Kako jednom proizvođaču i iskusnom trgovcu a bome ni ne manje uspješnom marketing djelatniku, poput mene, uzeti novac u dvadesetak minuta?! Kako takvoj osobi približiti najbolji make up koji je ikad isprobala a da prethodno nije za nj pokazivala ikakav interes? Do pred dvije godine mi se činilo – nemoguće.
No formula uspjeha prilično je jednostavna; pošaljite takvu osobu u centar Beča, nasred Koerntner strasse, pomolite se da iznenada padne kiša ( što kiša, neka bude prolom oblaka!) i ponudite joj na barem pola sata prelijepu parfumeriju kao suho i mirisno sklonište.
Eto upravo to se trebalo dogoditi da upadnem u ionako pretrpani Douglas, te krenem u šetnju među šarenim policama.
Pade mi na um kako bi bilo zgodno kupiti Touch Eclat, malo prikriti podočnjake, no vrag mi nije dao mira, pa umjesto da ga kupim i pođem prema izlazu te uredno pred vratima pričekam da oluja stane, krenuh istraživati koliko je to Douglas dobro opskrbljen.
Nije dugo trebalo da mi priđe izvjesna gđica s Armani make up torbicom oko struka.
Na naučenom njemačkom i širokog osmijeha upita me smije li nanijeti malo boja na mene. Naučenom, kažem, jer sam u roku pola sata saznala o njoj i ono što nisam pitala i primijetila njen simpatični naglasak, koji je odavao da je porijeklom negdje iz balkanskih krajeva. Krajičkom oka precizno sam skenirala sve proizvode ispred nje. Za divno čudo i moj, tada trogodišnji sin je bio miran; mislila sam da će vrisnuti barem jednom jer smo umjesto na odjelu s igračkama zaglavili u prizemlju parfumerije. No dijete je gledalo kako se pretvaram u lutku iz izloga i pozdravilo moju preobrazbu toplim osmijehom i aplauzom.
Rumunjka Anemarie uspjela mi je u manje od dvadeset minuta dati novi izgled i utrpati make upa za 150 EUR. Čak ponešto onog koji mi uopće nije bio potreban.
Meni?! Za koju sam mislila da je to nemoguće?!
Ali znate što, danas kad razmišljam, i nije joj bilo tako teško. Armani make up toliko je lagan na koži i savršen, da sam sebe prodaje.
Bilo je lako razviti ovisnost o njemu.
Text by N. S. G.
