KIĆENJE U DRUŠTVU SPEKTAKLA Tetovaža kao statusni simbol, bunt, znak nesigurnosti ili jednostavno teatralni neukus?

Kada sam pred nekih tjedan dana, napisala taj status na svom FB profilu, ni slutila nisam, da će izazvati tolike reakcije, od odobravanja, do neslaganja i protivljenja te osjećaja pozvanosti.

Ni na kraj pameti mi nije bilo prozivanje nečijih izbora, već su me intrigirala zadnja dva pitanja i sami razlozi za tetoviranje, kojega je u zadnje vrijeme sve više među ženama. Oslikavaju se sve veće površine tijela i to često vrlo neobičnim, nakaradnim tetovažama, za koje niti vidiš niti razumiješ poruku, ali značajno odskaču od pojma estetike.

Čovjek kad to promatra, ne može da se ne pita, je li  isto podliježe trendovima ili se iza te aktivnosti zapravo kriju drugi razlozi.

Da li je moderna tetovaža izraz individualnosti, pojačavanja iste, da li je produkt raznih uvjerenja, samokažnjavanja ili je povodljivost za trendovima i obični kičeraj.

Za potrebe ovog teksta, zavirila sam u knjigu Estetika odijevanja, koja je služila kao udžbenik studentima modnog dizajna u okviru njihova studija pred dvadeset godina. Ne znam izučava li se isto područje i u današnjim studijskim godinama, ali u ovom tekstu pobliže će se pokušati pojasniti pojam estetike, ukrasa i kiča, kroz povijesno značenje i mišljenja stručnjaka te povodljivost za trendovima.

Tetovaže kroz čitavu povijest označavaju pripadnost određenoj skupini. Od poganskih plemena, barbara do modernih vremena. Njima su se kitili ratnici i ratnice, u davnim vremenima, kako bi u svojim osvajanjima dobili snagu božanstava u koja su vjerovali i svakim novim osvajanjem bilježili su na tijelu novu, ponovno u čast bogova, za koje su vjerovali da im daruju snagu i hrabrost.

Šarali su tijela i radi zaplašivanja protivnika. Zato se nameće pitanje, kome se moderne žene žele dopasti, koga zadiviti tetovažama, što žele zabilježiti na svom tijelu i koga zapravo žele zastrašiti. Da li muškarce Ili ratuju same protiv sebe, kao u primjeru onih, slomljenog srca, koje se nakon bračnog brodoloma, pretvaraju da su velike ratnice.

Ogledaju se tako u primjeru žene u četrdesetima, za koju nitko ne zna što joj je došlo, da je najednom zavoljela motore i oslikala tijelo i u primjeru poznanice frizerke, koja je u svojim srednjim godinama, iz kulturne i elegantne dame, prešla u potpunu buntovnicu, pošaravši noge, obrijavši dio kose, a usput nagovorila i mladu, pretilu pomoćnicu, da na svoje jake noge natandrči nakaradnu slikariju.

U moderna vremena, tetovaža znači image, prestiž, statusni simbol, pripadnost nekoj skupini, ali i bunt, za koji baš i ne znaš otkud potječe. Da li je to od razočaranosti partnerom, životom općenito, ili je od nekog sretnog događaja, borbe sa samim sobom.

I često se njom opisuje neko životno razdoblje, koje se nema namjeru zaboraviti. Štoviše, čak i kad je bolno, na njega se želi prisjetiti. Tetovaža tako nosi datum izvedbe u umu korisnika i podsjeća na sve bitne životne trenutke. Lijepe i manje lijepe, ružnije i očajno ružne.

Ona je spomen na trenutke, koji bi možda isparili iz uma, da nema pogleda na slikarije i tekstove. Netko  bira tetovažu, a netko skuplja Pandora privjeske Memories i niže ih na srebrnu sajlu. Netko se ukrašava tetovažom, a  netko se njom nagrđuje, svjesno i nesvjesno. Netko pod utjecajem alkohola ili droge išara čudne slikarije i citate, a onda dolazi majstorima tetovaže na popravak rasula.

Kad ukrašavanje tijela nema veze s vjerovanjem, uvjerenjem, pripadnošću nekoj skupini, odanošću glazbenom pravcu i sl. i s njim se pretjeruje u količini i dimenziji te u samom izrazu, od crteža do izbora boja, tetovaža prelazi u kičeraj. Kad se izrađuje samo radi privlačenja pažnje i povećanja tzv atraktivnosti, a posebno kad je birana radi mode i trendova, kopiranja tuđeg stila, tetovaža često prelazi u kičeraj.

„Podilazeći kupcu, moda se često, u interesu što većeg profita, koristi kič elementima. KIČ (njem. Kitsch) prepoznajemo kao loš ukus, površan i sladunjav efekt. Kič po formi i sadržaju ugađa nekim elementarnim ljudskim nagonima, kao što su seks, agresivnost, nasilje, jeftina sentimentalnost itd.

Zbog toga je on blizak svakome čiji ukus nije odgojem razvijen.” M. Zvonarević.

Autor knjige kaže dalje: “Kič je laž jer prisjeća na istinsku vrijednost, dok je umjetnost njegova suprotnost. Ona je istina i istinska slika svog stvaraoca i epohe u kojoj nastaje.

“Kužiš, mi živimo u vremenu u kojemu se češće pribjegava kiču, nego umjetnosti jer se teže suočava s istinom. Ona zahtijeva psihički i intelektualni napor, traži angažiranost i savjest.

Širenju kiča posebno je pogodovalo društvo spektakla, uči nas knjiga autora Blažević – Pribić. Kakav dojam će izazvati ukrašavanje, ovisi o razlozima zbog kojih se ukrašavamo. Plemenske zajednice, Indijanaca i barbara, činile su to iz magijsko – ritualnih razloga, a u Hollywoodu se tijelo ukrašava radi atraktivnosti. Kič je prilagodljiv i podilazi publici. Kič ne traži ikakav napor i pruža samo ugodne, dopadljive, zaslađene dojmove.

Ako se kičistička svojstva namjerno pojačavaju i detalji nadilaze sladunjavost, mijenjaju ukupni dojam, nastaje eksperimentalni kič kamp. Ovdje pak govorimo o prenaglašavanju i pretjeranom ukrašavanju u cilju da djeluje zastrašujuće.

Cjelina je tada drugačija od zbroja svojih dijelova. Autor opisuje kamp kao neku vrstu estetskog horora. U kamp se ubraja sve ono što koristi kič elemente, na način potpuno suprotan dopadljivom i privlačnom. Kamp je teatralan i bizaran način svraćanja pozornosti.

Kod kampa svjesno preuzimamo rizik pretjerivanja u neprirodnom. Pasivnost izraza kod npr tehno stila, koji spaja nespojivo poput sintetičkih imitacija krzna i perja, čini taj stil bližim kiču od punka.

Sad kad to sve znamo, možemo li odgovoriti na neka pitanja, navedena u uvodu? Za neke je žene, sudeći po komentarima prikupljenima s mog walla i izjavama van društvene mreže, tetovaža simbol neke unutrašnje borbe, životne bitke koju su dobile. Druge su se tetovirale jer im se to sviđa. Treće su pale pod utjecaj trendova jer ruku na srce, među trendove se danas ubrajaju i tetovaže i žene jesu povodljive.

Kad je riječ o samom izboru motiva i površinama tijela zahvaćenih tetovažom, to je stvar ukusa, ali i trendova. Nekad su tetovaže, na našim prostorima, kod žena bile rijetkost. Takve žene smatrale su se čudakinjama i uglavnom su bile devijantnog ponašanja.

Osim takvih, birale su ih pripadnice nekih skupina, poput motorističkih i glazbenih, koje su time obilježavale odanost grupi i potvrđivale svoj stil života.

No vremenom je tetoviranje postalo trend. Ispočetka su žene birale manje tetovaže, jednostavnije crteže, no danas su uobičajene krupne, koje zauzimaju sve veće površine tijela, po uzoru na svjetske zvijezde, razne modele i pripadnike raznih grupa.

Mogli bismo reći, žene su se osnažile oslikavati veće površine tijela. Zato što su takve tetovaže prilično dobro prihvaćene u društvu. Atraktivna tetovaža, na nekom uočljivom mjestu, daje im sigurnost, da će u određenom društvu, skupini kojoj se obraćaju, biti primijećene i željene, naročito u području showbusinessa.

Jer budimo realni, u tom se području vrti dobra zarada, atraktivan izgled je tražen, a često i neophodan. Što atraktivnije, „luđe“ izgledaš, to ćeš danas bolje proći u medijima. Zato što ljudi vole skandale, zabavu i ne vole dosadne osobe. Malo je onih koji žele i traže intelektualni napor, puno je onih koji žele gotovu informaciju i odmor od intelektualnog rada. Puno ih želi i traži površnost. To je danas IN.

Tu se otvara jako puno prostora kičeraju, koji slavi površnost izraza, temelji se na osnovnim ljudskim potrebama pa tako i imamo veliku prisutnost kiča i poplavu neukusa, u svim područjima, od showbusinessa, mode do glazbenog i literarnog izričaja.

Mogli bismo također reći, da se ovdje radi i o povodljivosti, udovoljavanju masama i tuđem ukusu, radi sviđanja, ali i većeg profita. Odnosno, što je veća potražnja za određenim tipom žena, to je više žena koje žele slijediti trend. I ne želi se zaostajati za drugom ženom, nikako po izgledu.

Želi je se kopirati jer je primijećen njen uspjeh u nekom području, izgrađen na površnostima izraza. Primjerice, odlično prolazi lijepi vanjski izgled u kombinaciji s priprostim rječnikom, neobrazovanošću, a jednako tako i neka zanimanja, za koja nije potreban intelektualni napor.

Novi je standard ljepote, nametnut od svjetskih zvijezda i medija, uvjerio mnoge žene,  da nisu dovoljno atraktivne i lijepe, pa se osim za tetovažama, sve češće poseže i za estetskim operacijama. Kopira se tuđi look, forsira se image nad žene, savršene žene, superžene, moćne žene, žene ratnice i tzv. Bitch, koja je najčešće sve osim jaka.

Iza ušminkane fasade, često se krije nesigurna žena, koja vanjskim izgledom i atraktivnošću nastoji prikriti svoje unutarnje nedostatke. Svjedoci smo toga na društvenim mrežama, ali i van njih.

Tzv žena ratnica danas je vrlo često party girl, ovisnica o alkoholu, drogama, oplakuje propale veze, sklona je kuknjavi, pretjeranoj emotivnosti, labilnosti, dijeli svoju privatnost i traži emocionalnu podršku, šerajući i pjevajući cmizdrave statuse i stihove. Što drugo pomisliti kad je vidite, nego da se bori sama sa sobom, ratuje sama protiv sebe, iako je izvana nakićena.
Ili je pak razvratna i nudi svoje prepravljeno, tetovirano tijelo na izvolite, putem društvenih mreža, iako prima kritike i odurne muške komentare.

No kad je riječ o samim tetovažama, one su zaista osobni izbor svake žene, njena sloboda mišljenja, uvjerenja i izražaja. Bez obzira na razloge iz kojih po sebi crta, to je ipak njeno tijelo i njena sloboda. Tu slobodu trebamo poštivati.