Evo ih opet! – pomislih, u prolazu kroz Fejs, spazivši nekoliko sablasnih maski na zidovima svojih prijatelja. Stiglo je ono doba godine, kad opet šeću maskirani FB prostranstvom, sastaju se na njegovim zidovima, natječu u kreiranju najkrvavijeg osmijeha i takvi bauljaju gradom u kasnim satima. Samo sam čekala da me isprepadaju svojim stylingom i molila se da me ne tagiraju. Pa ja ne gledam ni horor filmove za koje znam da nisu stvarni!
Ne znam otkud tolika zaluđenost maskiranjem u vukodlake, babaroge i vampire i iako ima zaista impresivnih maski koje djeluju stvarno i nikoga ne osuđujem, zaobilazim ovaj praznik.
Za ovaj Halloween ne idem nikud, baš poput Sophie Vergare provest ću ga u omiljenoj piđami. Uostalom, svaki Halloween ostajem kod kuće na toplom, iako pred par godina nije bilo tako. Odužio se tada sastanak u centru, skoro do 22 h te večeri, ali ispričat ću vam kasnije što se dogodilo.
Ni ove godine neću prošetati Fejsbuk cityjem iza 20 h niti zaviriti na njegove zidove. Neću se doma maskirati niti plašiti ukućane. Neću peći nakazne kolačiće, neću krasti ni dubiti buću i u nju utrpati svijeću. Neću, neću!
Ali ću sutradan upaliti svijeću za sve kojih više nema i koji mi užasno puno nedostaju!
Pomama oko Halloweena poprimila je globalne razmjere. Lakše je pobrojati one koji ne sudjeluju u masovnom ludilu nego sva ona špičasta pokrivala za glavu. Majstori make upa imaju hvalabogu pune ruke posla, promet u kafićima cvjeta, potrostručuje se a traži se i koja karta viška za Halloween party u klubu. Od Halloweena profitiraju svi: ugostitelji, vizažisti, frizeri, dizajneri, DJ-i, proizvođači alkohola, trgovački lanci. U čast njemu peku se kolačići u formi krezubih buća, crva i prstiju, torte u formi moždanih vijuga kao i kremasti deserti u formi očiju, slažu mesne plate s lubanjom kao dekoracijom, peku peciva u formi gmizavaca, insekata i siktavica. Sve je to interesantno dok iste recepte ne ugledate na stranicama za uspješno roditeljstvo ili dok ne izađe iz okvira zabave.
S obzirom koliko mašte i energije se ulaže u dekoriranje i maskiranje, Helouinijada postaje nova disciplina u kojoj zločeste strasti bujaju i nakon praznika. Mnogi se strastveno trude poistovijetiti sa svojim Halloween ulogama, tako da im njihove maske odlično pristaju a mračni serijal nastavljaju i u svakodnevnom životu. Opsjednutost zločestoćom najbolje dolazi do izražaja na društvenim mrežama, gdje je lako zaboraviti da vas se prati i čita te na osnovu pisanih sadržaja stvara slika o pojedinom profilu.
Svakodnevno se serviraju hejtovi i mrmlja se protiv istih, kad budu uzvraćeni. Zloba se opravdava pravom na vlastito mišljenje, koje često biva s negativnim predznakom.
Interesantno kako uvijek brže upijamo trendove koji nude nasty zabavu i vješto izbjegavamo trendove radnih navika, točnosti, odgovornosti, odmjerenosti, kulture ophođenja i tolerancije. Nekako nam bolje ide zločestoća od dobrih namjera, bolji smo u hejtanju nego u poticanju, hvaljenju i istraživanju potencijala.
Osim što je ovaj praznik izvrsna prilika za još jednu razuzdanu zabavu, prilika je i da ozbiljno razmislimo koliko smo puta nekome u stvarnom životu “zločesta vještica” ili “vampir”, koliko puta ljudima psujemo i djelujemo iza leđa.
Ovo je sjajna prilika da osvijestimo koliko smo nakazni kao osobe, koja je naša maska prema svijetu i naša stvarna uloga u njemu.
Znam da nestrpljivo iščekujete što se desilo one večeri koju spomenuh na samom početku. Bilo je predvečerje uoči Halloweena, toliko mračno kao da ste u sobi povukli roletu skoro do kraja ili zapeli u kutiji iako se još pred sat vremena nije činilo da će noć biti tako gusta. Elektri je te večeri rasvjeta izmakla kontroli.
Krenula sam pješice kući, centar je osvjetljavalo titravo svjetlo uličnih lampi i poneki automobil u prolazu, dok se naposljetku dvije nisu ugasile točno nasred ulice koja me deset minuta dijelila od doma. U deset minuta hoda mračnom ulicom riskirate puno toga, posebno na ovakav praznik, kad na ulice izmile omamljena bića, koja samo iskaču iz klubova i kafića. Iz Mekića je tutnjala zaglušujuća glazba a “zločeste vile” i “čarobnjaci” pretrčavali su cestu. Scena kao iz horor filma, čula su se česta kočenja, blicali farovi, nedostajale su samo policijske rotirke i hitna. Noć ima svoju moć, govorila je nekad moja baka i doista, sve se maske noću čine strašnije i svi zvukovi su glasniji.
Čak i zvuk mojih potpetica! Borila sam se s handyjem, kojemu je baterija bila pri kraju i svaki put kad bih ga uspjela aktivirati, kroz par sekundi bi se ekran zatamnio. Ulica, nikad mračnija, iako su se siluete kuća nazirale.
– Hej, imaš pljugu? – začuh najednom promukli glas iz mraka. Pred mene je iskočio jedan od “čarobnjaka” i gotovo sam mogla osjetiti njegov dah. Ne znam da li sam u tom trenutku disala, govorila nisam.
– Alo, mala! – nastavio je.
“Nisam ti ja mala”, pomislih, ne pustivši svoj glasić, pokušavši zaobići mušku spodobu.
– Ovo je neka opasna, ne da mi pljugu i ne želi pričati sa mnom! Kao da sam ružan! Jesam ti ružan, malena? – rekao je glas kroz smijeh i tek tada po zveckanju boca sa strane shvatih da nije sam.
Primih se za torbicu, unutra mi je…
Tog trenutka zavibrira moj handy u ruci, zablica njegovo svjetlo u mraku a tišinom se prolomi glasna melodija. Između tipke za gašenje, da se ne odam i javljanja na njega u sekundi odabrah drugu opciju.
– Ej, iza ugla sam, dođi po mene! – šapnuh brzo u slušalicu, krećući se naprijed.
– Gdje si ti? Kog Boga tražiš sama na ulici, po mraku? Zvao sam već deset puta, zašto ti je handy ugašen??! Rekla si da ćeš do devet doći!!!
– Daj šuti i vozi!
– Zašto ideš pješke?! Gdje si sad točno?
Handy nije izdržao, ubrzala sam korake, pokušavši hodati na prstima, nestala u mraku i molila se da me ono društvo ne slijedi, iako sam čula mrmljanje dok sam brzala prema stanu. Htjela sam reći da sam glupa, da sam trebala doma ranije, da sam mislila uzeti taxi, da su svi maskirani, moguće i da je taxist maskiran i da postoji šansa da na sjedištu sjednem na pauka ili da mi preko nogu poskoči miš, htjela sam opsovati i sebe i večer i noć i elektru i Halloween koji mi nije bio kriv što hodam po mraku.
Htjela sam da mi handy zvoni svakih desetak sekundi, da mi svjetlo s ekrana i mala lampica na uređaju osvjetljavaju put i da dragi pozivima provjerava jesam li ok, htjela sam… Nisam učinila ništa od toga niti se išta desilo, samo izdajnička baterija nije izdržala. Ubrzala sam kući.
– Nisi normalna, sama po mraku!!! – slušala sam još sat vremena kasnije, kad sam napokon utonula u fotelju. – Da sam se barem maskirao večeras pa te prepao i ogrnuo u mraku, da se naučiš pameti!
Te večeri jedan je mladić završio u bolnici. Prebili su ga neki huligani u ulici, kojom sam prošla pred sat vremena. Slučajno je naletio na pokušaj krađe ratkapa, na autu parkiranom uz cestu.
