whattafashion.com

Interview: Tilen Pigac

Sigurno ste, prije nekoliko mjeseci, gledali reportažu o studentima zagrebačkog Sveučilišta koji rade na novom konceptualnom automobilu za Toyotu. Jedan od tih studenata je i mladi, nadareni student Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, Tilen Pigac. Za njegovu se karijeru može reći da je svjetska, a što je sve u samo 23 godine života ostvario ovaj briljantni mladić, saznajte iz našeg razgovora!

Odličan si student Ekonomskog fakulteta u Zagrebu. Zašto si se odlučio baš za studij ekonomije?

Ekonomija je svima za mene bila nelogičan izbor osim meni samome. Naime, ja sam išao u srednju školu za tehničara za računalstvo i nekim logičkim slijedom trebao sam upisati ili FER ili Strojarstvo. No, moja velika ljubav, još od prvog razreda srednje, bila je ekonomija. Volio sam menadžment i jednostavno sam se tu pronašao. Volim interakciju s ljudima, volim kreativnost i izražajnost i smatram kako mi je Ekonomija to i pružila.

Izvanredan si student s najvišim mogućim prosjekom ocjena. Koliko je napora potrebno uložiti da bi se ostvario takav rezultat?

Ukoliko ono što radite volite, onda svaki rad pretvarate u zabavu i lakše vam je učiti. Naravno da je potrebno puno rada, ali to je isto kao i u svakom poslu. Najteži posao je zapravo zadržati tu izvrsnost kroz sve godine studiranja. Ja sam to, hvala Bogu, uspio. No, smatram kako ocjene nisu pravi pokazatelj znanja.

Dio svog studiranja proveo si u Hong Kongu, a tamošnje Sveučilište je zbog tebe mijenjalo svoj statut. Kako je došlo do toga?

To je točno. Naime, ja sam kao student treće godine Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, otišao na studentsku razmjenu u Hong Kong, i to samo na jedan semestar. Naravno, kada sam došao tamo i vidio kako cijeli sustav funkcionira, poželio sam ostati još jedan semestar te sam uložio dodatan napor kako bi ostvario izvanredne akademske i izvanakademske rezultate koji bi mi omogućili da ostanem još jedan semestar duže. Naravno, sav trud, rad i upornost se isplatila i ostao sam dva semestra. Na kraju drugog semestra, ja sam podučavao engleski za djecu predškolske dobi, volontirao sam u sklopu Sveučilišta u Hong Kongu te sam istodobno radio za M&C Saatchi, jednu od najprestižnijih marketinških agencija na svijetu. Uz sve to, ostvarivao sam vrhunske rezultate na akademskom polju. Ovaj puta, ja sam potaknuo inicijativu ostanka još jedan semestar. Dobio sam odgovor kako je to nemoguće jer to još nitko nikada nije uspio. Nisam želio čuti takav odgovor. Otišao sam do predsjednika Sveučilišta koji me poznavao jer sam bio jedini strani student koji je na Sveučilišnim svečanostima među ostalim, i pjevao kineske pjesme, te smo popričali o tome. Drugi dan, dobio sam poziv iz ureda za studente na razmjeni kako su mi odobrili i treći semestar te samim time kako su morali i mijenjati svoj statut. Ja sam bio presretan.

Kakva iskustva nosiš iz Hong Konga?

Proveo sam 18 mjeseci u Hong Kongu i imao sam i padove i uspone. To je potpuno nova kultura, nova dimenzija života koju do tada nisam poznavao. Naučio sam biti potpuno samostalan. Naučio sam raditi s multikulturalnim timovima, raditi u multinacionalnim kompanijama, podučavati djecu etničkih manjina od kojih su svi već odustali. Lijep je život u Hong Kongu, no sve ima svoje prednosti i nedostatke. Jedna od najtežih stvari je kada se ne možete malo družiti i pričati svojim jezikom
sa svojim prijateljima, koje poznajete cijeli svoj život (naravno, postoji Skype, ali nije to isto). S druge strane, dobijete prijatelje koji su nedvojbeno promijenili putanju vašeg života i stekli ste ih za cijeli život. Evo, moj najbolji prijatelj je Pakistanac.

Kako, s ekonomskog gledišta, ocjenjuješ gospodarsko stanje u Hrvatskoj?

Ja sam po prirodi optimist, a postoji tanka granica između optimizma i idealizma. No, moram reći kako iz ove perspektive stanje ne izgleda dobro. Činjenica je kako Hrvatsku nije pogodila samo svjetska kriza, već je svjetska kriza otkrila sve nevolje koje su teretile Hrvatsku. Te nevolje su se prikrivale posljednjih 20 godina i sada su izašle na vidjelo, i mislim kako se one ne mogu riješiti u dvije godine. Naravno, nema opravdanja za korupciju, no korupcija postoji u svim zemljama kugle zemaljske. Ima toliko svijetlih primjera, baš iz Indije, Pakistana, Filipina gdje je korupcija na razini Hrvatske ako ne i gora, no zašto mi ne učimo od tih zemalja? Ako mislimo da smo sami sebi dovoljni, gadno se varamo. Trebamo iskoristiti prednosti globalizacije koje se pružaju.

Da imaš priliku biti ministrom gospodarstva, koje bi mjere poduzeo u ovakvoj ekonomskoj situaciji u kojoj se nalazi naša zemlja?

Moram priznati kako me politika nikada nije interesirala jer je prerazličita od cijelog pojma biznisa. Stvari koje se primjenjuju u kompanijama, ne možete tako lako prenijeti na državu, stoga ću odgovoriti samo kroz stvari koje sam primijetio, a to su one stvari na kojima bi se trebalo poraditi. Naš ministar gospodarstva, a i cijela Vlada. Nemamo dovoljan pritok investicija zato jer nam je rast BDP-a najniži u regiji, gradimo projekte, poput Pelješkog mosta, za koji EU u ovim kriznim situacijama za Hrvatsku vidi kako je to besmisleno i kako bi se novac, koji se još nije pronašao za financiranje cijelog tog projekta, mogao pametnije preraspodijeliti i investirati u druge grane da se potakne gospodarstvo. Ne ulažemo dovoljno u ekoturizam (vidjeli smo kako je Baranja počela to raditi ove godine, i sva mjesta su rasprodana – dakle, ima potencijala), dok u postojećem turizmu čitamo iz dnevnih novina kako smo se pretvorili u naciju barbara koja se loše ponaša prema turistima te smo samo sjena onoga društva koje smo bili. To su neke od stvari koje bih ja promijenio.

Na kojim si sve konferencijama nastupao kao govornik?

Ima ih dosta. Nekoliko njih mi je ostalo posebno u sjećanju. Jedna od njih je bila konferencija Ujedinjenih naroda o Milenijskim ciljevima u Zagrebu, na kojoj sam nastupao 2008.godine i gdje sam imao nastup pred uglednicima iz najvećih multinacionalnih kompanija koje posluju u Hrvatskoj. To mi je bila prva konferencija takvog kalibra i bojao sam se reakcija publike, no one su nakon nastupa bile samo pozitivne.

Pozvan si i da održiš predavanje na Young Crew konferenciji u Šibeniku u rujnu ove godine. O kakvoj je konferenciji riječ?

Da, to je točno. Young Crew je udruga mladih projektnih menadžera iz cijele regije i održavati će se konferencija u rujnu ove godine na kojoj sam pozvan da budem govornik. Bit će i stručnih predavača, ali i malo manje stručnih, poput mene te ću im ja organizirati jedan motivacijski
nastup koji će biti popraćen s puno zabave za njih. Nadam se kako će uživati.

Reci nam nešto više o TED konferenciji u čijoj organizaciji sudjeluješ!

TED konferencija koja se organizira je još u birokratskoj fazi, odnosno pribavljaju se licence, ime, itd. Ova konferencija bi trebala biti drugačija od ostalih u regiji jer bi trebala zapravo okupiti studente kao govornike, odnosno nositelje novih ideja, a kapetani industrije bi trebali biti publika. Dakle, preokret klasične TED konferencije. Naglasak je na postizanju da se i glas mladih, talentiranih ljudi čuje.

Pokrenuo si projekt Hrabrog telefona na kojem će studenti davati besplatne instrukcije za državnu maturu učenicima slabijeg imovinskog stanja. Kako si došao na tu ideju?

Moram reći kako sam ja samo koordinator na ideji Hrabrog telefona. Naime, prilikom mog boravka u Hong Kongu, podučavao sam djecu etničkih manjina dajući im instrukcije iz osnova ekonomije. To je bio volonterski aktivizam u sklopu našeg Sveučilišta tamo. S tom idejom došao sam u Hrvatsku i pokrenuo projekt davanja besplatnih instrukcija učenicima srednje Ekonomske i Trgovačke škole u Zagrebu kojima je pomoć bila potrebna, odnosno čiji roditelji nisu mogli svojoj djeci platiti instrukcije. Studenti su davali instrukcije tim učenicima i zasnivalo se isključivo na volonterizmu. Godinu dana nakon toga, profesor Omazić s Ekonomskog Fakulteta je predložio tu ideju Hrabrom telefonu i tako se ona pokrenula.

Sudjelovao si u izradi konceptualnog automobila koji je oduševio stručnjake iz Toyote. U kojoj je fazi taj projekt?

Toyota je bila iznimno iskustvo zbog same ideje rada s najvećim stručnjacima u svijetu do rada s iznimnim ljudima u timu koji smo ovdje u Hrvatskoj imali. Moram reći kako smo svi prvenstveno uživali u izradi našeg koncepta. Naravno, to sve je pratio naporan rad. Intenzivno smo radili tri mjeseca, doprinoseći nekih 460 radnih sati po osobi u tom projektu. Ideju koncepta smo prezentirali prvo u Bruxellesu u sjedištu Toyote Motor Europe, a zatim i u Japanu, u sjedištu Toyote Motor Corporatio gdje je bilo oko 200 najboljih inžinjera s tog područja. Nakon te prezentacije u Japanu, koja je bila u svibnju ove godine, cijeli koncept se poslao na razmatranje inžinjerima Toyote koji moraju vidjeti što se može upotrijebiti sada, a što kroz neko vrijeme.

Održavaš motivacijske nastupe o moći uspjeha i neuspjeha. Kakve su reakcije publike?

Moji nastupi nisu primarno orijentirani na neku specifičnu dobnu skupinu, no pokušavam se što je više moguće fokusirati na studente i osobe koje iza sebe imaju karijeru i potrebna im je motivacija. Reakcije su izvrsne jer studenti vide svog vršnjaka i na taj način ja im prenosim poruku da ako ja to mogu, mogu i oni, a s druge strane kada predajem starijim osobama, one često puta vide u meni sebe u mladosti i super im je kada im mlada osoba pokušava prenijeti, na potpuno drugačiji način, neke mudrosti koje su možda zaboravljene, ili jednostavno negdje zakopane. Ali upravo ta neuobičajenost nastupa koji želim pružati je ono što i mene i publiku veseli. Nije da radim to zbog publiciteta ili isključivo vlastite koristi. Ne. Radim to jer volim vidjeti promjenu na njihovim licima i želju za istom kada nastupam. Volim vidjeti njihov optimizam u tom trenutku i odlučnost da, kada izađu iz te prostorije, će pokušati mijenjati neke stvari. Samim time došao sam na ideju da održim jedan motivacijski nastup za sve brucoše na Sveučilištu u Zagrebu kako bi im na zabavan i optimističan način prikazao studiranje i malo ih oslobodio bauka koji sa sobom nose iz srednje škole. To će, ukoliko Sveučilište dozvoli, biti prvi takav projekt u regiji jer nigdje na fakultetima u jugoistočnoj Europi nemate takve motivacijske nastupe za brucoše.

Kako napreduje pisanje tvog diplomskog rada za koji si najavio da će biti prvi te vrste u Hrvatskoj?

Dakle, moj rad govori o povezanosti traženja smisla i konstruiranog i utemeljenog poimanja organizacije u post-akvizicijskoj fazi, odnosno govori zašto i kako ljudi nakon akvizicije nekog poduzeća, npr. INE i MOL-a nađu smisao za nastavak u novoj organizaciji i kako se kultura te organizacije mijenja u određenoj fazi. Ta tema je trenutno HOT u svijetu i ima jako malo zapravo podataka o tome, i to je jedina takva tema u Hrvatskoj i moj mentor, dr.Domagoj Hruška, bi voljeli da taj rad ima i neku znanstvenu težinu koja bi mogla doprinijeti budućem razvoju te tematike. Rad je trenutno u fazi pisanja teorijskog djela i povezivanja i izvlačenja zaključaka, no u rujnu bismo trebali obaviti primarno istraživanje s menadžerima svih razina u INI kako bi dobili i relevantne rezultate tog istraživanja.

Što misliš o korupciji na fakultetima, prodaji ispita te kako u cjelini ocjenjuješ stanje na hrvatskim fakultetima?

Nažalost, to postoji iako se nikad nisam susreo s time niti svjedočio ičem takvom, vidjeli smo kako to postoji. Živimo u društvu s izvrnutim vrijednostima, u koje se korupcija uvukla u sve pore njegovog djelovanja. Ne shvaćam kako osobe koje su ušle u područje podučavanja i samim time koje bi trebale biti ponajprije pedagozi i uzori našim studentima imaju takvu pohlepu i spremni su na takvu deterioraciju vrijednosti i bacanja lošeg svjetla na cijelu profesiju. Mislim kako je Sveučilište u Zagrebu postiglo velik napredak u odnosu na prethodne godine, jer je po prvi put na ljestvici 500 najboljih sveučilišta svijeta koje je sastavilo Sveučilište Jiao Tong iz Šangaja. Ono što, po mom mišljenju, nedostaje našem Sveučilištu je veća integracija različitih fakulteta.

Budući da je “odljev mozgova” tužna činjenica u Hrvatskoj, vidiš li nastavak svoje karijere za nekoliko godina u inozemstvu?

Mogu samo reći kako sam globalni putnik i kako mi je svijet granica. Ne želim postaviti točku na kugli zemaljskoj i reći: “Tu ću biti i ništa me ne može uvjeriti u suprotno!” Definitivno vidim nastavak svoje karijere u inozemstvu, ali to ne znači kako ću biti odsječen od događanja ovdje.

Možemo pročitati da si radio za poznatu marketinšku agenciju M&C Saatchi, predavao engleski u Hong Kongu, volontirao i surađivao s policijom kao statist u redu za prepoznavanje kriminalaca iza zatamnjenog stakla, a tek su ti 23 godine! Kako uspijevaš sve to i imaš li uopće slobodnog vremena?!

Znam da očekujete da odgovorim kako je sve u dobrom organiziranju. Ima nešto i u tome. Ali puno veći ponder nosi sama želja da želim to raditi i želim biti u stalnom pokretu. Činjenica je kako svatko od nas ima 24 sata na dan. Imali vi milijarde ili ne imali ništa. Svi imamo 24 sata i moramo iskoristiti tih 24 sata najbolje kako znamo jer nažalost, još nisu izumili stroj koji bi produžio dan. Iskreno, ne volim baš imati slobodno  vrijeme. I ovo ljeto sam održao dva nastupa, jedno TV pojavljivanje, pisao sam diplomski i pripremao se za konferenciju u Šibeniku i počeo s pripremama za motivacijski nastup za brucoše. Osoba sam koja više volim gradsku vrevu od mirnog izležavanja na plaži.

Pratiš li modu i kako bi nam opisao svoj stil odijevanja?

Nije sada da pratim modu na dnevnoj bazi, ali obraćam pozornost na nju. Hong Kong je jedna od prijestolnica mode, već po samom broju dizajnerskih dućana i tamo sam bio više zaokupljen pitanjem mode. Odlazio sam na izložbe Vivienne Westwood, koja ima odlične kreacije i na izložbe Louisa Vuittona gdje su mi se naviše sviđali uzorci Takashija Murakamija. Moj stil odijevanja je jako jednostavan i rekao bezvremenski. Najbolje se osjećam u trapericama i košulji. Uvijek mi je gušt kupiti neku novu košulju.

Za kraj, reci nam imaš li neki moto koji te pokreće u životu i radu i što bi poručio mladima u Hrvatskoj?

Jako malo osoba može reći kako su oni sami sebi dostatni i kako oni sami sebe pokreću. Ja nisam jedna od tih osoba. Da, ima nešto intrinzično što me vuče da uvijek napravim nešto bolje, da budem optimističan i da radim promjene u društvu. No ima još puno osim toga. Tu su moji roditelji, moji prijatelji, moji mentori koji me ohrabruju, koji me usrećuju i koji me tjeraju da nikada ne odustanem. Znate, često me ljudi pitaju koji je tvoj najbolji dan života? I mislim kako je to pogrešno pitanje. Vjerujem kako ne bismo trebali imati najbolje dane, već bismo trebali imati najbolji život. A to je ujedno i moja poruka svim mladima.

Text by Durica

Posted by on Aug 30 . Filed under Interview, Kolumne, Text by Durica. You can follow any responses to this entry through the RSS 2.0. You can leave a response or trackback to this entry

Leave a Reply

Photo Gallery

Log in | © Copyright - WHATTA FASHION 2010