Mnogima bi se svidjela da se nisi trudila svidjeti se svima.
Ne treba meni objašnjenje za moj trud, često sam se trudila i na kraju izašla praznih ruku. Pa šta, ne kajem se. I da mogu ne bi vratila vrijeme, čemu, meni je dovoljno da se utopim u čaši uspomena. Da nazdravim onima koji su putovali sa mnom a da to nisu niti znali, da im zahvalim i da im poželim sreću na njihovom sljedećem putovanju – kamo – a tko to od nas uopće zna?
Lovers Rock
Ajmo igrati istina ili izazov? Ili možda samo izazov jer više niko ne zna kako da kaže istinu.
Ništa ne rastura čovjeka tako duboko kao osjećaj samoće u gomili. A k vragu, još je gore kada se ta ista samoća odigrava u ljubavi, među plahtama.
Nekoć sam vjerovala da će taj osjećaj samoće izgubiti svu moć u trenutku kada mu odlučim oduzeti istu. Odluke su, vrlo predvidljivo, padale s noći petka na subotu, kada je sve nekako mirisalo na ljubav. Tada je bilo manje klinaca vani nego danas, i više ovih koji bi bili u stanju smanjiti razdaljinu između ‘ bok, ljepa si’ (s naglaskom na lj)i ‘baš mi je lijepo razgovarati s tobom’. Petak je podrazumijevao da znamo što želimo. Sami od sebe, jedni od drugih. Ljubav se isto podrazumijevala. Barem ona koju sam ja poznavala.
Za njih ne znam, ali ja tada još nisam znala što sve želim i ne želim, no o tome sam šutjela. Osim pića. Oduvijek sam znala što pijem. Mračni, uzavreli, zadimljeni klubovi rijetko su me kada činili sretnom. Više uzbuđenom ili nervoznom. Servirali su mi nenaručene porcije svakojakih ljubavnih napitaka, od onih posluženih u bijelom kristalu, kao i onih u plastičnoj čaši. Ja sam već tada voljela chianti. U visokoj staklenoj čaši. I masline.
Ljubavnici se vole vinom, a mrze šutnjom. Kod mene je oduvijek bilo obratno. Brbljala sam kada mi je bilo stalo, šutjela kada mi je bilo svejedno. Vino je iz mene kolalo bujice riječi. Mrzila nisam.
Nastavak na ingriddivkovic.com
