“Budući da su najviši uredi koji su se brinuli za pravilnost svijeta i čuvali granicu između dobra i zla nestali iz vida, svijet postaje neizmjerna zbirka mogućnosti: spremnik do ruba ispunjen bezbrojnim mnoštvom prilika koje tek treba ganjati ili su već propuštene. “, navodi Zygmunt Bauman, sociolog i filozof u svojoj knjizi Tekuća modernost.
Zanimljivo. Autor dalje govori o prilikama, koje su bolno brojnije, nego što ih pojedinac u svom životu, koliko god on bio pustolovan, dug i pregalački, može istražiti i osvojiti. Pojavom neizmjernosti prilika, prema autoru, pojavio se fluidan moderni svijet pojedinaca s punom slobodom izbora, na kojima je sva odgovornost. Prema ovom autoru, ne pišu se više distopije, ali ni utopije o dobrom društvu. Sve je spalo na pojedinca, a taj pojedinac nije uvijek onaj s više svijesti da sam zna i može kontrolirati sebe. Na tom je pojedincu da sam otkrije što je sposoban raditi i da svoju sposobnost rastegne do granica koje mu pružaju najveće zadovoljstvo. Na njemu je da ukroti neočekivano i to neočekivano pretvori u zabavu, da se snađe u svijetu punom prilika, od kojih je jedna primamljivija od druge.
Djeluje li vam to poznato i iskustveno na vlastitoj koži? Ni pobjede ni porazi u takvom svijetu nisu konačni, već imaju rok trajanja, poput proizvoda koje svakodnevno nabavljamo i konzumiramo. Dok su tekući i fluidni, pobjede i porazi ostavljaju vrata ostalim mogućnostima i omogućuju nove pustolovine. Prema Melosiku i Szkudlareku koji su se u svojoj studiji bavili problemima identiteta, život usred naizgled neizmjernih prilika nudi sladak okus slobode da postanemo bilo tko, ali ta slatkoća s druge strane nosi i gorkost. Čini li vam se da kad dosegnete cilj više niste slobodni? Iako je stanje nedovršenosti i nepotpunosti puno tjeskobe i rizika, suprotnost opet ne donosi konačno zadovoljstvo jer isključuje sve što daje otvorenost slobodi. Ta igra traje i traje, a svijet pun mogućnosti izgleda kao švedski stol pun primamljivih jela.
Zašto vam se više ne događaju duboke ljubavi? Jer na njima treba raditi, a vama se ne da. Ili se pak drugoj strani ne da. Zašto se brzo zasitite novog proizvoda kojim ste još pred dan – dva bili oduševljeni? Jer su najnoviji proizvodi već vani i ne da vam se baviti sad već zastarjelim proizvodom. Novi trendovi mame. Život juri, a vi ste s njim u jurnjavi i padu. Svijet ubrzano grabi naprijed, ali se duševno ubrzano vraća natrag, kao da tone u besmisao.
U jurnjavi za novim proizvodima i pustolovinama, zaboravili smo na dušu i poprimili obilježja proizvoda. Mislimo da smo sretni i ispunjeni, a u stvari smo prazni i prazniji iz dana u dan!
Da pojednostavim, Bauman nas pokušava osvijestiti i podučava situaciji koja je prethodila individualizaciji i današnjim nesretnim tokovima. Prema njemu, do individualizma dolazi zbog prijelaza iz čvrste (tradicionalne) u tekuću modernost. Glavni su razlozi pritom: slabljenje tradicionalnih zajednica, veća osobna sloboda, odgovornost koja je prebačena na pojedinca, potrošačko društvo, nesigurnost i promjenjivost. Prema Baumanu, individualizam nastaje jer pojedincu društvo daje puno više slobode, ali na njega prebacuje odgovornost i nesigurnost. Kad govorimo o slabljenju tradicionalnih zajednica, pomišljamo na obitelj, crkvu i druge institucije koje više ne određuju život pojedinca kao u prošlosti.
I doista, čovjek se danas lakše rastaje i sastaje, a u crkvu odlazi i napušta je svojom voljom. Nema više onog tereta ni prisile da ostaje tamo gdje mu ne godi, gdje nije svoj i da vjeruje u nametnuto. Međutim, što je čovjeku veća sloboda, to mu je i veća odgovornost, a sama odgovornost nikad čovjeku nije bila mila. Pojedinci biraju sami svoj životni put, identitet i vrijednosti pa kad se okliznu i pogriješe, doslovno sami budu krivi za svoju nevolju. Sva je odgovornost prebačena na pojedinca – i uspjeh i neuspjeh smatraju se sve više osobnom odgovornošću, a sve manje posljedicom društvenih uvjeta. Zašto onda, oni koji se poskliznu, traže potporu društva? Zato što nije zamišljeno da čovjek živi i djeluje sam. On je uvijek dio društva, čak i kad mu to društvo ne godi. Čak i kad ode na pusti otok, opet mu nakon nekog vremena, zatreba društvo.
Da rezimiramo, individualizam se, prema Baumanu, razvija zbog slabljenja tardicionalnih društvenih veza i povećanja osobne slobode i odgovornosti u tekućoj modernosti. Do slabljenja društvenih mreža pak dolazi zbog individualizacije, globalizacije i mobilnosti, tehnološkog razvoja, nesigurnosti modernog društva. Društvo se mijenja – ljudi se sve više usredotočuju na vlastite ciljeve i interese, sve češće sele zbog posla i drugih prilika pa tradicionalne veze slabe, komunikacija je sve više putem tehnologije što smanjuje tradicionalne kontakte face to face, a promjenjivi poslovi, životni uvjeti i odnosi sve više otežavaju stvaranje dugotrajnih veza. Društvene mreže slabe jer se društvo ubrzano mijenja, ljudi postaju sve samostalniji, ali odnosi i životni uvjeti otežavaju stvaranje dugotrajnih, kvalitetnih veza. Prema Baumanu, individualizam može voditi u narcizam, ali to nije nužna posljedica. Individualizam općenito potiče ljude da se bave sobom, usredotoče na sebe, svoje ciljeve i uspjeh, međutim, narcizam nastaje kad se sa tom usmjerenošću na sebe pretjera, kad pojedinac postane previše zaokupljen sobom, svojim izgledom i priznanjem drugih. Individualizam može dovesti do narcizma kad se osobna sloboda i briga o sebi pretvore u opsesiju sobom, u pretjeranu opsjednutost sobom i usmjerenost na vlastiti uspjeh, izgled i društveno priznanje. Narcizam se stvara kad pojedinac postane pretjerano usmjeren na sebe, svoj vlastiti uspjeh, izgled i priznanje drugih. Prema Baumanu, društvo koje naglašava tuđi (individualni) uspjeh, izgled, potrošnju i natjecanje, potiče razvoj narcisoidnog ponašanja. Narcizam se uvijek razvija tamo gdje briga o sebi i osobni uspjeh postanu važniji od odnosa s drugima. Može se liječiti, ali to ne ide lako. Ovisi radi li se o narcisoidnim osobinama ili pak o narcisoidnom obliku ličnosti. Možemo ponuditi psihoterapiju, vrijeme, trud i lijekove, no dok osoba ne razvije osjećaj za empatiju, neće biti ni rezultata.
I upravo u tom grmu leži zec. U empatiji. Čovječanstvo je opstalo radi empatije i empatija je ono na čemu se mora intenzivno raditi. Dok smo self oriented, teško da marimo za empatiju, a bez empatije nema dugih i zdravih međuljudskih odnosa. Što nam je dakle činiti, da ne odjurimo u propast kao civilizacija? Biti nježniji prema sebi i drugima. Razumjeti sebe, ali i druge. Voljeti sebe, ali i druge. Maknuti narcizam i dopustiti si ranjivost te istu pokazati pred drugima, bez obzira kako oni reagirali. Naći balans u životima, koji nas može spasiti.
Umjesto da s lakoćom klizimo u ambis naših želja, što ne bismo rekli životu nek prestane s neugodnim izazovima ili barem malo obuzdali naše želje? Zašto ne bismo ponekad rekli NE potrošnji i potrošnim odnosima? Zašto jednostavno ne bismo rekli sebi: “Ajde da malo prikočim, ovdje me netko želi, treba i promatra. Baš je dobar osjećaj da me netko voli i cijeni”.
Realno, što će mi moj individualizam bez zdrave publike, bez ljudi koji me vole i ja njih, ako ga živim sam/a, za sebe?
Text by Nives Stern
