Ode nam Varteks ili točnije, njegove zgrade. Nadala sam se da se to neće dogoditi, no kad je u medijima odjeknulo da ruše tvornicu, a na njenom mjestu grade shopping centar, podsjetilo me na tužnu priču karlovačkog Velebita, tvornice trikotaže i popluna, u kojoj sam nakon diplome na TTF-u 1998. odradila godinu i pol stručne prakse te položila stručni ispit. Nekad velik, jak i prosperitetan Velebit završio je jadno, polomljen, ponižen, srušen, a na njegovom mjestu početkom 2000-ih niknuo je veliki Konzum. Varteks je nama, studentima TTF-a s početka devedesetih, bio simbol modne snage, uglednog domaćeg dizajna, znanja i upornosti dizajnera – inžinjera. Bio je i mogućnost zaposlenja svih diplomanata te karta u svijet mode i modnog businessa. Na hodnicima TTF-a, početkom devedesetih, dok su još tutanjale granate po našim gradovima, razgovarali smo o slobodi, miru, mogućnostima zaposlenja u Varteksu, maštali o pozicijama i zavidjeli kolegama iz Varaždinske županije, misleći da imaju prednost pred ostalima. No, bageri su, kako navodi index.hr, krenuli na lokaciju uz Zagrebačku ulicu, gdje se proteže oko 50 tisuća kvadrata tvorničkog kompleksa. Isti taj kompleks, desetljećima je bio simbol industrijske snage grada pa su bageri krenuli u rušenje uspomena i snova.
Rečeno je da najveći dio tvorničkog kompleksa uskoro planiraju srušiti, no sedam objekata unutar Varteksova kruga sa statusom industrijske kulturne baštine, ipak će sačuvati. Isti izvor navodi da su među njima zgrada uprave iz 1906. i stara gradska električna centrala iz 1928. te tvornički dimnjak podignut 1934. godine – elementi koje investitori planiraju integrirati u novi centar s ciljem očuvanja veze s poviješću prostora. Hm, što nam znači povijest, ako nemamo budućnost tekstilne industrije, one u Varteksu i sličnim tvornicama?
Evo što je od nekad slavnog i moćnog Varteksa ostalo – veza s poviješću prostora.
Sjećam se djetinjstva, moji roditelji rado su se osamdesetih i devedesetih odijevali u Varteksu. Mama profesorica i otac bankar, tamo su lako nalazili poslovnu garderobu i često potrošili veći dio plaće. Meni Varteks u to vrijeme nije bio zanimljiv, sve dok 1992. nisam krenula na faks i gotovo svakodnevno slušala o njemu na predavanjima i vježbama. Varteks je bio mjesto prakse, modernizacije, nadogradnje znanja, mjesto savjetovanja na koje su redovno odlazili naši profesori, koji su upijali, donosili i širili svjetska znanja studentima i Varteksovom vodstvu. Na mjestu gdje je bio i koje sada ruše, mogli bi sagraditi spomenik hrvatskoj industriji jer Varteks je bio zadnja nada da će ona uspjeti u obimu i ugledu kakav je nekad uživala.
Prisjetimo se, Hrvatska je bila industrijski gigant bivše Jugoslavije, a danas na mjestu nekadašnjih tvornica u kojima su mnogi dočekali mirovine, imamo trgovačke centre i uvoz iz Kine. Nema kod nas više industrijskog giganta, ali ima puno tvrtki s modernim tehnologijama i manje zaposlenih. Iako su tekstilna i odjevna industrija u šoku već desetljećima, nekoliko domaćih brandova probilo se na svjetsko tržište, dok se ostali oslanjaju na domaće. Sjećam se početaka nekih od tih brandova, startali su na štandu Zagrebačkog Velesajma 1999. i već tada su im neki prognozirali sjajnu karijeru. Meni, tada 25-ogodišnjakinji, predstavnici jedne tvrtke sa štandom nasuprot njihovom štandu, ti modeli nisu bili atraktivni, ali kupci su rekli svoje i odredili stil koji će na našim prostorima dominirati idućih desetljeća. To nije bio poslovni, klasični stil kakav je nudio Varteks, već sporty- casual s primjesom avangarde, koji je jednako dobro pristajao vitkom i punijem stasu. Kako su naši uredi sve manje tražili formalnu odjeću i nametali dresscode, a s Istoka je sve češće pristizala atraktivna, a jeftina garderoba, brandovi poput Varteksa mogli su se osloniti samo na stariju klijentelu, vjerne kupce i zadobiti nešto mlađih kupaca koji preferiraju klasiku i kvalitetu, a uz to su spremni i platiti višu cijenu.
Među komentarima pod člankom o rušenju tvornice Varteks, našlo se sirovo iskrenih komentara, ali oni možda najslikovitije opisuju uzrok i posljedicu: “Svaka generacija oblikuje vlastitu stvarnost. Kmetovima u nastajanju, nikada neće biti potrebna kvalitetna odjeća, naročito kvalitetna odijela kakva je proizvodio Varteks. Kmetovi će takve kvalitetne stvari samo gledati na TV, a s obzirom da će im ta kvaliteta zauvijek biti nedostupna, za njih se otvaraju shopping centri prepuni dronjaka koje radnici i radnice koje su uzdizale Varteks, ni u najružnijem snu ne bi nosile.”
Drugi pak tvrde da će se otvoriti puno novih, visoko specijaliziranih radnih mjesta: prodavač, čistač podova i WC-a, zaštitar, punjač polica te time predviđaju hrvatsko gospodarsko čudo.
No, maknemo li se od ironije i sarkazma, jasno je da se i stil kupovine promijenio. Ljudi sve više naručuju online, a shopping centri služe za isprobavanje veličina, druženje, šetnju vikendima ili kad je vani ružno i hladno vrijeme. Žene sve češće kupuju odjeću high street brandova, a neke još povoljniju, sintetsku s Temu i Sheina, bez obzira što ju prati loš glas jer šteti tijelu i okolišu. A zašto to rade? Prvenstveno zato što za sto eura mogu dobiti punu vreću odjeće koju će jednom – dvaput odijenuti i brzo baciti jer robuju trendovima. Mnoge od njih nemaju poštovanja prema dizajnerskoj struci, a posebno ne prema domaćoj. Brzo se živi, opći je pad vrijednosti, dizajnerom se danas naziva svaka druga krojačica ili bogatašica kojoj nedostaje dizajnerska diploma, a masovna proizvodnja i prebrza izmjena modnih sezona, razmazili su današnje potrošače koji se rijetko trude istaknuti vlastitu autentičnost. Radije biraju biti kopije jedni drugih jer tada se osjećaju sigurnije i prihvaćeno u društvu.
Razlozi propasti modnih giganta Jugoslavije vide se upravo na gigantima poput Varteksa.
Nakon jeftinog zaduživanja do 80-ih, u prvi plan su došle isplativost i profitabilnost, čega u tvrtkama poput Varteksa nije bilo. Moja generacija i stariji od mene, još uvijek se sjećaju krize osamdesetih, redukcija struje, redova za kavu, deterdžent, ulje, bonova i dana za gorivo par-nepar, Nele Eržišnik i njenih duhovitosti u vezi krize: “Duško, ti imaš najpopularnije ime. Deterdžent, ulje, šećer, kava i ostalo”.
Tadašnja ekonomija nije bila za romantiziranje, a hrvatska tekstilna industrija nije imala budućnost devedesetih. Mi mladi koji smo tada završavali studij tekstilne i odjevne tehnologije, nismo bili ni svjesni da se školujemo za burzu. Na tržište se slilo previše inozemnih brandova u vrlo kratkom roku i s konkurentnim cijenama. Konkuriralo se svime, od dizajna do cijene, a domaćem čovjeku bilo je najbitnije da roba bude atraktivna, da može reći da je sa Zapada i da nosi poznato ime. Stoga niti jedan brand domaćeg imena već tada nije imao puno šanse. Najatraktivnije je u tom razdoblju bilo nositi Versace, Paccioti i Dolce Gabbana komade. Njihovoj popularnosti doprinijele su reklame u inozemnim časopisima i objave na tada vrlo gledanom Fashion TV-u koji se vrtio u skoro svakom boljem kafiću. Do devedesetih, nismo ni znali za nešto atraktivnije i bolje od Borova, Varteksa, DTR-a, Vesne, Čateksa, Velebita, Mure, Alpine, Planike…Mi, tada mladi u dvadesetima, otkrili smo jedan sasvim novi svijet kad su na hrvatsko tržište stupila inozemna modna imena.
Kao netko tko je prošao sve pogone proizvodnje unutar godinu i pol stažiranja – stručnog usavršavanja, mogu vam reći da hrvatska tekstilno – odjevna industrija već tada nije imala šanse da opstane. Nije bila konkurentna izradom i zastarjelom tehnologijom, a bome ni prodajom. Dizajn nije bio sporan. Imali smo i imamo fantastične dizajnere koji prate svjetske trendove i tržištu nude vlastiti modni rukopis. Hrvatskoj nije nedostajalo i ne nedostaje kreativnih ljudi. No, imali smo inertne, staromodne voditelje odjela koji su se rado petljali u naš dizajnerski posao i kočili nam ideje. U našim modelarijama sjedile su staromodne žene i gunđale kad bi dizajner osmislio nove modele i krojeve.
Pamtim prvi dan svog staža u modelariji. Onako mladu, dotjeranu, visokoobrazovanu i vrlo ambicioznu, nisu me mogle smisliti, bojale su se da ću im biti šefica. Moje kolegice doživljavale su slično u drugim tekstilnim tvornicama. Prodaja, najbitniji dio tvrtke, nije nalazila novo tržište, a na starom je ostvarivala slabe rezultate. Marketing je kaskao za svjetskim trendovima, a dok su zapadne tvrtke proizvodnju selile u Aziju, naši radnici su gubili motivaciju. Česta bolovanja, usporena nabava sirovina, slaba organizacija proizvodnje, puno grešaka i reklamacija, puno praznog hoda i loše suradnje unutar timova, doprinijeli su urušavanju nekad poznatih modnih imena. Mnogi će reći, zaboravila si privatizaciju i sve loše što je donijela, ali nemojmo zaboraviti ni da je domaći radnik postao preskup u odnosu na radnika koji je proizvodio u Aziji, dok je domaći potrošač radije kupovao odjeću iz uvoza. Radnici su bili složni samo oko isplate plaća, a kako će se one zaraditi u otežanim uvjetima, kojima su i sami doprinijeli, nije ih bilo briga. Sličnu situaciju imamo i danas – u mnogim tvrtkama je previše bolovanja (od kojih su mnoga sumnjiva), niske produktivnosti i ogromnih troškova održavanja posla.
Konkurencija na svjetskom tržištu je nemilosrdna, zatrpano je tisućama kvalitetnih i zanimljivih modnih brandova. Da biste privukli i zadržali kupce, ali i zaradili i živjeli od vlastitog modnog branda, morate imati niske troškove proizvodnje i prostora, uvijek atraktivan dizajn, snažnu marketing i prodajnu strategiju. Ne zaboravimo sreću da kupac odabere vaš proizvod!
A gdje su tek stalna ulaganja u modernizaciju proizvodnje, prostora, edukacije…o svim tim stvarima kupac Shein i Temu proizvoda rijetko ili nimalo ne razmišlja. Najlakše je reći: “Mi nemamo (tekstilnu) industriju, sve je uništeno” i ne zapitati se, jesmo li i sami tome doprinijeli, ignoriranjem domaćeg dizajna?
Text by Nives Stern
