Isprobala sam ih sve. Dobro, skoro sve. Dooobro…skoro sve koje ne traju više od dva tjedna; narančinu zvanu bolnička (isposnička – nakon nekoliko dana gladi bi pojeo vlastitu ruku. I prvu mesnatiju osobu koja naiđe :), limunovu (paćenička – nakon nekoliko dana kiselog naglo postaneš sarkastičan), dijetu 9 kg (prevarantska – nakon nekoliko dana bi opalio 9 šamara onom tko laže da se u 2 tjedna izgubi 9 kg), dijetu s čarobnom juhom (nakon nekoliko dana zamrziš svijet bajki, a riječ čarobno izgubi svoje izvorno značenje), mjesečevu (nakon nekoliko dana počneš zavijati na mjesec).
Da, odvažih se i na jednu dulju; UN, o kojoj je već sve rečeno. I priznajem – tijekom voćnog dana sam se davila u kikirikiju u ljusci, koji sam umakala u hrpu soli. Ubijte me, morala sam naći „rupu u zakonu“. Na početku prošle nove, eto mene opet odlučne i čvrste kako smrtno ozbiljno planiram natjerati kazaljku vage na pokret ulijevo. Brzo sam počinjala, još brže završavala, a svakim novim porazom išla si sve više na živce.
Tada me nazove prijateljica koja mi, također upoznata s dvotjednim neuspješnim dijetama i njihovim bumerang efektom, priopći da je krenula na Dukanovu dijetu. Sjetim se da mi je moja Vukovarka nekad davno pričala o toj dijeti, no tada me nije zanimao nikakav režim koji traje dulje od dva tjedna. Dakle, priča moja prijateljica da je kupila knjigu, da joj se čini super i da si peče nekakve pogačice od jaja i sira…what the hell?! Odmah odem kod prijatelja gugla koji mi ispljune valjda milijardu stranica na kojima se spominje Dr Dukan, idejni začetnik dijete predstavljene kao „najbolje čuvane tajne francuskih mršavica“. Pisalo je i da top zvijezde poput J Lo i Gisele Bundchen svoj izgled duguju upravo ovoj dijeti. Zaprepastio me podatak da su frustrirane pomahnitale Hrvatice u samo četiri dana razgrabile 10 000 primjeraka novopečene nutricionističke Biblije, a u smijeh natjerao daljnji tekst članka koji kazuje kako su, nakon haranja knjižara i kioska, pripadnice nježnijeg spola opustošile police trgovina zdravom hranom, točnije, police na kojima se nalaze nekakve zobene mekinje.
Nakon ovih podataka, i nakon ponovnog razgovora s prijateljicom koja se davila u mesu, jajima i siru i opetovano spomenutim pogačicama s čudnovatim zobenim mekinjama, spremno sam nastavila proučavanje kako bih poniknula u samu srž ove nove dijetalne pošasti. Sama dijeta, zapravo, nije komplicirana (uvijek sam kolutala očima na razne dijete po časopisima čiji su jelovnici navodili kojekakve jestvine tipa sashimija i bakalara) i sastoji se od četiriju faza; u prvoj fazi zvanoj faza napada jedu se čisti proteini, u drugoj fazi zvanoj plovidba proteinima se dodaje određeno povrće, u trećoj fazi zvanoj konsolidacija uvodi se voće, kruh tjestenina te nekoliko nagradnih obroka, a u posljednjoj, četvrtoj, zvanoj faza stabilizacije koja treba trajati do kraja života, jednom tjedno morate jesti isključivo čiste proteine.
I tako, dok sam se ja iscrpno informirala i slušala prijateljičin veseli glas koji je svjedočio o uspjehu, došlo je ljeto. Moje omiljeno godišnje doba, koje me ujedno i ubija po pitanju održavanja tjelesne težine. Koliko mi je god veselje otići na godišnji odmor, izostanak režima radnog dana u kojem rutina donekle obuzdava izlete u frižider, dovodi me do učestalog proždiranja velikih količina svega onoga što mi inače ne bi palo na pamet staviti u tanjur. I tako je došlo i prošlo ljeto, a ja „podebljala svoj bankovni račun“ za nekoliko brojčica. Međutim, baš kao i moj omiljeni lik Blackadder,“ I had a cunning plan“ koji je trebao startati neposredno nakon povratka sa seminara na Sljemenu, gdje sam tužnim pogledom pojela svoju posljednju večeru. I to ne bilo kakvu, već slasnu hotelsku! I tako sam krenula u druženje s francuskim doktorom proždirući tone dopuštenih i nedopuštenih vrsta mesa pripravljanih na dopuštene i nedopuštene načine, ispijajući svoju omiljenu kavu s mlijekom, ali bez šećera, prezirući kolegicu pedagoginju koja me zbog tričave sitnice kao što je šećer u kavi kukavički napustila nakon tjedan dana utrke,bjesneći nad zobenim pahuljicama koje sam kupila ne znajući da nisu isto što i tražene zobene mekinje, naričući nad oštećenim dnom teflonske tave koje me nagonilo da pogačice stružem žlicom umjesto da ih elegantno preokrećem, dureći se na dragog koji me bojkotirao koristeći ulje i mast i pritom šizio što ne jedem ništa osim mesa i povrća, znojeći se na fitnesu i grleći vreću za boksanje, sumnjajući uz grižnju savjesti zbog svakog pojedenog koluta slasne slavonske kobasice koja se, naravno, ne nalazi na popisu dozvoljenih mesnih prerađevina, opsesivno se važući i čeznutljivo gledajući u poveću hrpu odjeće u koju odavno nisam mogla strpati svoje nabujalo tijelo.
Nakon samo dva mjeseca ustrajnosti vaga je izrekla jasnu presudu: deset kilograma je stvar prošlosti! Bio je to početak studenog; dotad sam uspješno izvela napad u fazi napada te plovidbu u fazi plovidbe, no moj se brod neumoljivo približavao smrtonosnoj klisuri zvanoj božićni blagdanski stol, koja je, umjesto leda Titanicove sante, bila obložena krašoticama, muffinima i francuskom salatom. Naravno, nasukala sam se! Nisam se mogla othrvati kaloričnim napastima koje su me tjednima zaskakivale na svakom uglu i mamile me da zaboravim svog francuskog gurua. Smiješno, jedva sam čekala povratak na posao i konsolidiranje borbenih redova, kako i nalaže treća faza konsolidacije, u kojoj sam za kratko vrijeme i dozu samodiscipline iskupila sve prazničke grijehe, kao da ih nikad nije ni bilo. Čini se da Pierre ipak zna znanje!
U međuvremenu, još je jedna prijateljica ušla u Dukanov svijet, i to kladeći se s jednim nevjernim Tomom da će u roku od nekoliko mjeseci uspjeti smršaviti deset kilograma. Držim joj palčeve, a vama, koji krećete na dijetu „od ponedjeljka“ i svakog dana poželite maljem razbiti vagu, poručujem: must have ovog proljeća su – zobene mekinje!
Foto: www.jutarnji.hr
Text by Durica
[vsw id=”LKlujCJiMS4″ source=”youtube” width=”560″ height=”344″ autoplay=”no”]
