Koliko zapravo vrijedi fanatična i fatalna ljubav?

– Uzmi putovnicu i nestanimo.
– Ma kud???
– Bilo kud, što dalje, od svega i svih. Da nas ne nađu.
– Što ćemo s djecom? Ne možemo ih ostaviti tu.
– Znam i to me najviše muči. Ali ovo je naš život…
– Što ćemo?
– Što ćemo reći susjedima, poštaru i tvojoj mami? Briga me, ovo je naš život, ne njihov.
– Lud si!!!
– Jesam ali za tobom.

M. je šutke promatrala zadnju poruku i gotovo ne trepćući, istezala i lomila prste od nervoze. Prsti su škljockali, nervoza se opasno penjala na ljestvici podnošljivosti, puls se ubrzao. Kako se samo dovela u ovu situaciju, pred zid? Gdje su stvari izmakle kontroli? Što sad?

Uvukla se pod toplu deku, odglumivši glavobolju i odvrtila film unatrag. Tako je jako htjela biti malo nasamo i tako jako je, u isto vrijeme,  trebala nečiju pomoć. No, ne bilo čiju. O Bože, zazvala ga je, gdje je zapelo?

„Nema ništa loše u jednom smajliću“, pomislila je jednog jesenskog jutra, uzvraćajući na istu poruku koju je spazila u inboxu. Čovjeka nije poznavala, pitala se otkud se uopće stvorio, nikad prije se nije oglasio, je li ona poslala request njemu ili on njoj no to sad više nije bilo važno, markantni pošiljatelj se činio simpatičnim na profilnoj fotografiji te mu je istim stilom i uzvratila a svega nekoliko trenutaka kasnije stigao je reply:

– Oprosti što sam direktan ali na fotografijama si prelijepa mama.
„Mama, prelijepa. Bome je direktan“, pomislila je, no poruka ju je obuzela i razniježila. Znala je čitati slične komentare ispod svojih fotografija no ne od tako zgodnog, markantnog muškarca a već dugo, vrlo dugo ništa slično nije čula u svom domu.

Zahvalila je na komplimentu i ustala od računala no samo par trenutaka kasnije stigla je nova poruka.

– Molim, i drugi put jer ti to zaslužuješ. Nakon nje stigao je i drugi smajlić.
„Nema ništa loše u dva smajlića“, pomislila je, nasmiješila se i poslala mu isti odgovor. Čovjek je ljubazan, kulturan, čemu bi onda ona bila drugačija?
– Rastavljena, udana? Ako slobodno pitam. – sutradan je zatekla novu poruku u inboxu. Nije se nadala takvom pitanju, dvoumila se odgovoriti na nju ili ne no ipak je u žurbi otipkala:
– Udana, već deset godina.
– Shit. – uzvratio je – zašto sve što valja mora biti zauzeto? Koji sam ja baksuz…
– ???
– Ma ništa, sve što vrijedi je van moje ruke. Mislim na žene. Jako mi se sviđaš, tvoj muž je sretnik.

Htjela je reći da je pogodio i da je isti vrlo nezahvalan na onome što ima no ipak je prste povukla sebi,  poklopila laptop i šutke se udaljila. Da, naveo ju je na razmišljanje. Ne cijeli dan, gotovo cijelu noć jer radi njegovih riječi nije oka sklopila.
– Biznismen sam – predstavio se kroz nekoliko dana u poruci – imam nekoliko lokala na obali…
– Oo, bravo, blago tebi. – otipkala je u brzini, kuhajući ručak.
– Ma to je samo… – stigao je reply.
– Samo što?
– Ma…ne  bavim se samo time. To je više…

„Paravan.“– nametnula joj se misao, sama od sebe a da ni nije znala zašto. Ta je riječ nekako idealno pasala uz njegove točkice ili možda samo previše gleda filmove pa joj i mašta bolje radi, pomislila je. Intuicija je naglo podigla puls i poručila:  „bježi“. Unutarnji glas nagovarao ju je na bijeg no usprkos jačem lupanju srca i nelagodi u trbuhu,  nije  se osvrtala, znatiželja je bila prejaka, nastavila je tipkati, ostajući u kontaktu.

– Čime se ti točno baviš?
– Majčinstvom, brinem o kćerkama, jedna je od njih bolesna, ima problema s astmom pa smo često kod liječnika.  A ti?
– Lijepo…to, što si brižna mama. Nelijepo…to što malena ima problema….žao mi je. Bavim se svačim…Znam da ne razumiješ i bolje da je tako, neke stvari ne trebaš znati. – stigao je reply.

„Paravan“, prisjetila se, „paravan za što, ako i jest?“ no nije se usudila pitati ga. „Izgleda da je intuicija  u pravu.“, pomislila je. „Ili sam samo malo paranoična?“

Primijetila je da je stalno okružen ženama na fotografijama no više od onog što joj je rekao, o tajanstvenom muškarcu nije znala. Profil je bio škrto popunjen osobnim podacima, na nekim fotografijama pozirao je s prijateljima u klubu a neke je objave neznanac toliko brzo brisao,  da iako ih je rano uočila nije ih stigla pročitati.

T. je bio zanimljiv, ljubazan, galantan, djelovao je blagonaklono prema njoj da je odlučila ostati u kontaktu i  odgovarati na njegove poruke. Bile su medene i tople, dobronamjerne i u granicama pristojnosti, zabavne – točno ono što je izgubila još na početku svojeg braka koji se svakodnevno utapao u prosječnosti a možda čak srljao i u propast. Suprug je najednom djelovao dalek i hladan da se na momente pitala, kakvim tajnim kanalima bi mogla uopće doprijeti do skrivenih kutaka njegove duše, gdje je točno promašila put i izgubila nit te kako bi opet obnovila pomršene, rastrgane niti. Nije reagirao na njene tople riječi, bio je često odsutan, uzimao ju je zdravo za gotovo, za razliku od slatkorječivog T.-a koji je svaki dan za nju imao samo riječi hvale. Hvala. Pohvala. Zahvala. Da, to je nedostajalo godinama, hvalom joj je neznanac potpuno privukao pažnju i vrlo brzo postao virtualni prijatelj koji je puno toga želio znati o njoj. Sve ga je zanimalo, od onog čime se bavi do planova za budućnost. Toliko brzo i spretno je dolazio do odgovora da nije ni primijetila kako mu je otkrila stanje svoje duše. Otkrio je par detalja  o svom privatnom životu; bio je rastavljen, dijete je živjelo s mamom a on to nije mogao prežaliti. Razlog razvoda nije htio otkriti.

– Nismo se slagali. – kratko je objasnio.
– Znam da nisi sretna s njim. – poruka ju je jednog jutra ošinula poput groma. Zamislila se nad njom. Preintimna je, ticala se njenog privatnog života i iako mu je zatajila nekoliko ključnih stvari koje su je činile izuzetno nesretnom, on ih je nagađao.

Pitala se odakle mu uopće pravo da o istome propituje i sudi. Poželjela je odbrusiti neugodnim komentarom no ipak se savladala. Dovraga, kako zna, zaista nije sretna. Već dugo nije sretna. Udaljila se od računala, bez odgovora.

Odlučila ga je ignorirati, dohvatila košaru s opranim rubljem  i bacila se na posao, peglanje no pred večer je ponovno zavirila na fejs i zatekla četiri nove poruke od njega ali jedna od druge bila je duža. Ipak ih je otvorila.

– Znam da si razmišljala o onome što sam ti danas rekao. Znam sve, točno znam kako se osjećaš. Znam da si pokušala uposliti ruke dok su ti se moje riječi motale po glavi. Znam da si mislila na mene i željela se javiti ali te bilo strah. Znam da misliš da sam lud ali vjeruj, dao bih sve da imam ženu poput tebe jer oko mene su sve loše žene i nizašto.  Gledao sam ti slike, objave, divna si. Ja te ne trebam za sex, shvati, toga imam dovoljno, ja bi te za život. Osjećam da si dobra svom suprugu i da beskrajno patiš uz njega. Daj mi priliku, molim te, dat ću ti sve.

Nije bilo dana da se nije preispitivala, gdje je pogriješila. Nekad uspješna, željena manekenka, koja je karijeru napustila radi ljubomornog supruga i dva poroda, posvetila se mužu i obitelji,  sad je mogla jedino priznati, da u dubini duše nije bila sretna.

Titrala je u njoj divlja narav, koja je redovno pokušavala pružiti otpor no nakon što je financijski postala ovisna o suprugu jer je o obje kćeri morala pojačano brinuti, osjećala je kako joj godine klize bez željenog obrazovanja i značajnijih osobnih ostvarenja. Facebook je tako postao jedina veza sa svijetom na kojemu je gotovo svakodnevno objavljivala fotografije s djecom, hvaleći se kako uživa bogat, ispunjen život.

Ono malo što je uživala s prijateljicama, ponovno je sobom vukla djecu i bila pod stalnim pritiskom. Iako je ostvarila težnju mnogih žena za majčinstvom, predbacivala je samoj sebi svoju nesebičnu žrtvu jer je radi iste osjećala duboku prazninu, neostvarenost.

– Ti silno patiš. – pročitala je novu poruku.
„Omg, kako zna, priključen je na moje misli“, pomislila je. „Ili samo dobro glumi i sve je stvar slučajnosti?“
– Sve sam to prošao, sve znam. – napokon je priznao – prošao sam kroz bolan razvod, razumijem žene. Svojim slikama s djecom poručuješ puno toga, nigdje nema tate…
– Tata nas slika.- upala mu je u misao.
– Ne slika vas tata, slika vas prijateljica ili rođakinja. Slike su loše kvalitete, tata radi ili se zabavlja dok ti brineš oko djevojčica. Na slikama djeluješ odsutno, tužno, nesretno. Ljudima gledam u oči draga moja a tvoje su…tako lijepe i tužne. Oprosti ali ja ti govorim ono što zaista mislim.

M. je otpustila kočnice i ispričala o svom životu i braku, ni sama ne znajući otkud joj toliko povjerenje prema neznancu, kojega nije niti vidjela no osjećala je olakšanje i da će se susret ubrzo desiti ali je priželjkivala da to bude u prijateljskom stilu.

– Slušaj, moramo se uskoro naći ili ću ja…
– Što?
– Poludjeti. Bez tebe. – stigla je jednog dana poruka a sutradan već drugačija:
– Sve ali sve ste iste.
– Mislim da si otišao malo predaleko. – otipkala je, osjećajući kako joj prsti podrhtavaju i grlo se suši – zaboravljaš da sam udana, kako da ti dam priliku? Ovo je previše, potpuno je krivo, moramo stati s pisanjem.
– Oprosti. – stigao je odgovor. T. se nije javljao nekoliko dana i osjetila je kako je samo navici mogla zahvaliti što je ponovno poželjela  pročitati novu poruku.
– Oprosti ti – najzad je otipkala – ti si divan muškarac ali vidiš i sam da nema smisla ovakvo druženje. Bojim se da ćemo otići predaleko a ja ti ništa ne mogu dati.
– Možeš, možemo se naći. Pričati, fejs tu fejs.
– Ne, sve će se zakomplicirati.
– Znači, ne vjeruješ mi?
– Naravno da ti vjerujem ali ne možemo se naći. Shvati.
– Ti misliš da si nešto posebno? – samo par trenutaka kasnije ostala je u šoku nad odgovorom.
– Ne razumijem.
– Zato ja razumijem da se poigravaš sa mnom i daješ lažne nade. Ne shvaćaš da mogu imati bilo koju, danas lova radi sve. Shvati, bilo koju. Bi – lo ko –ju.
– I dalje ne razumijem…

Odgovor na svoju poruku nije dobila ni narednih nekoliko dana. Prošao je tjedan, poruke ponovno nije bilo a u njoj je titrao nemir. Misao „znači ja moram biti sretna da se baš meni javio i da baš mene želi za život“ proganjala ju je danima. Što ako zaista govori istinu? Što ako je presumnjičava, suviše uplašena? Napokon ga je nazvala, ne mogavši više podnijeti nelagodu, na broj koji je ostavio u inboxu još u prvim danima razgovora. Djelovao je smireno i pitomo, štoviše, ispričao se odmah na početku razgovora.

– Popio sam s frendovima onaj dan, izbacila si me iz takta pa me prebacilo. Oprosti, neće se ponoviti. Ti i ja smo prijatelji, dobri prijatelji a tako će i ostati.

Oprostila je već naviknuta na neznanca. Osjetila je da postaje ovisna o njemu i da lagano gubi dodir sa stvarnošću.

– Zvao sam te danas, nisi se javila nakon četiri poziva. – bio je ljut u predvečerje jednog vikenda. Poruka je djelovala hladno, optužujuće, prozivajuće.
– Nisam se mogla javiti, nisam sama.
– Sada se javi.
– Ne mogu.
– Možeš, na minutu.
– Ne mogu!
– Sve ste iste.

U M. se uvukla nelagoda, poput ledene bujice se zajurila tijelom. Nakon proplakane noći i potpune mješavineosjećaja, shvatila je da se zaljubljuje u neznanca. Od nedužnog virtualnog prijateljstva, preko simpatije, osjećala je da tone u područje zaljubljenosti, čiji plamen već pohlepno paluca jezikom.

T.-a nije  ni vidjela uživo a nije si mogla objasniti što se događa. Je li njena osobna povreda zaista toliko duboka da joj je tako lako ušao pod kožu?  Duša joj je toliko ranjena da je bilo dovoljno samo nekoliko toplih riječi, da tako lako useli u njen um? Kako je to moguće, tako brzo? Je li slaba, previše povrijeđena ili je samo mazohistkinja, navikla na povrede, navikla na prihvaćanje istih i život uz iste pa joj novi teret dolazi kao navika?

Otapkala je do dječje sobe usred noći, pokrila obje kćerkice koje su čvrsto spavale, poljubila ih i pomazila po kosi te stavila prazan handy na punjenje.

Dočekala ju je poruka:

– Javi mi se, mislim na tebe, ne mogu spavati bez da ti čujem glas. Mislim da se zaljubljujem u tebe. Ne, ja jesam zaljubljen u tebe.
– M. što ti vrijedi brak ako si nesretna u njemu? Ludim jer te ne mogu imati. To je loše, gubim kontrolu. – sutradan je stigla nova.

Najzad ga je odlučila izbrisati i blokirati na društvenoj mreži no stigla je poruka:
– Znam da me želiš izbrisati…ali bit ćeš moja. Mojaaaaaaaa!

Ustuknula je od tipke delete, osjetivši nelagodu duž kralježnice. Čita joj misli??? Da i ima njen broj. Što sad? Može ga izbrisati sa Fejsa ali što ako nastavi zvati i to onda kad ga najmanje treba? Ako promijeni broj, imat će problema kod kuće. Suprug neće stati s pitanjima što se događa i zašto je promijenila broj. Najbolje da izgubi handy. Ne, to nije dobra opcija, netko bi mogao naći uređaj. Prizna li da je u kontaktu sa neznancem, koji se u nju zaljubio, imat će novih trideset problema. Što dakle, učiniti?

Pratila ga je na društvenoj mreži a put je otkrio fotografije s nekoliko djevojaka čiji je prostački, vulgarni  izgled  razotkrio njegove tajne. Skupa pića na stolu otkrila su još nekoliko detalja o njegovoj enigmatičnoj  osobnosti. Na profilu jedne od djevojaka uz fotografije je bio i jedan video, kliknula je na njega. Djevojka na snimci dala si je truda te ga je nekoliko puta zazvala „tatice“ a atmosferu ugrijala lapdanceom  u kojemu je nekoliko tisućica završilo u njenim gaćicama. Snimka je bila mutna i jakih boja zbog klupskog svjetla te bučna i nerazgovjetna radi tutnjave u lokalu.

– Tebe još nisam probao…- mogla je načuti riječi koje je izgovorio lijepoj plesačici. Nekoliko puta odgledala je video na istom dijelu. Da, to joj govori.
– Omg, svodnik? Nije valjda… – pomislila je no to ga nije mogla otvoreno pitati. Ili umišlja? Možda se čovjek samo zabavlja. Ipak, zašto tako lako troši toliki novac, za provod?
– Slušaj, moramo se uskoro naći ili ću ja…
– Što?
– Poludjeti. Bez tebe. – stigla je nova poruka a sutradan već drugačija:
– Sve ali sve ste iste.

T. je bio u problemu, naslućivala je to i osjećala kroz njegove poruke. Njegova su mišljenja oscilirala kao da je u transu ili izmijenjenoj svijesti, imao je stalne promjene raspoloženja a točkice unutar teksta koji bi joj slao upućivale su na nepovezanost misli i izgubljenost. Dobro je to znala jer je nekoć, dok je bila u manekenskim vodama, imala dečka ovisnika, sa sličnim ekspresijama. Pritisak da mu se češće javlja i da pobjegne s njim, bio je sve veći.

Kako da ono što ima zamijeni istim i sličnim, ili još gorim? Naprosto, nije fer, prije svega prema sebi. Osim toga, tu je i rizik da će biti još gori od supruga. Da se taj rizik obistini, potpuno će skrenuti, ne bi mogla podnijeti nova poniženja. Kako mu objasniti svoje strahove kad je uglavnom on vodio glavnu riječ a svaki put kad bi se usprotivila slao bi joj duge poruke poput eseja, koji su je plašili i smsove s isprikom za ponašanje, nakon čega bi omekšala? Potpuno ju je zbunjivao ali i otkrivao da je u ozbiljnom emotivnom, možda i duševnom problemu.  Pribojavala se da će se suprug domoći handyja i da će tek tada nastati kaos. Kome reći, kome se povjeriti? U niti jednu prijateljicu nije imala dovoljno povjerenja  a pritisak je bio sve veći.

– Niti ja mogu iz tebe niti ti iz mene, ovo je čudesno kako smo povezani. Nikad prije mi se nije  dogodilo da toliko razmišljam o ženi koju nisam ni vidio a kamoli taknuo. Nema sata da o tebi ne mislim, što se događa? Znam da misliš na mene i da mi ne želiš to priznati. Znam i da želiš biti moja. On te ne cijeni.
– Kako, kako znaš moje misli?
– Zato što smo isti. Isti smo M. shvati to. Previše lošeg smo prošli. I ti možeš završiti moju rečenicu, želiš li? – upitao je porukom no osjećala je da bi uživo istu izgovorio hipnotičkim, umilnim  glasom. Zatvorila je oči i osjetila kako joj niz lice klizi suza. Pa još jedna. Kroz par minuta lice joj je bilo potpuno mokro od suza.
– Lud sam jer sam zakasnio da te imam, željo moja neostvarena –dodao je a onda nastavio s utjehom, sam sebi –ali kad tad ja ću te imati jer imao sam i druge.
– A ja sam luda što sam uopće počela tipkati s tobom. – pomislila je.

Ponekad joj se činilo da je on zaista ekstenzija njene osobnosti ili je samo dobar u uvjeravanju, pitala se.  U njegovoj naravi međutim, nešto nije bilo u redu. Točnije, puno toga nije bilo u redu. Ponajprije enigmatično ponašanje, koje je često osciliralo i davalo uvid u problematičnu osobnost. Iako je u njoj vrištao alarm „makni se“  nije znala na koji način se povući. Napokon je odlučila potpuno prestati s javljanjem i ignorirati njegove poruke.

To je urodilo plodom jer se uvrijedio i udaljio no samo na neko vrijeme; na sve moguće načine nastojao ju je povrijediti dopisivanjem s drugim ženama pa je potvrdila i opravdala  svoj izbor. Štoviše, iz nekih se žena toliko javno izrugivao da je M. odlučila da se više neće javljati i da će potpuno ignorirati poruke.

Zatišje je trajalo nekoliko dana, kad se opet oglasio porukom, koju je odlučila ignorirati ma što bilo. Nije posustajao, činilo se da je zaista ozbiljno zagrizao pa je odlučila povući zadnji potez, objavivši svoju najgoru fotografiju, nakon čega se napokon distancirao.

Život bez T.-a bio je prazan i rasterećen, u isto vrijeme. Nije bio lagan jer je donio naviku ali ona je sobom donijela korisno iskustvo, koje je odlučila, jednog dana kad porastu, podijeliti sa svojim kćerima. Ovo će im reći, odlučila je:

„Fanatična, fatalna ljubav je primamljiva, zanimljiva no suviše sebična, poput domino pločica ruši i nas i sve oko sebe, ne mareći za povrede. Društvene mreže nam pružaju brojne šanse za poznanstva i druženje ali nisu sve šanse bogom dane i ispravne za naš život i napredak, štoviše, neke od njih ozbiljno narušavaju naše zdravlje i život. Zovemo ih kušnjama,  daju iskustvo a bez obzira na ishod, iz njih učimo, biti bolji i jači. Ne treba mariti za onog/onu kome smo zanimljivi samo dotjerani, njihova je naklonost šuplja priča. Na isti način takvi su zanimljivi sami sebi, samo površno no kad im u osami maska sklizne, uplaše se sami sebe i bježe od samih sebe, nanoseći sebi i drugima bol.

Emocionalne povrede privlače nove nevolje ali njima se možemo oduprijeti i izbjeći ih tako da poštujemo sebe i jačamo sebe.Nikad ne znamo kakva se narav krije iza magične i zavodljive, ugodne pojave, stoga uvijek treba biti na oprezu i spreman za brzi uzmak. Treba imati i alternativno rješenje problema.

Na društevnim mrežama treba posebno biti oprezan jer teško vjerujemo i osobama koje znamo dugi niz godina pa kako ćemo strancu/strankinji? Ne treba se povjeravati nikome dok naše bitke uspješno vodimo sami, posebno ne nepoznatima. Ima muškaraca tješitelja koji sve okrenu u svoju korist.

Treba voljeti sebe. Treba jako voljeti sebe u svakom trenutku i imati na umu da je loš brak loš i našom zaslugom, u nekom svom aspektu. No, nikad ne zaboravite, nikad ne treba nekoga voljeti tako jako da na kraju izgubiš sebe.“

foto: hercampus.com
Nives Stepinac Grgurić ( pseudonim Nives Stern) autorica je velikog broja članaka na fashion & lifestyle stranicama marla-design.com i whattafashion.com, na kojima obrađuje teme vezane uz modu i lifestyle, međuljudske odnose. Kao kolumnistica na portalu portaloko.hr obrađuje također teme iz spomenutih područja. U vezi suradnje i poslovnih ponuda molimo ostvarite kontakt putem obrasca na marla.com.hr
Fan page: www.facebook.com/Nives-Stern-521741814648685/timeline/