“Cool girl” ili “strong one”? Obje!

Suprug za njom organizira potragu, ali bezuspješno, nema joj ni traga ni glasa, osim tajanstvenih poruka i dnevnika. Njenog dnevnika, u kojemu su zapisane sve njene (bračne) traume, promišljanja, svaki osjećaj, svaka situacija koja ju je duboko povrijedila.

Snimljen prema romanu o kulturi modernih medija i mračnoj strani američkog braka, obećanjima kojima se ne može vjerovati i neizbježnim obmanama,  ovaj film daje pravu sliku današnjeg bračnog blagoslova. Svi su događaji šokantni i  komplicirani, a gledatelju ostaju precizna pitanja „Tko je zapravo Nick? Tko je zapravo Amy? Tko smo svi mi u brakovima i u društvu temeljenom na opasnim,  projiciranim vizijama i krinkama?”

„Gone girl” je sjajan film, koji je rasplakao moju mlađahnu prijateljicu, te večeri. Priznajem, ni mene nije ostavio ravnodušnom pa čak ni mog partnera.

Svi smo odvojili par trenutaka šutnje nakon filma, puni dojmova. Muškarac, ugledni profesor,  gubi posao ali još uvijek ima ljubav svog života no sve stavlja na kocku zbog  sebičnosti, koja izluđuje njegovu suprugu, toliko da zareda sa groznim scenama. Točnije, zbog njega prolupa a svoj nestanak inscenira poput zločina, kako bi optužila i osudila, radi slomljenog srca.

Da stvar bude još gora, sve se to događa usred recesije, kad par osim narušenog bračnog stanja, pokušava i financijski preporoditi  vezu. Dakle, dupla uvreda za Amy, koja se u brak doslovno baca i pokušava ga sačuvati, usprkos problemima. No kako joj ne uspijeva, razočarano, povrijeđeno, zapisuje u svoj dnevnik:

“U ovoj je eri jako teško biti osoba, jednostavno stvarna, prava osoba, umjesto zbirke tragova osobnosti izabranih iz beskrajnog Automata likova. I ako svi mi glumatamo, ne može postojati srodna duša.”

Kao što već spomenuh, ni mene ovaj film nije ostavio hladnu ali ipak sam, s obzirom na svoju dob, predviđala ovakvu radnju i razvoj situacije. Kako i ne bih,  znam na što brak liči i što sve sobom nosi, a nakon skoro dva desetljeća zajedničkog života, bilo bi suludo reagirati poput dvadesetogodišnjakinje, koja se tek odvažila na ozbiljniju vezu.

Reče mi, šokirana:

– Ako brak ovako izgleda,  nikad se neću udati. “Pa nastavi: „Prerano je još za brak, želim živjeti, proživjeti razdoblje bez  bračnog partnera.“

Na to joj prišapnuh, što mi je uoči vjenčanja,  pred skoro dvadeset godina, rekla mama: „Dijete moje, bit će ti onako kako se postaviš, od prvoga dana.“

– Zbilja? – upitala me prijateljica – prvi dan braka je toliko bitan? Kako to?
– Možda i nije najbitniji – rekoh – ali u prvim nesuglasicama, uvijek se nekako dotičemo upravo njega i naših zavjeta. Pitamo se, ma gdje mi je pamet bila, kada sam rekao/la DA?

Kad je otišla kući, još sam dugo razmišljala i o filmu koji smo zajedno gledale i o životu bez bračnog iskustva. I o onom, sa bračnim, povećim stažem.

Nisam zapravo bila sigurna, što me više smeta, da li Andie, koja se ubacila između dvoje supružnika, u trenucima njihove bračne krize ili Amy, koja plače gotovo za svaku sitnicu. Jer neke situacije, po meni, nije trebala natopiti suzama. No što sam više razmišljala, nije me smetala njena patetika već mi je na živce išao Nick, koji se, umjesto da je prava muška figura i podrška supruzi, u kriznim momentima, ponaša poput zadnjeg jadnika i kretena.

Onog jadnika, koji poludi za fatalnom studenticom (Emily Ratajkowski) koja upada između Nicka i Amy, taman u trenucima njihove najveće financijske krize i bračne agonije. Amy rasturaju osjećaji, plače nad prošlošću i sadašnjošću, nestaje, ostavlja iza sebe grozne poruke i pisma, koje Nicku na vrat natovaruju krimi istražitelje. Andie (Ratajkowski) svo to vrijeme hladno rastura Nickove obje glave a meni je usred filma došlo da viknem sirotoj Amy: “Pa daj ženo, koju mater cmizdriš, pozovi ju na manage a trois pa kad je bal nek je maskenbal. Ili uzmi kakvog studenta, manekena, skini mu Armani bokserice i nježno ih odloži kraj bračnog kreveta ili tuš kabine. Uzmi i dva studenta ako treba i to ponavljaj dok Nick ne skuži da nije njegovo donje rublje. Uostalom, sve pare su kod tebe, kaj ne?

Nije čudo da sam joj htjela doviknuti, kad sam njen lik pažljivo promatrala i na momente se uživila,  zamislila u njenoj koži. U onoj koži, u kojoj je bilo sve, samo ne ugodno.

Ali nisam joj ništa viknula. I da me mogla čuti, Amy bi, onako povrijeđena, emotivno i psihički slomljena, opet tjerala po svom. Ali, možda je zapravo dobro odlučila, kad je Nicku smjestila, na najokrutniji mogući način, dovevši u pitanje njegov ugled i  slobodu. Jer ima li ičeg vrednijeg nego li je ljudska duša i pravda? Da ga je samo ostavila, potpisala papire, on bi bez grižnje savjesti dalje nastavio sa svojim prljavim rabotama.

Da je pokušala otjerati Andie, ova bi se opet vratila jer je naporna i zaljubljena. Ovako ih je oboje ___________(umetni dio koji misliš da nedostaje). Jer kome je još do ljubavi i seksa, kad te svi, od gradskih stanovnika do medija i istražitelja, promatraju i prate kao zadnjeg kriminalca? Koja bi se to zaljubljena ljubavnica zadržala uz tebe, kad bi pred TV kamerama izjavio, kako nisi imao aferu i da ju uopće ne poznaješ.

Kroz neki period, pažnju mi je privukao status druge poznanice, kojim obavještava kako se ne namjerava udati jer brak smatra zatvorom, iz kojeg je bijeg moguć tek rastavom. Očito inspirirana obiteljskom anamnezom jer su joj roditelji rastavljeni, dodala je još, kako brak smatra trpljenjem na duge staze i da se nipošto ne osjeća sposobnom za tu misiju.

Ništa sretniji odgovor nije dao ni jedan poznanik: „Ma kakav brak, pa nisam lud, neću se ženiti nikad. Nema danas ljubavi, sve su samo interesi. Oko mene svak’ vara svakoga, prijatelj prijateljicu, mama tatu, tata mamu i to bi trebalo biti normalno. Pa jel to brak? Na što to liči?

Pošteno. Svi ovi mladi ljudi unaprijed su se odrekli i mogućnosti probe. Da li zbog nesigurnosti ili straha, to je pitanje.
Ali s obzirom, da je takvih ljudi, koji dugo odgađaju ozbiljne veze pa i moguće prebračne pregovore, sve više, mogli bismo se zamisliti, što se događa.

Danas su mladi ljudi isprepadani spoznajom, da čak i naizgled idealni brakovi propadaju i imaju nedostatke. Pa kako to? Zato što vjeruju u sve što vide i čuju i ne grebu ispod površine. I zato, što su robovi svojih uvjerenja, u kojima brak liči na romantičnu bajku. Jer upravo u tu bajku i u pravo na nju, uvjerili su ih filmovi i serije, njihovi poznanici i prijatelji. I to upravo oni prijatelji, koji se hvale kako im se posrećilo. Ali s kakvom osobom? Možda ne onakvom kakvu bi i sami odabrali za suživot jer svi imamo različite ukuse.

Da nema idealnih brakova, u stvarnom bračnom životu, to zna svaka osoba, koja je u braku provela barem nekoliko godina. Ljudi lažu o idili, kako bi zavarali sebe ali i protivnika, napravili druge ljubomornima, sebe izdigli, prikazali se poput ljubavnog gurua. Ljudi glumataju, glume idilu, sklad u svojim vezama i brakovima. Tko zaista ima sklad, nema potrebe druge činiti ljubomornima, zavidnima. Niti na društvenim mrežama niti u „vanjskom“ svijetu, realnom životu. Taj jednostavno uživa u svojoj sreći. Ma ne pada mu/joj na pamet svoju sreću dijeliti s drugima, previše je zauzet/zauzeta i svojom srećom i svojim problemima. Što nam zapravo prvi žele poručiti?

„Evo, ja sam sretan/na, vi niste, ali tko vam je kriv, ja sam savršeno odabrao(la).“ Ili možda, nakon svega nekoliko godina veze s partnerom, poručuju: „Sretan/na sam, budite sretni radi mene jer ako niste, smatram vas neprijateljima. Ja znam tajnu savršene veze i braka, pitajte mene kako se to radi“. Nakon par godina veze/braka? Pitat ću te što o braku misliš nakon dvadeset godina. Jer svima je prva godina savršena a nije loša ni peta, dok je sedma gotovo svima kritična.

Ali zašto bi uopće netko otkrivao privatnost? I kakav, čiji to partner/partnerica zapravo uživa, u dijeljenju privatnog života i intime s njegovim/njenim frendovima? Netko nesiguran, željan publiciteta, aplauza? Netko samodopadan ili netko tko ne vlada sobom i osjećajima?

Znam neke primjere, u kojima je partneru prekipilo, kad je oduševljena supruga javno prikazivala skoro pa svaki detalj zajedničkog života. Zahvaljujuć društvenim mrežama, prezentirane su tako prilike i situacije, u kojima mnogi glume osobu koja nisu i prikazuju stanje kakvo zapravo priželjkuju. Kamufliraju probleme, koji isplivaju na površinu tek nakon mučnih prekida i razvoda.

I nadalje, svjesno i nesvjesno, bude ljutnju i zavist onih manje sretnih, kojima nikako da se soul mate pojavi na istom kolosijeku i onima, koji ne uspijevaju polijepiti krhotine svojih veza i brakova.

Ili to možda čine da bi ostavili dojam, cool cure ili cool frajera? Jer upravo to sugeriraju, da oni to i jesu. U svijetu, u kojem toliko „cool“  djevojaka i žena pati jer dale su sve od sebe, da bi im veza opstala ali nažalost ju nisu uspjele sačuvati. Jer njihov se, naizgled savršeni partner, potpuno promijenio nakon svega par mjeseci ili nekoliko godina.

Upravo to potvrđuju i zapisi spisateljice Amy, glavnog lika spomenutog filma:

„Uvijek to muškarci spominju kao kompliment, zar ne? Ona je cool cura. Biti cool cura zapravo znači biti hot, briljantna, zabavna ženska, koja jako voli gledati nogomet, voli poker, prljave šale i podrigivanje. Koja igra video igre, pije jeftino pivo, voli u troje i analni sex, luda je za hot dogom punim kečapa i senfa ali i hamburgerima. Guta ih kao da je na kulinarskom natjecanju jer cool girls su prije svega hot. Hot i pune razumijevanja. Nikad nisu ljute, uvijek se smiju, samo ponekad u kiseloj maniri i zapravo uvijek muškarcima daju što žele. „Samo daj, popljuj me slobodno, ja sam ionako cool girl.“

Muškarci u stvari misle da cool girl zbilja postoji. Možda zato, što mnogo žena glumi da to jesu. Dugo me proganjala ta cool girl. Znala sam viđati muškarce opsjednute njom, odnosno svim tim ženama koje se pretvaraju da to jesu – prijatelje, suradnike, strance i htjela sam im prići, reći kako ne viđaju ženu nego glumicu, osobu kreiranu u filmu, koju je stvorio neki sociopat, vjerujući kako taj tip žene negdje postoji i upravo njega želi ljubiti. Dugo me ta cool girl opsjedala i znala sam viđati prijatelje, suradnike, strance, kako maštaju o svim tim prijetvornim ženama. Htjela sam ih posjesti i objasniti kako takva ne postoji. Da ne viđaju stvarnu ženu već ženu nadahnutu brojnim filmovima i scenarijima, ispisanima muškom rukom, onog muškarca koji zbilja vjeruje da takva žena negdje postoji i samo čeka njegov poljubac. Priželjkivala sam ga zgrabiti za ovratnik, torbu i reći kako kuja uopće ne postoji, da uopće ne voli chilli hot dogove jer ih nitko ne voli tako jako. I da su cool girls patetične jer čak se i ne pretvaraju kao da su žene kakve žele biti već nastoje biti točno onakve kakvima ih partner zamišlja. I ako zaista nisi cool djevojka, nemoj  vjerovati da tvoj dečko ne želi cool girl.

Možda je ona u njegovoj viziji nešto blaža verzija. Toliko je varijacija na temu ali mi vjeruj da on zaista priželjkuje cool girl koja će savršeno odgovarati njegovim idejama i nikad se neće žaliti na ništa. Kako ćeš znati da ti nisi cool? Zato što će reći kako voli jake žene. Ako ti to kaže, onda će ševiti drugu. Jer „Volim jake žene“ zapravo znači „Mrzim jake žene“.

Tada bi mogao prsnuti taj balon sapunice koji si kreirala. Još tamo negdje, u dvadesetima. Ali ako se već u dvadesetima, u naponu snage i velikog izbora, plašiš braka i njegovih zakona, ne misliš li da si kukavica?

Ili se plašiš mišljenja drugih i svog partnera,  opsjednut(a) si romantičnom ljubavlju, u kojoj će ti svaki dan biti idealan? Ili  bezuvjetnom ljubavlju, u kojoj ti se prašta sve, baš sve što naumiš? Ili imaš namjeru previše popuštati, radi ljubavi a osjećaš da tvoja žrtva neće biti cijenjena? Ako je tvoj odgovor već sada, bez bračne probe da, samo zamisli kakav je život s partnerom(partnericom) kad zakoračiš u zrelo doba jer ono nosi najviše testova izdržljivosti.

No s druge strane, kako ćeš znati, ako ne probaš, da li je možda brak odličan izbor za tebe i da li nešto dobro u svom životu propuštaš? Misliš li čitav život provesti u strahu od bračnih nevolja i ozbiljnijih veza? Potpuno sam/a i dajući se polovično, na frtalj? I misliti pritom da si cool girl/cool guy? Ne, nikakav sud o braku ne možeš donositi ako ga sam(a) ne probaš jer svaka je bračna priča individualna.

Ali jedno im je zajedničko, svaka kriza ih stavlja na ogroman test. Ljubavi i izdržljivosti, snage i karaktera.

Baš kako opisuje radnja spomenutog filma.

“Dodajte ljubavnoj vezi, braku, gubitak posla, nešto financijskih problema i vidjet ćete koliko je jaka vaša ljubav.“, misao je koja se proteže ovim filmom. I doista, većina brakova ide na veliki test kad ih zadesi takva nevolja. Muškarci, koji izgube posao, a financira ih partnerica, prema nekim istraživanjima, skloniji su flertu i preljubima. Tako se osjećaju superiornijima! Kad u braku žena postane uzdržavana, često nastaje tiranija jer u muškim očima (doduše ne svim) postaje manje bitna i vrijedna.

Gdje smo  zapeli? U dvadesetiprvom stoljeću nanosimo si još uvijek ogromne duševne boli, bez obzira što smo razvili medicinu, farmaciju, bez obzira što je strahovito napredovala sva tehnika i tehnologija. Bez obzira na sve, još uvijek padamo na ispitima karaktera, izdržljivosti i vjere, ne upravljamo našim umom i hormonima. Kojim smo putem ostavili srce, da nam nije bitna više ni ruka koja nas je donedavno tako nježno milovala? Jesmo li ga uopće ponijeli sobom u brak? Jesmo li uopće svjesni što zapravo znači prava ljubav? Nije li to ona ljubav, oslobođena svih očekivanja? Moćna, opraštajuća?

(kraj prvog dijela)