Bio je to naš zadnji susret s doktoricom koja je pri samom kraju kontrolnog pregleda rekla mom sinu: “Budi autentičan!” Nastavila je u istom tonu kako je autentičnost najteže postići i da na njoj treba raditi čitav život. Samo smo se pogledali, a nakon izlaska iz ordinacije, nastavila sam razmišljati o njenim riječima. Iako sam za pojam autentičnost davno čula, a moj sin na pragu punoljetnosti, ostali smo zbunjeni ozbiljnošću njenog glasa. Tom pojmu nisam dala značaj kao doktorica, a možda sam istu osobinu zvala drugim imenom ili samo mislila da znam njeno pravo značenje. Doktorica, mlađa od mene barem petnaest godina, dugih, divljih, neobuzdanih vlasi koje su stršale na sve strane i činile se opasnima, nije mi baš ulijevala povjerenje. Čak je i njen hod nalikovao hodu prkosnog, nestašnog dječaka pa sam tokom pregleda oprezno primala informacije. Međutim, kad je izustila da je biti autentičan jedna od naših najvećih zadaća, postalo je zanimljivo, zamislila sam se i shvatila da upravo ona istinski živi svoju autentičnost, bez ikakve potrebe da se ikome pravda za svoj nastup. Čak sam u njenom glasu osjetila dozu arogancije. U njenom hodu i vizualnom nastupu nije bilo prijetvornosti ni želje da se ljudima svidi, bila je točno ono što savjetuje i drugima – svoja i dosljedna.
Zaboravila sam na nju, pod teretom svakodnevnih obaveza, no sve veća popularnost ovog pojma na društvenim mrežama, opet ju je dozvala u sjećanje. Promišljala sam s kojom sviješću se danas barata ovim terminom, koliko ga se poznaje i istinski živi. Da su socijalni psiholozi Kernis i Goldman, među prvima u znanstvenom smislu, zaključili da se autentičnost može objasniti s nekoliko psiholoških aspekata, zanimljivo je vjerojatno tek studentima komunikacija, psihologije i njihovim predavačima, no dok se ne dotaknemo tih aspekata, ne možemo ni prepoznati autentičnost kod sebe. Definicija pojašnjava autentičnost kao snažno prisustvo integriteta, pažljivo odabranih vrijednosti i predanosti u održavanju autentičnih odnosa, no da bi ju kod sebe mogli prepoznati, potrebno je poznati i značenje spomenutih izraza. Svatko od nas autentičan je sam po sebi i određen osobinama ličnosti, karakterom, vještinama, vrijednostima, sposobnostima te kao takav pokušava funkcionirati u društvu koje teško podnosi različitost. Autentičnost je tako s jedne strane poželjna osobina, a s druge teret, no ipak joj treba težiti.
“Svi moramo otkriti ono što zbilja jesmo, a ne ono što mislimo da bismo trebali biti.” (Albert Einstein)
Radimo li nešto na određeni način, prepoznajemo li vlastite osjećaje, sposobnosti, preference, tada imamo znanje o svim našim motivima – samopoimanje. Ono se odnosi na svakodnevne i velike životne situacije, od uživanja u određenim aktivnostima do iritacija u radnom okruženju. Poznamo li svoje loše strane i priznamo li si strahove, a da se zbog njih ne okrivljujemo zbog njih, imamo autentičnost. Kad se ponašamo u skladu s našim uvjerenjima i iskreno djelujemo prema sebi i drugima, autentični smo. Kad jasno dajemo do znanja naše potrebe, želje i priznajemo si vlastite osjećaje, autentični smo. Ako se ne pretvaramo i ne prilagođavamo da bi udovoljili društvenim očekivanjima, autentični smo. Kad živimo u skladu s vlastitim vrijednostima i uvjerenjima te ne odstupamo od njih, imamo autentičnost. Autentična osoba zna tko je, što želi i ne pokušava biti netko drugi, nego je usmjerena na razvoj vlastitog identiteta.
Sve je to divno, reći ćete, no autentičnost ponekad djeluje nametljivo, arogantno i čini se da graniči s narcizmom. Djelujemo li točno onako kako želimo, čini se da ne marimo za tuđe osjećaje i potrebe te da bi se u stvari drugi trebali prilagoditi nama. Čini se da bi nas svi trebali prihvatiti takvima kakvi smo, ali imajmo na umu, da se našoj autentičnosti ljudi ne moraju prilagoditi, pogotovo ako im je na štetu. Tako autentičnost postaje zamka. U površnom svijetu koji imidž vrednuje više nego istinu, autentičnost zaista može djelovati nametljivo i arogantno, no razlika između autentičnosti i narcizma je u motivaciji. Prava autentičnost nema potrebu za nametanjem i superiornošću, ona uključuje empatiju i samopouzdanje. Autentična osoba se ne hvali, ne traži pažnju i spokojna je u sebi. Ona će reći: “To sam ja, sa svojim snagama i slabostima”, a narcistička će se hvaliti, zahtijevati pažnju, potvrdu svoje vrijednosti i aplauz.
Mnogi ljudi nisu ni svjesni da ne teže autentičnosti, već imidžu jer imaju stalnu potrebu da ih se vidi na određeni način. Takva je pojava najprimjetnija na društvenim mrežama. Osobe za koje znamo da jedva sklapaju kraj s krajem i ovise o sponzorima, koje bi za slavu prodale vlastitu i obiteljsku intimu, nerijetko se javnosti predstavljaju u drugom svjetlu, pritom ističući vlastitu autentičnost. No takva je autentičnost prozirna, lažna jer biti autentičan ne znači biti sirov, neodgojen, nefiltriran, neobuzdan i buntovan pod svaku cijenu, nego živjeti u skladu sa svojim vrijednostima i sa sobom što više možeš, a da pritom ne štetiš drugima i da je tvoje vladanje društveno prihvatljivo, kulturno. Autentičnost je poželjna, ali ona nije krajnost, nego smjer. Živjeti u skladu sa sobom je divno, ali zbog tvrdoglave autentičnosti ne moramo gubiti vrijedne kontakte, niti sebe izgubiti u pokušaju da zadržimo svijet. Najbitnije je ipak biti autentičan prema sebi jer barem prema sebi možemo i smijemo biti potpuno iskreni.
Autentičnost nije fiksna osobina, nego odnos sa sobom koji je sklon promjeni. Kao i svaki drugi odnos i ovaj može zahladiti. Moguće je taj odnos izgubiti i ponovno ga, nakon nekog vremena, obnoviti. Izgubiti autentičnost u nekom periodu života nije njen kraj, nego početak povratka sebi.
Autentičnost nije novina u društvu – sve što smo pred trideset i više godina nazivali unikatnošću, iskrenošću prema sebi, integritetom, dosljednošću, življenjem po svojim pravilima, prirodnošću, samosvojnošću i poznali pod parolom “budi ono što jesi, bez glume”, danas ima drugi naziv – autentičnost. Ta ista osobina lako se gubi pod teretom posla, obiteljskog pritiska, društvenih normi i očekivanja. Svaki put kad se pokušavamo uklopiti, biti ono što se od nas očekuje, kad ne želimo razočarati druge, udaljavamo se od sebe. Dugim potiskivanjem misli, osjećaja i želja radi potrebe da očuvamo odnose, gubimo sebe i vremenom zaboravimo što smo uopće željeli. Razočarenja i traume tjeraju nas na maske i uloge, a to nas opet udaljava od našeg istinskog ja.
Autentičnost nije obaveza, a želimo li preživjeti, moramo se prilagoditi. Prilagodba je mudra, korisna i neophodna za preživljavanje i lakše funkcioniranje u društvu koje ima svoje zahtjeve, zakone i pravila. Kako god se prilagodimo zakonu, tako se trebamo i ljudima od kojih, primjerice živimo i s kojima živimo. Stoga je neprihvatljivo i nepromišljeno pokazati svoju autentičnost u punoj snazi i buntu u društveno neprihvatljivim situacijama. Ne može se šefu reći sve što o njemu misliš, ne može se biti bezobrazan prema roditeljima, profesoru, službenoj osobi, ne može se povređivati ljude i raditi slične aktivnosti pa se izvlačiti na autentičnost. Ne može se javno ljutiti na kupce, ne može se baš svaka emocija dijeliti s javnošću na storyjima, ne mogu se staviti vlastite potrebe ispred potreba vlastite djece, ne može se javno vrijeđati, bučiti, ni nepropisno voziti… jer sloboda da se to radi nosi odgovornost i posljedice koje nisu ugodne i izazivaju probleme. Ne mora se baš svaki put biti autentičan i inzistirati na tome. Možemo i trebamo ponekad preskočiti vlastitu autentičnost, prilagoditi se, radi više sile, više mira i veće koristi.
Stoga, ne može se stalno provoditi svoju volju pod izgovorom da smo autentični, ali jednako tako ne može se odreći vlastite autentičnosti radi volje drugih. Kao u svemu, bitan je balans. Ma koliko se trudili živjeti vlastitu autentičnost, moguće ju je izgubiti na određeni period. Gubitak autentičnosti prepozna se po osjećaju tuposti, praznine, unutarnjeg nesklada, krivnje kad radimo nešto samo za sebe, neprekidnog truda da ostavimo dobar dojam, unutarnjeg nezadovoljstva i propitivanja tko sam ja u stvari i zašto sve ovo radim. Tko od nas to nije doživio barem jednom u životu? A tko od nas nije (ponovno) tražio vlastitu autentičnost? Sad mi je potpuno jasno što je mislila doktorica, spomenuvši da na autentičnosti imamo posla cijeli život.
Trebate li svoju autentičnost ponovno naći, osvijestiti, sjetite se da svi imamo tu obavezu prema sebi. Sjetite se što vam je zaista u životu važno i zapišite to. Povucite se u tišinu i vratite svim onim stvarima koje su vas nekad veselile i bile vam potpuno prirodne, od hobija do misli i vrijednosti. Autentičnost nije savršenost, zato si dopustite emocije, ranjivost i naučite reći ne svemu što vas guši. Imajte na umu da je to za vaše dobro. Jasno postavite granice i oslonite se na one ljude koji vas vole s vašim manama. I vi volite njihove mane.
Text by Nives Stern
