Svi te godinama jaše s upitima kad ćeš se udati i imati dijete. Ti se još uvijek ne želiš udati, a ne osjećaš se spremnom za dijete i nekako ti se čini da nije u redu imati dijete samo zato što ti babe sjede na glavi i uporno ti u facu nabijaju tvoje „poodmakle godine“ i kazaljke biološkog sata. A onda, jednog lijepog dana, poželiš dijete. Baciš se u akciju; kreneš, kako se kaže, „raditi“ na djetetu. Međutim, kao i u velikom broju hrvatskih tvornica, ti radiš, no plaće ni na vidiku. I tako prođe više od godine dana, a u tebe se počne uvlačiti crv sumnje kojeg uporno pokušavaš zatući. Nema šanse da nešto s tobom nije u redu; ta u životu nisi ni gripu imala, svima se hvališ kako si zdrava ko dren. Ipak odlučiš na pregled kod ginekologinje; sretna si jer imaš novu ljubaznu liječnicu kod koje si bila samo jednom, no, obzirom na prošlu koja te proglasila psihičkim slučajem i uputila na psihijatra kad si joj priopćila da osjećaš strah prilikom pregleda, ova ti je sjela ko kec na desetku.
A onda – šok! Tvoja nova, mlada i ljubazna liječnica je na porodiljnom, a ti si osuđena na njenu zamjenu – starog ginekologa izvučenog iz mirovine, poznatog kao liječnika kojemu je svaka žena debela, a ponekoj, uz epitet debele, doda i imenicu krava. Nemaš drugog izbora i odlaziš na pregled, koji, za divno čudo, prolazi u opuštenom raspoloženju; on ti čačka po međunožju i istovremeno ispituje kakav automobil voziš i kakva ti je to tetovaža na nozi. U veselom ozračju te upućuje na vađenje nalaza i obećava ti uskoro jednu malu bebu. Ti se samo smješkaš i znaš da si ga „ubola“ dobar dan i sat, tako svojstven hirovitim ljudima koji se u trenu iz ljubaznog anđela pretvaraju u narogušenog goropadnika. Odlaziš izvaditi nalaze i za nekoliko dana zoveš tog dobrodušnog starčića da ti objavi vijest; na pitanje kakvi su nalazi. On ti bezobrazno odgovara da su loši, ako želiš imati dijete, odnosno, dobri, ako ne želiš imati dijete.
Dakle, tu već počinje ponižavanje jer te je, pobogu, on i poslao na vađenje baš tih specifičnih nalaza potrebnih za ustanovljavanje plodnosti, a sad se pravi lud i nastoji te otepsti s telefona. Sjediš na poslu i, naravno, cmizdriš sebi u bradu. Naime, upravo si saznala da možda nikad nećeš postati majka. A uvijek si mislila da se to tebi nikad ne bi moglo dogoditi – unatoč poražavajućim statistikama i galopirajućem rastu broja neplodnih žena i muškaraca, unatoč činjenici da nikad nisi imala gripu, da si čitav život bila zdrava ko dren i da ti nije izbio rog na čelu ili narastao šesti prst na nozi.
Drage moje, događa se čak i onima koje misle da se to njima, baš njima, nikada, ali baš nikada neće dogoditi. Najbolje što se može napraviti u datom trenutku je isplakati se ko kiša, ali baš onako obilno i temeljito. Jest da to ne rješava problem, ali makar lišava dijela napetosti i groznog osjećaja manje vrijednosti; užasnog osjećaja da si možda zauvijek podbacila u svojoj ženskoj misiji ostvarivanja majčinstva. Nakon pozamašne bujice suza, na izbor ostaju dvije opcije; odustati i pomiriti se sa tužnom sudbinom ili poduzeti nešto u vezi naizgled bezizlazne situacije.
Budući da sam se oduvijek smatrala ženom od akcije, obrisala sam suze, ispuhala nos, okrenula dobiveni broj kliničkog centra u Zagrebu i tako napravila prvi korak na trnovitom putu zvanom potpomognuta oplodnja – putu s lošom prognozom i malenim šansama, putu koji je bio sve, samo ne predvidiv. Ali o tome u nekom drugom tekstu…
Text by Durica
