Bio je to moj posljednji pregled u dispanzeru za žene u Domu zdravlja. Kao i svaki put, pohodila sam wc za trudnice s neophodnim accesoireom u vidu trakice za mokraću. Kao i prilikom posljednjih dvaju puta ulaska u tu opskurnu izbu, obuzeo me tihi gnjev jer sam primijetila da u tom povlaštenom zahodu ponovno nema ni trunke wc papira.
Kao da hudinijevski pokušaj mokrenja, točnije, usmjeravanja mlaza mokraće u plastičnu čašu u javnom wc-u, a BEZ da ijednim dijelom svog trudničkog tijela, tako osjetljivog i podložnog možebitnim zarazama i čudovištima koja samo vrebaju s daske i wc školjke (Ureaplasma, mamicu ti – nećeš opet!) dotakneš dasku iste i bez da se, nedajbože, pomokriš po ruci koja drži tu istu čašu nije sam po sebi dovoljno kompliciran, još moraš manevrirati tom istom polupunom čašom i pokušati ju sigurno prizemljiti na ravnu površinu bez da proliješ i kap sadržaja koji se nalazi unutra.
Naravno, to ti nikad ne uspije, već si se popiškila po ruci, i dalje manevriraš svojim golemim tijelom u nekom čudnovatom položaju zračnog čučnja, grabiš svoje vlažne maramice, saniraš štetu, spominješ Jelenu Veljaču i javno zdravstvo, guraš trakicu u mokraću u čaši, zamataš je u neke hobitske komadiće maramice, s gaćicama i tajicama na gležnjevima odskakućeš do slavine da konačno opereš ruke koje nemaš čime obrisati.
Da, još uvijek nema wc papira, a vlažne maramice i nisu baš od velike koristi prilikom brisanja mokrih ruku. U plemenitom gnjevu od jada brišeš ruke o vlastitu tuniku i pritom razmišljaš o tome koliko je našem javnom zdravstvu skupo i problematično opskrbiti wc za trudnice jednom običnom rolom wc papira i misliš si da i ti, baš kao i Jelena Veljača, duboko vjeruješ u privatno zdravstvo. Samo si ga ne možeš priuštiti.
Text by Durica
foto: hdhtex.com
