I ja želim biti modni bloger!!!

Kad sam, prije skoro dvije godine, počela pisati blog, znala sam da će moje postove pročitati nekoliko meni bliskih osoba.

Upravo to se i dogodilo, no zaprepastilo me što sam vrlo brzo otkrila da moje škrabotine čitaju i meni nepoznati ljudi; naime, nije mi uopće palo na pamet kako je po logici stvari sasvim normalno da se u čitavoj toj blogerskoj šumi nađe i pokoja duša koja prati svaku novopridošlicu koja se odvažila podijeliti svoje misli s ostatkom svijeta.
Evo razloga mog čuđenja: prije nego što sam došla na ideju otvaranja vlastitog bloga, nikad nisam osjetila poriv čitati ičiji tuđi! Jednostavno, nije me zanimalo niti privlačilo. Istu praksu sam ubrzo bila ponukana prekinuti jer sam, zbog nekakve opće kulture, odlučila zaviriti u dnevnike onih koji su mene počastili svojim posjetom ili komentarom. Napravila sam taj korak i ušla u famoznisvijet blogera…

Već sam i neposredno prije, u jednom razgovoru s prijateljicama čula jednu kako govori „da su ti blogeri pomalo ludi i da je to jedan sasvim drugi svijet“, no nisam pretjerano obraćala pažnju na njen komentar. Sve dok se i sama nisam uvjerila da je bila potpuno u pravu!
Kao što rekoh, krenula sam u uzvratne posjete na blogeru, no čekalo me veliko razočaranje; većina blogova na koje sam naišla bili su čisti jad! S koje god strane pogledaš, ne valja; nikakav stil, iz aviona uočljiva nepismenost, bezvezni, naporni, dosadni ili nerazumljivi sadržaji…ukratko – čisti gubitak vremena i energije! Nekolicina me, pak, oduševila, ali njihov broj bi se mogao pobrojati prstima jedne ruke! S druge strane, ljepota bloga upravo i leži u toj demokratičnosti i mogućnosti da svatko od nas, pa bio on i najveći bezveznjaković pod kapom nebeskom u nekoliko kratkih koraka postane ponosni vlasnik vlastitog dnevnika na internetu.

I bilo bi dobro da tu staje čitava priča oko blogova, ali ne! Priča tek počinje, jer taj je suludi virtualni svijet, baš kao i ovaj naš realni, pun zlobe, pakosti i zavisti! Umjesto da čitaju samo ono što ih zanima ili što smatraju vrijednim, a ignoriraju ono sa suprotnim predznakom, dosta blogera si uzima za pravo napadati i vrijeđati one koji im se ne sviđaju. Sa čuđenjem sam ustanovila da neki od njih više energije ulažu u pljuvanje i omalovažavanje drugih, nego u pisanje vlastitih postova. Bilo je tu i puno ružnijih stvari kao što su prijetnje i vrijeđanje, a mene je sve to, nakon početnog šoka, počelo zabavljati s nekog psihološkog aspekta; zapitala sam se kakvi su to ljudi i imaju li uopće doticaj sa stvarnim svijetom kad toliko vremena provode u ovom virtualnom…

Već neko vrijeme nisam u tim vodama, a proteklih mjeseci sam znala naletjeti na vijesti o zanimljivim trendovima u blogerskim vodama, i to onim svjetskim: rastom popularnosti modnih blogova i njihovih vlasnika. Tako se moglo pročitati da su modni blogeri u svijetu toliko utjecajni i popularni da se za njih čuvaju mjesta u prvim redovima svih revija, a sami dizajneri strepe pred njihovim komentarima.

Što se tiče same njihove educiranosti za komentiranje mode i davanje savjeta o istoj, čini se da postoji nekoliko vrsta modnih blogera; jedni su modni insajderi, ljudi koji su i sami nekada bili dio modnoga svijeta, autsajderi, osobe koje nemaju izravne veze s modnom industrijom , ali se samostalno educiraju jer se smatraju modno osviještenima i wannabe insajderi, ljudi koji bi željeli na neki način ući u modnu industriju te smatraju da će im pisanje bloga biti ulaznica kojom će ostvariti svoj naum.

Tu bi se sad mogla razviti podulja diskusija o tome je li za modnog blogera neophodno nekakvo poznavanje osnovnih pojmova tog svijeta o kojem piše ili je dovoljno imati samo osjećaj samoprozvanog amaterskog modnog autoriteta.

Naravno, mi u Lijepoj našoj ne volimo kaskati u zaostatku pa se odnedavno u medijima često spomenu i domaći modni blogeri, točnije, češće blogerice nego blogeri.

Posjetila sam blogove nekih od njih i ne mogu reći da su me baš oborile s nogu, no čini se da zaista imaju nekog pojma o modi i uživaju u tom svom hobiju, što je svakako vrlo pohvalno.

Ono što me prvobitno zgranulo, a zatim i nasmijalo pri čitanju jednog bloga je svakako nezrelost i bahatost kojom odiše diskurs njegova tvorca jer se čini da je riječ o wanabe insajderu od glave do pete.

Dok većina domaćih modnih blogera daje pregled svega i svačega što smatraju inspirativnim i modno informativnim, ovaj je otišao korak dalje te se, baš kao da je u nekakvoj svjetskoj metropoli gdje blogeri takve vrste imaju svojevrsnu reputaciju i stvarni utjecaj, bez dlake na jeziku i vrlo ufurano i s visoka u stilu „ti i ja smo skupa ovce čuvali“ obrušio na poznate face na hrvatskoj modnoj sceni.

Tko zna, možda neki za to svoje modno blogiranje imaju i debelo zaleđe, možda im se obećava da će postati bogati i slavni i da će se dokopati koje skupocjene krpice s domaćim potpisom? Ipak je naše tržište malo i ne može se mjeriti sa svjetskim, no zabavna su ovakva nova zanimanja koja bi se, ako se ovakvi trendovi nastave, ubrzo mogla naći na listi najtraženijih na Hrvatskom zavodu za zapošljavanje.

Ma koga ja zavaravam; da me se podmiti s dvije, tri vrećice šarenih artikala, odmah bih s radošću zavapila:“I ja želim biti modni bloger!“

Text by Durica