Gotovo nitko ne voli razotkriti se potpuno, ali se zato svatko voli, pokazati barem malo

Imam tu neku facu, da nikad ne znaš, jesi dobrodošao ili smetaš. Jesi na dolasku ili odlasku. Onog stila „Usnama te zovem, očima te tjeram“. I više puta me moje lice dovelo u neprilike. Zbog njega me neki potpuno krivo procijene, pa unaprijed donose zaključke, prije nego li progovorim ili se približe. Zalijepe tako etiketu arogantna, s lakoćom. Neki ljudi, ali neki ipak ne. Ne oni, koji se razumiju u ljudske face i ljude.

Zaista se zapitaš, kakvu to informaciju o sebi šalješ, kad onako izletnički, obiđeš par profila pa na nekom ostaviš komentar i nakon njega, sasvim slučajno doznaš da si hvalisav/a.

I proganja me ta ideja cijeli dan, ali ne zato što mislim da je autor/komentator u pravu, nego me kopka, jesam li opet dala premalo informacija o sebi, a potakla maštu. Kako zaključiti da sam hvalisava, onako nabrzaka, ako o meni ne znaš baš ništa, ni što sam jutros doručkovala, ni što sam ručala, ni što sam popila i odijenula nakon tuširanja, ni čime se zaogrnula. Ni što sam odijenula ni sparila, ni što sam obula ni kako sam sve nosila. Ne znaš ni kud sam vozila, ni kud sam pošla ni gdje sam stala pa opet krenula. Ne znaš gdje sam ljetovala i jesam li zimovala, koliko mi stambeni prostor ima kvadrata. Ne znaš o meni baš ništa, nisi siguran ni u moj rođendan, ne znaš kad mi je koja godišnjica i niti jedna informacija meni bitna ti nije dana, a sudiš, igraš se psihologa, na osnovu jednog pisanog retka ili par riječi izvučenih iz konteksta.E jebiga. To ja zovem hrvatska zloba i predrasuda, uzaludan gubitak vremena. Brkanje pojmova samopouzdanje i arogancija, ali ne toliko iz zloće, koliko iz neznanja. No prisjetih se, kako čovjek u drugima uvijek vidi ono što nosi u sebi, a to bi moglo dokazati i ovih par redaka teksta:

Svi ih znamo, napuste Lijepu našu, odsele u inozemstvo, najčešće u Njemačku, nađu dobar posao, ostvare se, a onda se vrate u posjetu, prvom prilikom, s nekim od većih, skupljih i impresivnijih auta. Neka susjedstvo zna, da im dobro ide, da su se ostvarili i odlično naplatili sebe i svoj rad. Neka zna, da im ide toliko dobro, da imaju viška čak i za najnovijeg skupocjenog limenog ljubimca.Susjedi blenu, oni šeću poput purana, oko svog novog vozila i predstavljaju laicima njegove performanse. O novom vozilu znaju sve i još malo više. No to nije sve, priča ovdje tek počinje. Za stolom živahno prepričavaju sve najnovije kupovine, od dizajnerskog namještaja do skupocjenih, luksuznih odjevnih predmeta i obuće, čija se vrijednost vrtoglavo penje do četiri znamenke u eurima i više, a spominju i svoj svakodnevni jelovnik, koji je, vidi čuda, porastao i dobio na kvaliteti, preseljenjem na „Zapad“.Životi njihovih sugovornika, koji su odlučili ostati u domovini, čine se mizerni, bijedni i neispunjeni, pored njihovih. U takvom društvu, nije lako dobiti riječ, ispričati neku dogodovštinu ili svoje najnovije ostvarenje. Njih to, naime, ne zanima. Ili ih zanima utoliko, da ponovno nahrane ego i sebe odrede kao uspješnije. Bitan je njihov život i njegov sadržaj, svi ostali životi su manje vrijedni. Takav barem ostavljaju dojam, kroz svoje dalekosežno hvalisanje. Ne diviš li se i ne ostaješ li otvorenih usta, usred svakog sličnog monologa, zavidan si, to je tvoj problem, ne znaš se veseliti tuđem uspjehu. Pričaš li pak o sebi, čak i minimalno, bahat si, hvališeš se.

Odlučiš odmoriti i zabaviti se na društvenoj mreži, ali nisi pobjegao od modernih poroka. Na fejsu, ali i drugim društvenim mrežama, puno je hvalisavosti i savjeta, kako bi trebalo živjeti. Pazi sad, da budeš sretan/na. Pa se tako svašta navodi, od puno putovanja do provoda, najčešće bez obaveza, kao neki produžetak neodgovorne mladosti. Uglavnom, vlastiti recepti za sreću, koji se nameću kao stil koji bi trebalo kopirati i ako ga ne slijediš i nisi fan, nisi in i nisi zanimljiv.U svojim kolumnama, u više navrata pisala sam o sreći, no nikad nisam isticala da je moj stil života bolji od nekog drugog i da bi ga bilo dobro kopirati. Dapače, sugerirala sam da svatko treba raditi onako, kako sam misli da je najbolje za njega, odnosno baviti se onim što ga usrećuje, odabrati život kakav ga usrećuje jer samo mi znamo što je za nas najbolje. Ako te čini sretnim kuća, ružičnjak, vrt, čaj ili kava u pet, dokolica, uživaj, uzmi si to, stvori si to. Ako voliš lijepe i skupe aute, zašto bi si to trebao uskratiti, ako članovi tvoje obitelji nemaju ništa protiv? Ako voliš rađati i imati kuću punu dječjeg smijeha, biti kućanica bez vlastitih prihoda, živi tako. Nitko ti nema pravo reći da je njegov/njen život ispravniji od tvog. Više ti se sviđa biti i mama i poslovna žena, nečija supruga, djevojka, s milijun obaveza? Živi u skladu s tim. Voliš li vikend shoppinge i sviđa ti se materijalizam, tko sam ja da ti kopkam po savjesti i pokušavam te od istog odviknuti i učiniti što sličnijim sebi?Zašto ovo sve spominjem? Zato što put do tvoje sreće i svega onog što te ispunjava, znaš samo ti.

Ti si kreator svog života i nitko ti nema pravo suditi i nametati (mrsku) duhovnost. Ne trebaš osjećati sram, ako malo više trošiš i umjesto stalnog meditiranja i odricanja, zarađuješ, stvaraš, kupuješ i gradiš. To je tvoj stil. Ti moraš slušati sebe, svoje želje, a ne savjete drugih, posebno ako ih ne tražiš. I vjeruj mi, ljudi se nekad hvale bez razloga, često napumpaju ono malo što imaju, da se stiče dojam kako imaju više od drugih ili nešto nedostižno drugima. Uz to, rado podcjenjuju tuđe, rado se druže samo s onima od kojih imaju koristi i tko ih slijepo sluša i prati, a to se već zove drugim imenom, arogancija. Uz aroganciju, neizostavno ide i manipulacija. Čim ti netko nabija osjećaj manje vrijednosti i stida, zbog tvog izbora, on tobom pokušava manipulirati i učiniti te sebi sličnim. Zamisli sada svijet u kojemu smo svi isti. Da li bi ti bio zanimljiv? Da li bi bio/la sretan/na u njemu?

O hvalisavosti možda najbolje govore religije, a po njima, hvalisavost spada u skupinu kojoj pripadaju i površnost, neosjetljivost, kalkulacije, osveta, hir, shizofrenija, razvrat, ogovaranje, klevete, ulagivanje, karijerizam, ravnodušnost. Ponos se manifestira kroz hvalisavost, aroganciju, drskost, uobraženost, osornost, zavist, pohlepu, sebičnost, egzibicionizam i pohlepu za moći.

Bogu nije mila hvalisavost, a nije mila ni čovjeku, ali uzmemo li u obzir, da živimo u 21. stoljeću i sve moderne uvjete, teško ćete negdje uspjeti, ako se barem malo ne pohvalite i ne nametnete. Ako se ne znate prezentirati, veća je mogućnost da ćete ostati neprimijećeni i neotkriveni. A time i neostvareni, frustrirani i siromašni.
Nema ništa loše u tome da ljudi uživaju u plodovima svog rada. Čak i Biblija kaže kako je sasvim na mjestu da “čovjek jede i pije i uživa u dobru od svega truda svojega” te dodaje: “To je dar Božji”

No Biblija također, u jednoj mudroj izreci, koja izvrsno opisuje ljudsku narav donosi: „Siromah je mrzak i bližnjemu svojemu, a bogataš ima mnogo prijatelja” (Mudre izreke 14:20). Skromna i ponizna osoba ne teži za time da uvijek bude u centru pažnje, nego se raduje kad vidi da i drugi imaju.Upravo ovdje dobivamo odgovor na pitanje, koliko ljudi mari za nas i prikrivaju li zapravo neki ljudi svojim hvalisanjem, nemar prema nama. Ima ih puno, složit ćete se. Na pitanje zašto to neki čine, stiže odgovor.

U Filipljanima 2:3 stoji: “Ništa ne činite iz častoljublja niti iz taštine, nego u poniznosti smatrajte druge većima od sebe.” A u Galaćanima 5:26 piše: “Ne budimo tašti, ne nadmećimo se jedni s drugima, ne zavidimo jedni drugima!”Razmislite, koliko često vas neki primijete, pohvale i obiđu, čak i na društvenoj mreži. Koliko često, u moru vaših objava, primijete i istaknu neku dobru stvar koju ste uradili. Koliko često vas pozdrave i primijete i koliko često primjećuju samo dobro? Koliko često spominju da ih zanima samo ljubav i da za ljubav žive, ali njihove akcije govore suprotno? Moderan čovjek nema puno vremena, ali opet, svi u rukama držimo mobilne telefone i svi smo na mreži, barem par sati u danu, tjednu. Stoga se ignoriranje drugih, ne može nazvati ljubavlju prema čovjeku, nego taštinom i zavišću.

Hvalisavost, prema tome, stanuje u svim onim osobama, koje su spremne dijeliti svoje uspjehe i radost javno, ali se emotivno daju na kapaljku svima za koje procijene da od njih nemaju koristi. Ili se nikako ne daju, onima od kojih nemaju koristi i smatraju da su od njih bolji. Hvalisavost stanuje u svima, koji pomažu samo one, od kojih imaju koristi i ignoriraju sve ostale, kojima također treba pomoći. Stanuje u svima, koji otkrivaju svoj privatni život, od kojih doznajemo što su jeli i pili, kud su sve pošli, što su si kupili, na što su potrošili, što su sve dobili na poklon, kud putuju i koliko dobro žive. Hvalisavost najmanje živi u onima koji ne pričaju o svom životu, ali uživaju u imetku i svojoj privatnosti. Društvene mreže su tako izvrsna platforma za prezentaciju i primjećivanje hvalisavosti.

Gotovo nitko ne voli razotkriti se potpuno, ali se zato svatko voli, pokazati barem malo. Pokazati, pod tim mislim, otkriti dio sebe, svoje privatnosti i poslovnih uspjeha. Neki to urade slučajno, drugi s namjerom i pokušajem manipulacije drugima. Kako god okrenete, uvijek riskirate, da izgledate malo previše zadovoljni sobom i svojim životom, a nekima možete djelovati i prilično uobraženi.

No osvrnimo se i na neke od prednosti hvalisanja.

Danas je prilično teško prezentirati svoje ideje i radovati se vlastitom uspjehu jer uvijek se nađe nekolicina onih, koje to zasvrbi, zasmeta i već na osnovu nekoliko rečenica, rado donosi sud o vama, proglasi vas hvalisavom, oholom osobom. Čini se da je nekim ljudima milije oko sebe promatrati prosjek i sam biti dio prosjeka, nego se hrabro izdići iz mase, svjesni sebe, svojih kvaliteta, mogućnosti i talenata. Samosvijest, odnosno svijest o vlastitim vrijednostima i postignućima, ima više veze s osobnim brandingom nego arogancijom, ali tu razliku može uočiti samo znalac, odnosno osoba koja se i sama na isti način predstavlja svijetu. Osobni branding nije hvalisavost i upravo o našoj autentičnosti, posebnosti, mogućnostima, sposobnostima, koje su na korist nama i zajednici, ovisi naš uspjeh. Koliko cijenimo sebe, toliko uspjeha imamo. Ako ne cijenite sebe, ne poštujete sebe, tko će vas cijeniti? Ako ste čitav život samozatajni, tihi, neprobitačni, stidljivi, strašljivi, a imate talente, nitko ne može znati čime sve raspolažete, ako se ne znate prezentirati, prodati. Zaista mislite da ostali imaju vremena i volje sami otkrivati vaše talente i potencijal? Neki ljudi se i time bave, ali kad na njih naiđete i oni vas prepoznaju, smatrajte se sretnikom.Pred dvadeset godina tumarala sam između samosvijesti, samouvjerenosti i straha od neuspjeha.I uvijek se rado prisjetim izvrsnog savjeta jednog pametnog, uspješnog poslovnog čovjeka:„Ti moraš njima pokazati da nešto znaš i možeš. Nemoj očekivati da će ti oni sami primijetiti da vrijediš, to nisu takvi ljudi. Njima treba dokaz da vrijediš, onda će te cijeniti. U životu se moraš znati prezentirati i prodati.“

Koji je zapravo najbolji način, da prezentirate sebe? Onaj, pri kojemu vas prezentiraju i hvale drugi ljudi, no priznat ćete, nema takvih puno. Lanjejudi su uglavnom, vrlo sretni kad vam nešto ne uspije i malo je, jako malo onih, koji se iskreno raduju svakom vašem uspjehu. Stoga se prilično načekate, dok vas primijete i istaknu pravi. Ljudi su takvi, da uglavnom pozdravljaju ono od čega imaju koristi, posredne, neposredne, pa makar i da se samo pohvale vama, negdje, iz nekog razloga. Vrlo rado ignoriraju vaš uspjeh i još rađe, ne prate i ne bodre vašu karijeru. Pa kako to, što ste im skrivili, možda se pitate, iz dana u dan. Ima toliko lošijih i gorih od vas, zašto pružaju otpor baš prema vama, koji ste dobrodušni, spremni na pomoć drugima i stalno uz njih? To je normalno, oduvijek postoji ta borba za prevlast, samoodržanje, opstanak, u društvu. Oduvijek postoji kompeticija, čak i među braćom blizancima. Hvalisanje, a uz njega i poveći uspjeh, iritira mnoge ljude. Razumljivo jer se osjećaju nesigurni i manje vrijedni u blizini ostvarenih.

No kako god okrenete, malo hvalisanja uvijek dobro dođe, ako za ništa, onda za samopouzdanje. Uostalom, ne služe li se ovim trikom baš vaši protivnici, koji vam se izdaju za prijatelje i zadaju niske udarce? Davanje zasluga samome sebi, za dobro odrađen posao, zapravo je jako dobra stvar za psihičko stanje. Napokon ste ostvarili nešto čemu ste se nadali, na čemu ste radili dugo i marljivo, uložili u isto puno energije i vjere. Dakle, imate puno pravo, veseliti se plodovima svog marljivog rada. Svaki nas napredak priprema za nove uspjehe i jača osjećaj vrijednosti, priprema nas za nove izazove i pomaže izbjeći iskustvo depresije. Ne trebate stoga skrivati svoje talente i kvalitete, samo zato, da bi se drugi uz vas osjećali bolje. Ako se oni ne znaju nositi s vlastitim slabostima, to nije vaš problem. Uostalom, zašto vi imate toliko snage u sebi i toliko volje, da podržite tuđe ideje? Zašto uvijek imate volje, u nečijem ostvarenju, privatnom i poslovnom životu, naći nešto vrijedno pohvale? Zato što ste koncentrirani na dobro, a ne na nalaženje lošeg i nedostataka. No postoji način, kako se ispravno prezentirati, da ljudima ne idete na živce i da se uz vas ne osjećaju jadno. I da ih motivirate, da napokon promijene svoj mentalni sklop i počnu primjećivati i druge ljude.

Nema baš puno istraživanja u psihologiji hvalisanja, ali ih ima jako puno u području narcisoidnosti. Ona rasvjetljavaju zašto nekim ljudima možemo djelovati umišljeno i narcisoidno, iako to nema veze s našom pravom naravi. Samohvala može na neke ljude djelovati iritirajuće. Ako se vaše hvalisanje temelji na izvješću o samome sebi, riskirate da vam se ne vjeruje. Naša kultura očekuje od ljudi da budu skromni i sve što izlazi van nekih normi, neprihvatljivo je. Također, trudite li se previše ostaviti dobar dojam o sebi, opet ćete naletjeti na zid i neprihvaćanje. To se posebno primjećuje kad se pokušavate predstaviti osobama koje uopće ne zanimate, ni vi ni područje vašeg djelovanja.

Shania Twain u svojoj pjesmi tako kaže: “So you’re a rocket scientist, that don’t impress me much. So you got the brain, but have you got the touch?”Koliko puta ste popunili životopis podacima koji uopće nisu zanimali vašeg potencijalnog poslodavca, a htjeli ste se pohvaliti nekim vještinama? Koliko puta ste se nabacivali svojim vještinama i izgledom, osobama koje uopće ne zanima takav tip, kao što ste vi? Koliko puta ste prezentirali sebe i svoj rad pred osobama koje vam to ne znaju cijeniti i koje ne zanimate ni vi ni vaše djelovanje? Svi radimo greške, ali neki na njima učimo, neki ne.

Izravno hvalisanje, odnosno privlačenje pozornosti na neke svoje kvalitete, poput ljepote, iako je ona i vidljiva, krši društvene norme. Naime, ljudima je milije primjećivati nečije nedostatke i radije će vas tješiti, ako se požalite da vam nešto nedostaje, nego pohvaliti sve ono vidljivo što imate.Kažete li tako direktno nekome da ste pametni, brzo ćete upasti u probleme, ali ne i onda kad za sebe kažete da ste glupi ili ste u nečemu postupili glupo. Skrećete li pozornost na nešto, što ste dobro uradili, odradili, dobit ćete simpatije sličnih vama, koji također beru uspjeh, ali ne i onih koji nižu neuspjehe. Ako ste, primjerice, uspješan sportaš i nižete medalje, od vas se očekuje da ih držite u vitrini, ali ne i da ih pokazujete naokolo ili nosite oko vrata.Služite li se pak trikom, da drugi misle kako vrijedite, odnosno indirektno privlačite pozornost na vaše kvalitete, bez dokaza, opet ste u opasnosti da vam se ne vjeruje. Priložite li pak dokaz, ulijećete u novi problem, netko bi to mogao nazvati hvalisanjem, prozvati vas neskromnim, hvalisavim. Stoga isto možete podijeliti jedino sa skupinom kojoj vjerujete i koja će se veseliti vašem uspjehu.

Indirektnim hvalisanjem smatra se i podjela linka koji govori o nekom vašem uspjehu. To bi trebalo biti prihvatljivo ponašanje, osim ako vaši prijatelji nemaju socijalnu osjetljivost. U tom slučaju, vaš čin mogao bi se shvatiti kao lažna skromnost. Neki vaši protivnici mogli bi pritom osjetiti ljubomoru, zavist. U svakom slučaju, budite sigurni da ćete i ovaj put naići na razne reakcije.Privlačite li pak pozornost ističući svoje kvalitete, ali se usput i opravdavajući u stilu „nije da se hvalim, ali“ i „nije mi namjera hvaliti se, ali“ , ponovno riskirate da vas netko doživi kao hvalisavu osobu. Vi pritom ostavljate dojam osobe koja je svjesna da krši pravila, društvene norme ponašanja, ali se ipak odlučila pohvaliti.No kažete li nešto u stilu „osvojio/la sam“, „uspio/la sam i sretan/na sam zbog toga“, ljudi će reagirati drugačije, prihvatit će ovakvu poruku i pozdraviti je, a možda se čak dogodi da vam na uspjehu čestitaju i vaši protivnici.

Pokušavate li se prezentirati i pohvaliti kroz druge, npr roditelje, rodbinu, opet riskirate.U ovom obliku hvalisanja, pokušavate impresionirati druge kroz tuđa ostvarenja. To obično čine roditelji, djede, bake, rodbina i bliski prijatelji, kroz razgovor i podjelu fotografija svoje djece, unučadi, rođaka. Nitko se ne bi smio ljutiti na baku koja se hvali svojom unučadi, na majku koja hvali svoje dijete, zar ne? Gonjeni osjećajima, žele podijeliti svoju sreću i oduševljenje s drugima. No ipak, istraživanja su pokazala da mnoge ljude smeta takvo vladanje i da ga smatraju pretjeranim, iritantnim hvalisanjem. Fina linija dobrog ukusa lako se prelazi svugdje, pa tako i ovdje.

Svi znamo one mame u parku, koje se razmeću podvizima svoje djece.„Moje dijete već jede kašice, nikad nije probalo kupovnu, ja sve kuham sama i miksam. Duda je štetna za čeljust, naša mala nije nikad htjela dudu, ona zna već u pelenama što nije dobro i zdravo.“„Miksam mrkvu i brokulu, još uvijek dojim jer je dojenje najzdravije. I ti bi trebala dojiti, ja sam svoje prvo dijete dojila do druge godine života.“„Moje dijete već puže, a ima šest mjeseci. Još malo pa ćemo hodati i trčati.“„Moje dijete već pije iz bočice, ali bez sportskog čepa, a ima samo par mjeseci.“„Moja djeca su uspješna u svemu, sve je u odgoju.“„Naš mali je super talentiran za školu, rastura, sve petice, sav je na mamu-tatu“„Moj dečko je najbolji, on je kralj.“„Tri mjeseca braka ljubavi moja, najdivniji moj mužiću, sretna nam godišnjica.“

Ahhh, gdje je kraj tom hvalisanju, sigurno se pitate. Nemam ništa protiv sporadičnih obavijesti o nečijoj sreći, ali što su tri mjeseca braka u odnosu na dvadeset godina bračne ljubavi? I otkad su mjeseci godišnjica? Otkad se to slave mjesečne obljetnice-mjesečnice?Što je poslovni i privatni uspjeh pojedinaca, u odnosu na sav uspjeh onih koji nas rijetko izvještavaju o istom, a jako su uspješni u svom području djelovanja i životu? Kad se ne hvalite imetkom, izletima, putovanjima, ugodnim privatnim životom, stiče se dojam da ništa ni nemate, iako ste možda samo skromni i samozatajni. Isto se događa kada šutite o svojim talentima, idejama, ostvarenjima, sposobnostima, vještinama. Ne govorite li o njima, nitko vas neće doživjeti kao misaono, sposobno, talentirano biće. Ne pokažete li ljudima da nešto znate, umijete, neće im ni pasti na pamet da se snalazite i to jako dobro, u nekim područjima. Ljudi se ne zamaraju razmišljanjem o drugima i rijetki su lovci na talente i pravi prijatelji.

Dakle, hvalisanje u dobroj mjeri može samo pomoći, da vas promatrač i sugovornik primijeti i prepozna. Čak i Sveto pismo navodi kako trebamo pokazati naše vještine, od Boga darovane. No s istim treba i pripaziti, da se ne uzoholimo i da ne navučemo bijes drugih, ali i Boga. Hvalisavost izaziva ljubomoru i zavist, a ističete li svoje materijalno stanje, imetak ili previše hvalite svog partnera/cu, dovodite te se u opasnost od krađe.Sjetite se samo onog dobitnika na lotu, koji je uslikao listić, pokazao ga svijetu, a onda ostao bez dobitka. Hvalite li svog partnera/icu, dovodite se u opasnost da budete izigrani i razaočarani, da vam ga neka druga osoba preotme.

Društvene mreže su, osim za hvalisavost, pogodan teren i za osobni branding, odnosno za brandiranje proizvoda i nekog projekta. Da li su i u kojoj mjeri dobar izbor za isti, u nekoj drugoj kolumni.