Hvala Bogu, gotovi su blagdani. Depresija, inertnost, prejedanje…zadržat ću se na potonjem. Naravno da kad je čovjek čitav dan kod kuće, besposlen, samo gleda kako će što ubaciti u kljun. Barem se ja ne mogu oduprijeti toj napasti pa obilazim oko frižidera kao mačak oko vruće kaše. U zadnjih godinu dana nisam u sebe utrpala kolača koliko u minula dva tjedna. A nije da sam neki ljubitelj; jedenje kolača mi vrlo rijetko padne na pamet. Najgore je to prežderavanje iz puke dosade, kao i hodočašćenje po tuđim kućama u vrijeme blagdana gdje te domaćini uporno nutkaju slatkim; džabe ti svako nećkanje i negodovanje, konačno se slomiš, posustaneš s odbijanjem, a kreneš s proždiranjem. I tako sve dok ti, razumije se, ne postane zlo pa kreneš proklinjati svoju pohlepnu narav i kleti se da je prva stvar koju ćeš sutra ujutro započeti – dijeta. E, u toj sam oblasti magistrirala vjerodostojnije nego Đapić u onoj o arbitraži i smatram se dovoljno kompetentnom posvjedočiti ljudskoj, pardon, ženskoj gluposti.
Prva od mnogih koje su uslijedile bila je narančina, tzv. bolnička dijeta. Kolegica i ja smo ju iz zezancije počeli primjenjivati još u srednjoj školi, na praksi u domu umirovljenika gdje nas je u njene opskurne smjernice uputila jedna medicinska sestra. Riječ je o petnaestodnevnoj dijeti u kojoj, kao što joj i sam naziv kaže, dominiraju naranče, a popis ostalih namirnica je razmjerno oskudan, a čine ga dvopek, mljeveno meso, čaj, paradajz, jaje, jogurt i povrće. Nažalost, konzumiranje alkohola tijekom dijete je strogo zabranjeno. Vrlo je učinkovita kao priprema za neko slavlje gdje je poželjno da se iskažete u punom sjaju pa zato patite dva tjedna nakon kojih doživite katarzu pri pogledu na kazaljke vage. Pritom je bezbolnija posljedice što zamrzite i samu pomisao na voće zvano naranča. Bar na neko vrijeme. Duže vrijeme.
Moji eksperimenti su se nastavili nekoliko tjedana prije maturalne zabave i to dijetom čiji je ključni sastojak juha od povrća među kojim glavnu riječ vode kupus i celer i koja se, da stvar bude smješnija, naziva „čarobnom juhom“, a fora je u tom da ju se, tijekom dijete, konzumira što češće. Tako sam nemilu splačinu nosala sa sobom u termosici uokolo, i u školu i na praksu ko da je sveti gral, no nakon nekoliko dana mi je opako omrznula, skupa s kupusom i celerom, a tlak mi je još više digao tata koji je, dok sam ja za vrijeme ručka šutke i na silu kusala povrtni miks, jeo zajedno sa mnom moju pokoru na sav glas hvaleći mamine kulinarske sposobnosti.
Tijekom studiranja smo, zavedeni prijateljičinim primjerom, prijateljica i ja krenule na dijetu s limunom. Recept je vrlo jednostavan: pazite što jedete, a kad je o piću riječ, dužni ste svaki dan popiti litru vode u koju iscijedite određeni broj limuna; prvi dan je to jedan limun, drugi dan dva i sve tako do sedmog dana u kojem vas očekuje kraljevski napitak od jedne litre vode u koju sa suzama u očima cijedite i taj sedmi limun dok vam siroti želudac unaprijed cvili znajući da ga očekuje tekući otrov. Prestale smo čim je prijateljica izgubila menstruaciju.
Vrag nam nije dao mira pa smo odlučile iskušati i mesnu dijetu. Meni, kao deklariranom mesožderu i mesoljupcu, po svojoj doktrini se ta učinila najprikladnijom; cilj je jesti isključivo proteine, dakle, sve vrste mesa i ribe. Budući da smo u studentskoj menzi imali svakojakih vrsta mesine napretek, nekoliko sam prvih dana uživala u kojekakvim odrescima, a onda mi se meso počelo toliko gaditi da mi se utroba okretala pri samoj pomisli na ikakvu lešinu na tanjuru, u bilo kojoj varijanti i pripremljenu na bilo kakav način. Rezultat: nakon nekoliko dana poželite biti frutarijanac i jesti samo ono što padne s drveta.
Kad sam se zaposlila, opet me neka dobra duša izvijestila o postojanju izvjesne UN dijete, dijete Ujedinjenih naroda, koja s navedenom organizacijom ima isto toliko veze kao Bandić s engleskim, a to UN je dio sintagme un – diet, dakle, ne – dijeta. Sastoji se od četverodnevnih ciklusa tako da se svaki dan jede drugo, otprilike ovim redoslijedom: prvog dana jedete meso, drugog neko povrće, trećeg tjesteninu ili rižu, a četvrtog voće. Samo voće. Čitav dan voće. Da pojasnim: čitav dan jesti voće je sto puta gore nego čitav dan gladovati; želudac stvara takve zvukove pred kojim bi se ušima poklopio i ponajbolji istarski svirač sopila. Jezivo.
I šećer na kraju – mjesečeva dijeta. Vjeruje se da mjesečeve mijene, a ima ih četiri svakog mjeseca, utječu na čovjekov organizam na način da tijekom dvadeset i četiri sata posta i pojačanog unosa vode pomažu odstranjivanju toksina iz tijela. Ovdje je filozofija vrlo jednostavna – nema jela! Smije se piti voda i nezaslađeni čaj, i to je to. Ipak, nakon što sam par puta pokušala izbaciti nezaslađenu kavu i potom spavala više puta dnevno kao lički medvjed, uvela sam si tu povlasticu, pa kud puklo. S tim jednotjednim asketskim epizodama započela sam prije par godina, preskočila ih par puta za kojekakve krizme, godišnjice mature i ine gnjavaže, i, moram priznati, puno se bolje osjećala nakon apstinencije od hrane. Bilo je naporno ispočetka, no kasnije sam se lakoćom priviknula i ufurala si da sam nekakav isposnički redovnik.
Sada je taj redovnik pokajnički spustio glavu i priznaje da se posljednjih par mjeseci jako ogriješio o peti od ukupno sedam glavnih grijeha, a to je onaj zvan neumjerenost u jelu i piću. Misija uvlačenja u omiljene traperice postaje nemogućom i pretvara se u pravi horror, stoga nema druge nego – sve ispočetka. Prevedeno na jezik mršavljenja: natrag na režim! Uvijek se nasmijem pri sjećanju na izjavu jedne moje prijateljice koja svaki razgovor o dijetama završava zaključkom: „Znaš koja je najbolja dijeta? Zatvori usta, eto!“
Ja ću ih ostaviti otvorenima samo malo, onoliko koliko je potrebno da pojedem – krišku naranče! A možda da si nabavim i ovu majicu za ubuduće?
Text by Durica
