Ususret ovogodišnjoj Ultri, osvrt na lanjsku
Treštali su “ 2 Unlimited” i njihov “No limit” a mama se lovila za glavu i pokušavala nadglasati Anitu Doth, vokalisticu. Nisam je čula, bila sam odsutna duhom, skoro ko u nekom transu. Primijetila sam je tek kad se zaletila prema liniji, izderala i stisnula dugme: “Nije čudo što ste svi gluhi i “ludi” kad slušate tu debilnu muziku. Stišaj to!”
Rekla je da takvih koji ništa ne slušaju ima i u razredu, kojima su već oštećeni bubnjići od elektronske glazbe i da nipošto ne želi da ja budem jedna od njih. Ooops, pomislila sam, sad sam nadrapala.
U tom periodu nije mi baš smjela uvrijediti moj glazbeni ukus ali radije sam stišavala jer sam tada još živjela pod roditeljskim krovom i financijski baratala samo džeparcem. Roditelji i ja bili smo jednostavno na različitim valnim duljinama, baš onako kako su svi mladi uvijek sa svojima.
Moju je muziku mamita zvala lupanje loncima i poklopcima i kad god bi dolazila s nastave, ja sam brže bolje stišavala da ne čuje ritam, već pri početku ulice jer je to za mene značilo neke zabrane i gubitak vikenda, odnosno izlaska.
Dvadesetak godina kasnije, iz zvučnika je dopirao preglasni Burnin (with Rehab) a ja sam se iz druge prostorije proderala: “Stišaaaaj!” pritom zaboravivši da sam ja ta koja je navila do daske, tako da sam se pošteno izderala na samu sebe. Predamnom je bila hrpa veša, dakle odmarala sam mozak peglajući no prije bi mu godila neka chill melodija nego dva, tri jednolična a bučna tona. Primijetila sam da su upravo ta drndanja potakla blagu agresiju (prema sebi) i odvlačila u lagano otupljivanje osjetila.
Ako se podsjetimo i uzmemo u obzir da WHO neprekidno poziva mlade ( a i starije, poput mene, ljubitelje jačih decibela) da glasnu glazbu u slušalicama slušaju max. do 20 min dnevno te da se u klubovima glazba tipično pušta na 100 decibela, što je jednako buci pneumatske bušilice u blizini i sigurno je po zdravlje samo petnaestak minuta, postaje jasno da takav ugođaj, neprekidnim ponavljanjem, može utjecati na gubitak sluha ali i imati ozbiljne posljedice na fizičko i mentalno zdravlje te mladima (ali i starijima, ljubiteljima glasnoće) ugroziti izglede u obrazovanju, rezoniranju i zapošljavanju.
Ha?!
Hvala Bogu, završila je Ultra i napokon će se moji prijatelji, u koje se uzdam da će odraditi dogovorene zadatke, primiti posla, pomislih neki dan no jednako tako je moguće da će mjesec dana živjeti od prepričavanja dogodovština s najvećeg partyja- tuluma u državi i komentirati ugođaj, cjenike, rulju, glazbu, pretakati dojmove, whatever, stoga znam ja, ponovno ću se načekati njihovih usluga. Jednom ih ometa sunce, drugi put more, treći put su u žurbi a četvrti put je – Ultra.
Kao da su sirene zatulile (tvorničke) prošlog vikenda, tako se spremno odazvala ekipa partijanera na najveći glazbeni tulum u ovom dijelu Europe – megapopularnu Ultru, za koju su sad već čule i sve okolne none. Razuzdana gomila, kao po radnom zadatku, krenula je tako put Splita po svoj komad zabave i gotovo jednoglasno proglasila one koji istom tulumu ne prisustvuju, gubitnicima. Jednostavnim rječnikom, mi koji nismo išli na Ultru niti bili ultra raspoloženi za zabavu, nismo ni svjesni što smo time izgubili i nismo (bili) IN pa sam time i ja, kojoj ni na kraj pameti nije bilo kupiti karte za ovu manifestaciju i gužvati se u gomili, postala totalno out.
Iznenađuje me činjenica, kako među partijanerima imam i prijatelja, poznanika, koji jedva sklapaju kraj s krajem, u kroničnoj besparici, dugovima, nezaposleni no ovaj događaj nikako nisu željeli propustiti. Sam Bog zna zašto, no za njih ona stara „pokrij se koliko ti je pokrivač dug“ očigledno ne vrijedi jer su načičkani narukvicama iz VIP lođe dokazivali svoju spremnost da igraju ulogu cvrčka dok su se vrijedni mravi van Poljuda uglavnom trsili prikupljati sredstva za hladnije ili sušnije razdoblje, prateći Ultru putem medija i van stadionskih zidova.
Uvijek se pitam odakle nekima novac, da pokriju svoje morske troškove svake godine, kao i one ulaska i boravka na prestižne partyje i festivale, prilično nabrijanih iznosa a ne privređuju ili imaju vrlo skromne prihode. U redu, nisam glas njihove savjesti niti mi je namjera biti no ovo se pitanje često nameće i većini mojih radišnih i skrbnih prijatelja, koji bi isto vrlo rado saznali, griješe li možda negdje svojim stilom razmišljanja i življenja?!
Kako god, ne bih se mogla opustiti na partyju ako znam da sa sobom vučem dugove i da me usred partyja čeka previše obaveza.
Što sve, dakle, možemo naučiti iz Ultre? Ovaj nam je festival pokazao (kao i mnogi uostalom) da je zajedništvo bitno, kao i ljubav, zabava, pa ako zanemarimo prošlogodišnje propuste organizatora i neuredne higijenske prostore te vrlo visoke cijene smještaja i ugostiteljskih usluga (koji su se kako čujem, ponovili), mnogi se mogu pohvaliti vrlo lijepo provedenim vremenom. No ono što je u pozadini Ultre i sličnih festivala nikako ne bismo smjeli zanemariti. Možda sam paranoik (vjerojatno i jesam po ovom pitanju) no kad god je velika grupa ljudi na okupu, momentalno mi pada na pamet je li netko prokrijumčario kakvu špricu pa njom vreba one manje oprezne, da ih inficira kakvim nepogodnim tretmanom. Zatim pojam raznih stimulansa koji se nedvojbeno veže uz ovakve svečanosti i pojačava efekt zabave.
Glazbene trendsettere nosi val ritmova, taštine, nabrijanih decibela, promila i opijata, koji ometaju normalno funkcioniranje moždanih vijuga. Tko uopće može biti „normalan“ i „nepovodljiv“ uz stalno treštanje iz zvučnika i tko ne podlegne DJ-evskim manipulacijama i laserskim efektima? Kad krenu prepoznatljivi ritmovi i melodije, masa pjeva uglas, poskakuje, maše zastavama a padne li malo atmosfera, DJ ju spretno diže novim podivljalim ritmovima. Tad bass krene na najjače a s njim i konfete, vatromet i dim te nastupa prava euforija i ekstaza.
Ultra međutim, osim ljubavi prema elektronskom glazbenom izričaju, svjetlosnim efektima i rascvjetalom festivalskom zajedništvu, u sebi krije i krasan pojam, koji opet one koji vole igru riječi, upućuje na latinski pojam non plus ultra, koji se danas uglavnom upotrebljava za nešto od čega dalje, više, bolje ne može; nenadmašivo, najbolje, vrhunsko, nedostižno. Ono što je nekima do jučer bilo nedostižno, nošeno utjecajima gore pobrojanog, postaje opuštenije i dostupnije, nošeno ritmovima i stimulansima pa tako i konzumacija svih oblika ljubavi, složili bi se i stari latini. Nadalje, isti izraz implicira ljubav bez granica (svi se na Ultri ludo vole) koju bismo, ukoliko želimo, mogli početi živjeti već danas i upiti mnoge dobrobiti od festivalske Ultre.
Prije svega zaradu, prigrliti novi val i profil mladih turista, koji će nam osigurati lagodniji život, zahvaljujući strastima za zabavom i potrošnjom te nas potaknuti na toleranciju, veću ljubaznost, uljudnost, upoznavanje drugih kultura, dizanje svijesti i kulturnog nivoa. Također Ultra bi mogla pripomoći osvješćivanju koliko je bitno stvaralaštvo, talenti, mobilizirati neke nove ideje i otvoriti kanale ka novim ostvarenjima. Zvuči kao utopija i vrlo daleko? Nije, za sve se valja potruditi pa tako i za ugodniju atmosferu, baš kao što se organizator pobrinuo da dobre atmosfere na Ultri nikad ne manjka. Ovaj je primjer ljubavi opipljiv, s tendencijom da raste, poput vatre koja se ne gasi, strasti za stvaranjem i ugodom, koja bi mogla rezultirati otkrivanjem i podržavanjem novih talenata ( i kod nas) ne samo u glazbenom području već u svim mogućim područjima. Uvijek se nekako više divimo talentima iz inozemstva nego onima iz naše okoline, zar ne?
Kako bi bilo da to malo promijenimo? Ne zabrinjavajmo se stoga više pitanjima kako je moguće da se zimi diskoteka namijenjena boravku 500 ljudi jedva napuni ako u njoj nema balkanskog melosa a Ultru posjeti čak 150000 posjetitelja (i više). Ljudi su željni zabave a jednako tako i dobre motivacije koja će im omogućiti bijeg od nedopadljive, često mučne svakodnevice i u tom smislu biraju razne izvore zabave i zadovoljstva. U tom segmentu ih treba razumjeti. Treba čak razumjeti i dio da priželjkuju biti viđeni i pohvaliti se da su bili dijelom velike, provikane manifestacije jer i na taj način mnogi bježe od stvarnosti i problema a odlaskom na Ultru čak postoji šansa odvikavanja od prelošeg folk melosa i prihvaćanje novih glazbenih pravaca.
No, ne podsjeća li vas odlazak na Ultru na novootvoreni klub, IN mjesto u gradu, u koji se rado slijeva sva „elita“? Oduvijek je navike da se IN mjesta moraju barem jednom posjetiti a čim nikne neko novo, interesantnije ili bolji izvor zabave, ljudi se rado sele na njega, stoga, iz Ultre i sličnih manifestacija izvucimo samo najbolje, kao i neka iskustva i pouke a ako imamo još bolje ideje za zabavu i zaradu, kojima bismo dodatno privukli turiste, ponudimo još bolja rješenja.
Za kraj, umjesto na pozicioniranje glazbe, kvalitete prezentacije kao i ozvučenja, svjetlosnih efekata, radije bih se orijentirala na modni izričaj partijanera, koji mi je bliži a bio je toliko šaren, kao i lani, da naprosto nije mogao biti dosadan, iako je bilo i puno failova no svemu tome je mjesto upravo u ovakvim oblicima zabave.
Na Ultru uz blistavi i ini accessoire, ipak nije loše ponijeti ni dezodorans, osim sportskih krojeva odjevnih predmeta, kako bi se što dulje zadržali u omiljenom društvu. Jer ni puweeeeeeep, tupturururuptutup, bass drop ni Guetta, Cox i ostala slavna ekipa, Vas neće spasiti ako se pošteno preznojite i usosite.
Nives Stepinac Grgurić ( pseudonim Nives Stern) autorica je velikog broja članaka na fashion & lifestyle stranicama marla-design.com i whattafashion.com, na kojima obrađuje teme vezane uz modu i lifestyle, međuljudske odnose. Kao kolumnistica na portalu portaloko.hr obrađuje također teme iz spomenutih područja. U vezi suradnje i poslovnih ponuda molimo ostvarite kontakt putem obrasca na marla.com.hr
Fan page: www.facebook.com/Nives-Stern-521741814648685/timeline/
