– Teta Ružica ide u Trst, po povratku sa skijanja malo će otići u shopping. Kćerki će donijeti Barbie joggericu, rekla sam joj da i tebi donese jednu. – Mama, Barbie??? Dobit ću Barbiku? – Ako ćeš biti dobra, da. “Barbie? Trst? Ponterosso? Coin? Mattel? Ajme koliko divota!”, mislila sam prožeta euforijom. Talijanski štambilji u putovnici bili su u to doba prava atrakcija, a bome i stvar prestiža.
“Ajme, dobit ću Barbiku, napokon ću je dobiti!”, klicala sam od sreće, pred tridesetipet godina. “Bit ću glavna u razredu, u stvari, neću biti jedina jer moja prijateljica ju već ima, iz Njemačke ali ja sam druga, moja je “Talijanka” i to je još veća sreća!”
Malo tko je u ono doba uopće imao pojma o kakvoj se lutkici radi. Kad je za pozamašan iznos, u tadašnjim lirama, stigla lutka čudnih proporcija, vrlo vitka, ogromnih grudi, tanašnog struka, uskih bokova i duuugih nogu, djevojčice iz susjedstva su navratile da je upoznaju.
Ja sam se pak trudila uposliti susjedu krojačicu, kako bi moja Barbie imala što više unikatne odjeće jer mama je odbila kupiti original garderobu i accessoire, koji je koštao skoro kao lutka.
Moja Barbie je tako bila praktički gola, samo u plavom šorcu i topu s brojem, bijelim tenisicama, kao prava sportašica. Ako je već mislila upoznati Kena, s vremenom je trebala i nešto pristojnije garderobe te poneku večernju haljinu.
Štikle i sandale sam joj pravila iz plastelina raznih boja a mama je bila oduševljena i prokomentirala da mi ni ne trebaju kupovne kad sam već tako kreativna i spretna.
Uostalom, moja je Barbie više sjedila i ležala nego hodala pa su joj i cipele od plastelina bile duljeg roka trajanja. Trudila sam se dati joj oslonac na zidu dok je stajala i pričala sa mnom no rušila se, bila je jako nestabilna, što zbog ogromnog poprsja što zbog stalnog stajanja na prstima.
Mogla je samo sjediti i ležati a koljena su joj klecala i glasala se kao nekom teškom reumatičaru. Uvijek je imala tupavi pogled, kao da me ništa ne razumije, besprijekornu šminku i krasnu svilenkastu plavu kosu ali ma koliko mi je bila zgodna, nikad mi nije palo na pamet da izgledam poput nje i kopiram njen image.
Neke gimnazijalke su to pak redovno radile, već tada bile su zaljubljene u svoje lutkice, imale su duge plave kose i napućene usne, prepudrano lice, preplanulu put i rumene obraze, baš poput Barbike, tako da su u mnogočemu fizički nalikovale na iste.
Čak su se tako držale i sjedile, ko “drvene Marije”, kao da su nestabilne ličnosti i bojale su se pričati, da ne pojedu ruž s usana. Ko za napast baš takve su se sviđale mojoj prvoj simpatiji.
Tek kasnije, kad više nisam bila zainteresirana, shvatio je kako bi trebala izgledati prava žena. Kako sam odrastala, sindrom Barbike sve sam češće viđala na novim licima, posebno modelima, za kojima sam tragala, radi snimanja svojih kolekcija.
Jedna je pak tako, zgodna i egzotična brineta, silom željela izmijeniti poprsje. Nije joj bila dovoljna prirodna, čvrsta trica, silom je željela ići do petice.
– Moja mama je napravila grudi, kaže da nije strašno pa ću i ja.
– A zašto je mama radila grudi?
– Pa zbog tate! Rekla je i da će se svega odreći ali da će novo poprsje imati već na pragu dvadesetih, baš poput Barbike i vjerojatno ga je u međuvremenu premodelirala.
Zbog dečka, bome ne zbog sebe. Barbike su šetale i po faksu, neke su se djevojke već tada prepravile do neprepoznatljivosti i u novu studentsku godinu ušetale bi s užim nosićem, napućenijim pink usnama i novim blajhanim pramenovima. Njihova je odjeća i obuća formom i bojama nalikovala onoj iz lutkinog ormara.
Često sam se pitala, koji je _________ (umetni dio koji misliš da nedostaje) tim ženama, zašto bježe od svoje prirodnosti i posebnosti i zašto toliko žele nalikovati plastičnim lutkama?! Da li se to zapravo muškarcima sviđa? Da li zapravo sanjaju o svojoj vlastitoj vili iz bajke? Jesu to neki Kenovi, prinčevi ili obične budaletine? Kojeg god sam, međutim, u tom razdoblju upoznala, više mu se sviđao prirodni izgled od neke napuhane neprirodne plavuše.
Kome su se onda te djevojke zapravo prepravljale? Kad je krenuo trend silikona, kolagena, filera, japanskih obrva i umjetnih trepavica, napokon se razjasnilo – sve te prepravljene žene traže savršenstvo, bez mane pa makar ih to koštalo na tisuće eura i odlaska pod nož.
Tako je to pojasnila i moja zubarica, koja je stekla Restylane licencu za filere. Žene bježe od borica, starenja, žele još malo kupiti vrijeme i u tome im pomaže uznapredovala kozmetologija i estetska kirurgija.
No kome se zapravo žele dopasti? Sebi, partneru, drugim ženama? Žele li zapravo druge dame napraviti ljubomornima i istisnuti konkurenciju?
– Nives, kad ćete doć, ostalo mi je malo u bočici, glupo je da bacim, hoćete da isprobamo? – nazvala me jedne zimske večeri zubarica.
– Mhm, ne znam baš… – Ajde mi javite, može stajati do ponedjeljka ali onda moram sadržaj baciti. – upozorila me, a ja sam imala osjećaj da me zapravo nagovara i požuruje na odluku.
Nisam otišla nikad na filere, nisam se bojala igle nego nisam bila raspoložena mijenjati svoj prirodni izgled. Čemu, pa ja sam sobom zadovoljna. Što će mi punije usne kad već dovoljno pune imam i zašto bih ravnala bore koje nemam ili su toliko male da su čak i šarmantne.
– Nije to ništa strašno, prirodno je, sve se razgradi kroz par mjeseci. – još uvijek sam čula pojašnjenja zubarice ali i tekst dragoga: – Samo odi ali ako se vratiš izobličena, nemoj plakati. Meni si super prirodna.
Nema dana da na društvenoj mreži ali i uživo ne primijetim neku “prepravljenu” ženu, bez obzira ima li četrdeset ili je tek zakoračila u dvadesete. Gotovo da više nema prirodnih ljepotica, koje nikad nisu takle neko od popularnih estetskih pomagala.
Nema dana da se ne zapitam kud to sve vodi, da li mi ostale, prirodne žene, kojima je krajnji domet make up i poneka anti age krema sad zastajkujemo ili kaskamo, gubimo na terenu ljepote?
Još uvijek mi je nezamislivo da radi trendova drastično mijenjam vlastiti image. Nezamislivo je i mojoj prijateljici u kasnim tridesetima, koja je nedavno postavila fotografiju lijepe Bardot iz mladosti te podsjetila što je zapravo prava ljepota. Njen izbor potvrdili su i mnogi muškarci, spominjući se još nekih ljepotica koje prirodno stare, poput Julie Roberts, Elle Mc Pherson, Ines de la Fressange, Salme Hayek i mnogih drugih.
Upitala sam stoga muški rod i neke prijateljice za mišljenje o novim estetskim trendovima i raznim vrstama korekcija izgleda.
– Daj na što to liči, kakva je ovo nakaza, što je napravila iz lica i usana, ko da su ju pčele izbole. Kome se to može dopasti? Bljak. – muško mišljenje.
Pa onda još jedno, također muško: – Zašto sve žene danas silom žele imati Nike obrve? Jel to neki tattoo? Zašto sve žele ličiti jedna na drugu? Ista kosa, trepavice, obrve? Zašto napumpavaju usne da izgledaju bolesno? Gdje je nestala individualnost? Šminkajte se, zar vam to nije dovoljno da si uvijek lijepo izgledate!?
Što se silikona tiče, više volim prirodne grudi. Ima slučajeva gdje kirurg napravi grudi da izgledaju kao prirodne no mislim da za to treba žena već imati nešto veću prirodnu veličinu.
Ako prirodno ima vrlo male grudi, umjetne grudi mi na takvoj izgledaju bzvz, kao dvije nalijepljene lopte a to je ružno. Kako god, one to ne bi radile da se ponekom muškarcu takav look ne dopada, zar ne?
Bez publike nema ni predstave. Je li plastik – fantastik? Koje je Vaše mišljenje o korekcijama izgleda i kako gledate na trendove koji nam sugeriraju umjetan izgled? Da li biste mijenjali nešto na sebi i ako da, zašto i kad? Je li za vas ljepota s preinakama na izborima ljepote dobrodošla? – postavila sam ista pitanja nekoliko svojih prijateljica.
“ Nemam apsolutno ništa protiv estetske korekcije, dapače podupirem ju u punom smislu. Ako ljudi nisu zadovoljni svojim izgledom, a to se može promijeniti, zašto ne. Pogotovo oni kojima te korekcije zaista pomognu u životu i isprave ponekad bolne nedostatke sa kojima su rođeni, a na ovaj način mogu postati sretni u svojoj koži i samopouzdano kročiti kroz život.
“Na sebi nisam do sada ništa mijenjala, htjela sam grudi, no dovoljno sam lijepa i bez ta dva balona. Trebalo je 29 godina da to shvatim i sada sam sretna sa tim. Eventualno ću ići na zatezanje lica, kada će to biti potrebno. Plastiku ne planiram gurat u sebe nikako. Proteini, pravilna ishrana i brutalni treninzi mogu povećati apsolutno svaki mišić koji meni treba izgledati veliko.
Kao član žirija Modela Hrvatske i Kraljice Hrvatske mogu reći kako su djevojke od nepunih 20 godina operirane i promijenile izged potpuno. Danas je plastično u modi, djevojke nisu svjesne svoje ljepote, kao što ni ja nisam bila u tim godinama.
No, ja volim sve što je oku lijepo, umjetno ili ne. Pa ako je to izbor ljepote onda je bit izabrati najljepšu, bez obzira kako je ona do te ljepote došla, operacijma ili genima”, kazala je Katarina Vojković, akademska kiparica.
“Mislim da se plastičnim operacijama trebaju podvrgnuti samo osobe koje stvarno imaju problema s nečim na tijelu, karikiram, neku manu ili ožiljak koji žele ukloniti. Za mene su plastične operacije nešto čemu se nikad ne bih podvrgla i mislim da ne treba pratiti trendove već biti svoj jer čovjek se najbolje osjeća u svojoj koži. Nista stoga na sebi ne bih mijenjala jer sve što je prirodno je i najljepše. Trebamo sebe voljeti takve kakvi jesmo, ljepota čovjeka nije u izgledu već u njegovim djelima i zračenju. Što se izbora ljepote tiče, trebale bi se na njega prijavljivati djevojke koje nemaju na sebi baš ništa umjetno. Pod tim mislim, od kose, trepavica pa nadalje”, rekla je PR menadžerica Ivana Merčep.
“Iz godine u godinu vidim siiitne promjene na licu, neke kvazibore i razmišljam – Hm pa ajde ako ikada budem imala financijskih viškova, why not ispeglati situaciju hijaluronom koji je privremen ili pak vlastitom krvnom plazmom koja je prirodna. Ne vidim nista loše ukoliko to zaista želim i ukoliko imam viziju sto točno želim. ” To će me oraspoložiti jer neću morati trošiti 10ak minuti duže na prikrivanje istih sitnica, koje realno nikome ne smetaju, no mi žene nekako prebrzo odrastamo, uz sto obveza te nam je vlastiti odraz u ogledalu preslika svake situacije i svjedok leta vremena. Smatram da žene koje su 100% “čiste” u glavi, samouvjerene i pametne, smiju pod nož ukoliko će im to popraviti raspoloženje dugoročno. Pa da bar nakratko kupe vrijeme. Pa ne trebaju se operirati da sliče na vanzemaljca! To je ipak ružno. Jer, rekao je moj frend i slažem se s njim, umjetnik ima kist i platno da napravi lijepu sliku, u Egiptu su od neuglednog kamena načinili divne piramide.
Dakle, osim što je ljepota u oku promatrača, kao sto brušenjem ugljika nastaje dijamant, why not pored toliko raznih prirodnih tekućina bar privremeno načiniti lijepo djelo kao onaj klesar, koji klesa po kamenu dok ne načini neku lijepu skulpturu…. Najbitniji je zdrav razum pri odluci i svjesnost vlastite financijske situacije. Ukoliko je ta investicija prevelika ili se zbog korekcije ide u dugove, to ne podržavam. Grudi i usne veličine XXXL ne podržavam jer to nije normalno. Imati strano tijelo, tipa stražnjica, jer je trend …apsolutno ne podržavam jer to ne može nikako završiti na dobro tokom odrastanja u još zreliju osobu. Dakle, operacijama zeleno svijetlo ali samo ukoliko osoba ima samopouzdanje i pamet i bez te operacije.
No neke činjenice: sve mi operirane starlete neopisivo podsjećaju jedna na drugu: isti savršen nosić, iste navlake na zubima, iste napumpane usne, copy pejstovi po svakom segmenu lica. Okej, lijepe su čak neke….ali su identične.
Nema individualne posebnosti. Pitam se, kad baš budu” stare ružne bake” koliko će tad biti nesretne u životu jer sadasnjost hrane vlastitim egom, radi vlastite “vanprosječne ljepote”. No, njihov život njihov izbor.
Trend punih usnica zbilja se osjeti. Pa svaka na slikama baca u fokus usne! Tako da većina cura s normalnim usnama bar jednom poželi punije usnice. Nekako su usnice postale definicija ljepote lica i previše se nameće taj trend njihovog “pumpanja” (plump efect).
Izbori ljepote i preinake….hm….realno bi trebalo biti prirodno. No isto tako apsolutno su druga vremena, drugi trendovi i očito je da industrija ljepote nameće nove trendove, sve zbog “izmišljanja novih poslova plastičnoj kirurgiji”.
Cilj je vjerojatno uvjeriti nas da je takva operacija isto što i otići u dućan i kupiti namirnice? Sviđalo se meni prirodno ili ne……neće biti prirodnog u 21. stoljeću al svakako mi se super super sviđa Cellular matrix metoda ubrizgavanja vlastite krvne plazme u lice u svrhu peglanja bora.” (Vesna, inženjerka)
A ja, gdje sam ja u svemu tome i koje je moje mišljenje, možda vas zanima. Što se mojeg mišljenja tiče, ono je najbliskije Ivaninom.
Možda je razlog drugo odgojno razdoblje (starije smo od drugih dviju ispitanica skoro desetljeće). U doba kad smo ulazile u dvadesete samo su porno glumice i tadašnje starlete bile sklone kirurškim promjenama izgleda. Možda je to i maksimalno zadovoljstvo prirodnim izgledom a možda i potpuno drugačiji ukus i nepovodljivost za trendovima.
Ja volim prirodnost, cijenim prirodan izgled, unikatnost i smatram da bi se na izborima ljepote trebale pojavljivati samo prirodne ljepotice.
Za mene prepravljeni izgled nije prava ljepota već umjetna, moć/nemoć estetske kirurgije. Imam i svoj stil, meni se sviđaju muškarci i žene s karizmom, koji imaju posebnost, čuveni faktor X pa ću se prije okrenuti za nekim manje savršenim nego za lutkom iz izloga.
Meni osoba mora “zračiti” da bi mi bila zanimljiva i imam vrlo visoke kriterije, ona da bi mi bila dopadljiva mora biti “kompletna”.U četrdesetidrugoj godini života mogu se pohvaliti da sam još uvijek u dobroj kondiciji, da imam svoju kosu, nokte, svoje zube, usne, nos, trepavice, obrve, grudi i da ne nabrajam dalje, sve ostalo.
Kako je to moguće i zašto se nikad nisam podvrgla niti jednom estetskom zahvatu ili barem kolagenskoj šprici ( iako nemam ništa protiv tuđih korekcija, kozmetičkih i plastičnih ako nekome olakšavaju život, čine ju/ga sretnijim no ipak smatram da nije pametno ići zdrav pod nož)?
Zato što sam beskrajno zahvalna na svemu što imam i što sam sve postigla u životu. Zahvalna sam i na svom prirodnom izgledu, čak i ponekoj borici i nesavršenosti te se odlično osjećam u svojoj koži. Kako je pak to moguće, da sam zadovoljna sobom, kad oko nas sve vrvi od frustracija, kompleksa, osoba nezadovoljnih sobom, izgledom, postignućima, postojanjem, opsjednutošću visokim apetitima i trendovima?
Zato što je život veliko bogatstvo i nudi beskrajno puno mogućnosti. Zato što koju god opciju za sebe odaberemo, trebali bismo ju činiti slijedeći prirodnost našeg bića a ne bježati od sebe i vlastitih osjećaja. Kad smo tužni ili nezadovoljni, možemo si priuštiti par sati tuge. Kad smo bolesni ili razočarani, odbolovati. Kad smo sretni, smijati se i uživati u tom sretnom stanju punim plućima.
Biti iskreni prema sebi, dozvoliti si ljubav i sami sebi biti najbolji prijatelj. Ne opterećivati se mislima sviđamo li se kome ili ne.
Ne zavoditi na silu one kojima nismo zanimljivi. Biti presretni zbog svih divnih ukazanih i ostvarenih prilika koje nam nude oni koji nas simpatiziraju i vole. Ne opterećivati se novom borom i starenjem već prihvatiti svoje godine i raditi na unutarnjoj mladosti, vlastitog duha.
Biti kreativan i u miru sa sobom, oživljuje, razigrava taj duh a donosi sreću i tijelu novu svježinu. Prihvatiti sebe, zračiti pozitivom i karizmom, to je prava ljepota i tajna lijepog izgleda čak u dubokoj starosti.
Nives Stepinac Grgurić ( pseudonim Nives Stern) autorica je velikog broja članaka na fashion & lifestyle stranicama marla-design.com i whattafashion.com, na kojima obrađuje teme vezane uz modu i lifestyle, međuljudske odnose. Kao kolumnistica na portalu portaloko.hr obrađuje također teme iz spomenutih područja. U vezi suradnje i poslovnih ponuda molimo ostvarite kontakt putem obrasca na marla.com.hr
Fan page: www.facebook.com/Nives-Stern-521741814648685/timeline/
