Ja sam djevojka sa sela, barem sudeći po mjestu stanovanja. Iako čitav život, s izuzetkom nekoliko osječkih studentskih godina, živim u tom nekad veoma turistički poznatom selu, jednu stvar nikad neću razumjeti – znatiželjne ljudske face zalijepljene za dvorišne ograde ili kapije. U stanju su satima piljiti u „strike a pose“ položajima i svojim radarskim očima skenirati sve što se miče u radijusu od pol kilometra, i to na nimalo diskretan način.
Tijekom godina sam, svejedno se konstantno gnušajući nad tom pojavom, shvatila da je kampiranje na ogradi tim zatucanim ljudima neki vid društvenog života jer je njihov vlastiti očigledno do te mjere ispunjen dosadom ili viškom slobodnog vremena da su ga odlučili upotpuniti ovom beskorisnom i iritantnom aktivnošću. Da se razumijemo, ništa bolje nije u gradu. Naravno, tamo nemaju dvorišnih ograda preko kojih bi buljili, ali za zavirivanje u tuđe živote sasvim dobro posluži i balkonska ograda, kako čujem od dežurnih gradskih babetina koje slobodno vrijeme krate vireći iza zavjesa ili tračajući susjede na kvartovskom dječjem igralištu.
Ono što je zajedničko svim seoskim i gradskim babetinama je postavljanje indiskretnih i neumjesnih pitanja. Nepodnošljiva je lakoća kojom te aždaje ispaljuju pitanja koja zadiru u vašu intimu, bez da trepnu okom, unatoč činjenica da njihova razina bliskosti s vama kao osobom nije veća od poznavanja glavnih aktera Big brothera. Pardon, takve osobe i njih vjerojatno bolje „poznaju“, nego vas“! Tako mene zadnjih mjeseci, budući da sam u drugom stanju, i znani i neznani, više neznani nego znani, opsjedaju pitanjem o udaji, usput nudeći nepobitne argumente i komentare o nužnosti tog čina. Valjda se sad trebam smatrati sretnom jer me, uz davljenje o udaji, više ne pitaju kad mislim imati dijete, pošto moj nabujali trbuh nudi očigledni odgovor na to pitanje.
Ponekad, prilikom takvih situacija u kojima me osoba koju jedva poznajem upita kad se mislim udavati i zakrekeće zdvajajući zašto već nisam, u glavi paralelno vrtim nikad ostvareni scenarij; u tom skeču ja toj istoj nepristojnoj osobi postavljam neko od indiskretnih pitanja, poput:“ A kad ste se vi zadnji put poseksali sa svojim suprugom?“ U daljnjem slijedu događaja osoba problijedi, ostane bez teksta i situacija postaje krajnje neugodna. Za nju, naravno, ne za mene. Naime, ja likujem.
Međutim, scenarij je, kao što rekoh, neostvaren, jer meni u životu nije palo na pamet nekoga pitati kad će se udati ili oženiti ili roditi dijete ili neko od pitanja koja duboko zadiru u intimni život pojedinca, i koja smatram krajnje nepristojnima. Ja se, naime, u tom pogledu smatram pristojnom osobom.
Za one, pak, koji se i dalje ne libe pitati me kad mislim stati pred oltar, imam sljedeće priopćenje: Ljudi moji, što ćete vi imati od toga što ću se ja udati, odnosno, kako će to utjecati na vas osobno? U kojoj će se mjeri vaš svemir preokrenuti naglavce i vaš život stubokom promijeniti? Hoćete li biti smireniji znajući da će taj, u vašem susjedstvu, bujajući život u utrobi jedne opasno liberalne majke na svijet ipak doći blagoslovljen riječima matičara ili popa? Hoće li to unijeti smisao u vaše očigledno nepotpune živote; hoće li vam to poboljšati financijsku situaciju, ublažiti reumu ili vas potaknuti da prestanete bacati novac na kladionicu ili tratiti vrijeme u birtiji?
Ako je odgovor potvrdan, tako mi mlijeka u prahu – udajem se već u subotu!
Text by Durica
