, a neki su mi očevi donosili ili slali svoje recepte čak i nakon sto je knjiga zaključena pa na žalost njihova jela nisu uspjela ući u kuharicu.
To su doista muškarci raznih profesija, iz Hrvatske i sa raznih strana svijeta. Među tim očevima su npr. i kirurg, diplomat, sveučilišni profesor književnosti, vlasnik i urednik nekoliko stručnih časopisa, bankovni službenik, direktor poslovnog centra, grafički dizajner i vlasnik reklamne agencije, psiholog, itd….Doista šareno.
Jeste li zadovoljni prijemom knjige kod čitatelja?
Jesam, za sada je bilo samo jako pohvalnih reakcija, pa čak i oduševljenja. Nadam se da će se tako nastaviti i kod šireg čitateljstva.
Tko kuha u Vašoj obitelji?
Svi! Šalim se. Ja kuham uglavnom u tjednu, a suprug za vikend. On je na neki način zadužen za meso koje priprema s velikim guštom. Ali i sin (8 i pol) i kci (3 i pol) se pokušavaju izboriti pa im to omogućavam, pod kontrolom, naravno. To znači da smiju povremeno nešto rezuckati, promiješati, razbiti jaja, mijesiti tijesto i slicno. Najveći su užitak, naravno, keksi i medenjaci koje se može izrezivati u raznim oblicima te poslije ukrašavati sećernim preljevom.
Kako su muškarci u Vašoj obitelji reagirali na kuharicu koju ste izdali?
Odlično.
Koliko muškaraca koje poznajete voli i zna kuhati?
Većina muškaraca i očeva koje poznajem kuhaju rado i često, osim sto žele pomoći svojim jednako zaposlenim suprugama. Oni kupuju kuharice i kuhaju za cijelu obitelj jer ih kuhanje opušta i u njemu uživaju.
Mislite li da je istinita ona izreka koja kaže kako ljubav ide kroz želudac?
Hm….ima istine u njoj, ali ovo ne vrijedi za svakoga. Neki ljudi ne žele ili nisu u stanju opušteno uživati u hrani. Halapljivo gutanje i prežderavanje do pucanja nisu uživanje u hrani. Važnijom mi se čini atmosfera u kojoj se hrana priprema i konzumira te taj ‚obred’ postaje kompletan užitak svih osjetila. Uostalom, kako nakon obroka uživati s drugom osobom ako smo se najeli tako da više ne možemo disati? Trebalo bi prakticirati učenje istočnjaka (i jogija) da se u želucu uvijek ostavi barem malo mjesta i za ono ‘duhovno’.
U zapadnjačkoj je to praksi upravo suprotno. Jede se barem malo više nakon što je nestao osjećaj gladi.
Koju kuhinju preferirate?
Teško mi se odlučiti, ali među najomiljenijima su mi francuska i talijanska kuhinja. Tu ne mislim na talijansku, tipa pizza i spaghetti, nego ona ‘narodna’, svakodnevna jela, pogotovo s juga Italije i Sicilije. Sicilija uopće ima fantastičnih jela! Inače mi je draga i portugalska kuhinja koja mi se čini poprilično nepoznata i premalo cijenjena. Sve to na neki način spada u takozvanu nekadašnju ‘sirotinjsku’ kuhinju koja se danas ponovno otkriva i predstavlja u modernijem izdanju. Volim pojesti i dobar sushi (sirovu ribu) te paprena jela indijske ili tajlandske kuhinje.
Najegzotičniji obrok koji ste ikad pripremili?
Izgubila sam pojam o tome što je egzoticno . Pripremala sam razna jela raznih kuhinja, ali nikad nisam pripremala neke čudne životinje ili kukce.
Helena, hvala Vam na razgovoru.
Hvala Vama na pozivu.
Text by Durica
