Ovih dana, tokom blagdana, s obitelji sam pratila dvije serije, temeljene na priči o Yellowstoneu – stvarnom, funkcionalnom ranču, smještenom u Montani. Jedna od serija, 1923. uz priču o borbi vlasnika za spomenuti ranč, istražuje iskustva žena u vremenu njihovih ograničenih prava i značajnih nedaća. Ženski likovi u seriji portretirani su kao snažni, sposobni i s izrazitom snagom da prevladaju sve nedaće, usprkos svim povijesnim ograničenjima njihovog doba.
Ovom tematikom i vremenskim okvirom, prikazani su povijesna stvarnost i borbe s kojima su se suočavale žene početkom 20. stoljeća. Sama 1923. godina, po kojoj je serija dobila naziv, značajna je po razdoblju kada u Sjedinjenim Državama, nedugo nakon ratifikacije Devetnaestog amandmana 1920. godine, žene napokon dobivaju pravo glasa. U mnogim drugim aspektima, kako nam prikazuje serija i dalje su se suočavale sa značajnim pravnim i društvenim ograničenjima, a to je uvelike utjecalo na njihove živote.
Primjerice, nisu imale ista prava na imovinu kao muškarci tog razdoblja, niti kontrolu nad svojom zaradom. Smatrale su podvigom kad supruga nisu trebale tražiti dozvolu da konjem odjašu do grada. Kad bi istupile u javnost, poput matrijarhinje ranča Care Dutton (koju glumi fantastična Helen Mirren) a koja u ime odsutnog supruga, govori pred mnoštvom muškaraca iz Udruge stočara, bile bi dočekane s podsmijehom i porugom, skoro pa izviždane. Cara je prikazana kao moćna figura unutar svoje sfere utjecaja, nevjerojatno jak ženski vođa i sposoban strateg, odlična borkinja i odana supruga, baš kao i Alexandra koja na prvi pogled djeluje nježno i meko, ali je vrlo jaka žena koja dolazi iz engleske grofovske obitelji te radi ljubavi napušta lagodan život i proživljava avanture na Atlantiku i kroz Sjedinjene države na putu u Montanu.
Mlada Elisabeth, lijepa plavuša, iskrenog pogleda, nevinih misli, prikazana je kao suprotnost Alexandri i Cari. Ona je tipična teenagerka s početka 20. st. Zaigrana, slatka, draga, nježna, zaljubljena, odana svom zaručniku koji joj ubrzo postaje suprug i vječna sanjarka, romantičarka. Idealizira svijet u kojem živi jer ga u stvari ni ne poznaje, ne shvaća ozbiljnost postojanja, niti zna koliko je život surov, a zbog ljubavi odlučila je živjeti duboko u planini koja pozna samo tri godišnja doba: srpanj, kolovoz i zimu. Okrutna, hladna zima u planini toliko dugo traje da Elisabeth misli kako joj nema kraja, ali njena ljubav toliko je intenzivna da odolijeva usamljenosti i snježnim mećavama, napadu puma, mecima koje u nju ispaljuju kradljivci stoke, pobačaju zbog ozljede od metka i doživljenog stresa…sve dok jednog dana više ne može izdržati pritisak te kao usamljena udovica odlazi iz tog bespuća bjeline i besmisla.
Koliko se ovaj imidž triju žena, ranih dvadesetih godina dvadesetog stoljeća, poklapa s idejom suvremenog muškarca, kako bi se danas trebala ponašati i odijevati moderna žena? Puno!
Je li tome razlog popularizacija individualizma, golotinje, prostakluka, pogotovo na društvenim mrežama, sve veći postotak promiskuiteta i arongancija modernih djevojaka? Da. Sve te razloge možemo svakodnevno iščitati i čuti na društvenim mrežama. Žene su se iskvarile, kažu suvremeni muškarci, ali ne pomišljaju da su ranije generacije bile iste, samo nije bilo tehnologije se to objelodani. Društvene mreže pružile su mogućnost da danas svatko na svom profilu može okačiti što god želi, informirati javnost o svojim stavovima, manipulirati followere na opasne ideje i širiti duh mržnje prema ženama.
Druga serija koju pratim, ide još dublje u povijest. Naziva 1883. govori o životu Else Dutton, jedne od predaka loze Dutton koja je doselila u Yellowstone spomenute godine. Prati život i avanture preslatke, plavokose teenagerke koja odbija živjeti po tadašnjim pravilima, a kako izvrsno jaše, brzo postaje kaubojka te umjesto duge, raskošne, ženstvene haljine s naborima na boku i stražnjici, radije bira hlače. Udobne su joj i prikladnije za jahanje, ali su i znak prkosa prema tadašnjim normama ponašanja koje nisu podržavale žensku individualnost. Elsa vodi duboke razgovore s majkom o ženskim ulogama i pravima, sexu, ali već udajom za indijanca, pokazuje zrelost svih svojih odluka i odvažnost karaktera te otpor strogim društvenim normama. Strelica koja joj gađa jetru, simbolika je udara na njen radostan duh, vrelu životnu energiju. Otrovna strelica koja razara njen organizam, razara i sve njene ideje o ženskoj slobodi.
Kad napravimo odmak od na prvi pogled fiktivne radnje, ali u stvari realne, zasnovane na zapisima onog vremena, kakvu su doživljavali i naši ženski pretci, dolazimo do suvremnog razgovora u kojemu jedan djed od osamdesetipet godina, uporno svom unuku od dvadeset, drži predavanje o ženama, kako s njima treba komunicirati i postupati. Isti taj djed još uvijek umom i duhom živi u razdoblju kad su žene tek stekle svoja glasačka i obiteljska prava na našim prostorima pa njegovi old fashioned savjeti izazivaju unukov podsmijeh, a pomalo i bijes. Djed ne prihvaća da su današnje žene drugačije, samouvjerenije, sigurnije u svoje odluke, distancirane, zaljubljenije u materijalno. Val promjena koji je zahvatio sve generacije žena nakon seksualne revolucije, intenzivira se iz dana u dan. Počelo je s feminizmom, a tko zna gdje će završiti.
Dok su žene s kraja devetnaestog i početka dvadesetog stoljeća bile tihe, pokorne, trebale muško vodstvo i odobrenje, današnje ga ne trebaju. Nekad se čini da uopće ne trebaju društvo i intervenciju muškarca, da sve mogu same i da su sve samo ne izgubljene. Je li baš tako?
Današnje žene niti su sve izgubljene, niti sve točno znaju što žele i kao uvijek kroz povijest, istina je negdje u sredini. Žive u svijetu koji je kompliciraniji nego ikad, odrastaju u visokotehnološkom dobu uz internet i previše izbora, stalne usporedbe na društvenim mrežama i pritisak da uvijek budu sređene, sretne, lijepe, uspješne, samostalne, baš sve u isto vrijeme. Skaču s aktivnosti na aktivnost, kopiraju jedna drugoj izgled, stavove, stil života, što ponekad može djelovati kao izgubljenost, a u stvari je preopterećenost. U odnosu na starije generacije, suvremene žene točno znaju što NE žele. Većina ih zna da ne želi ovisnost o muškarcu, loše veze i život po defaultu. Neke još uvijek traže put prema svojoj slobodi, naročito u nedemokratskim državama.
Dok su starije generacije imale jasne šine po kojima su išle kroz život, po uzoru na svoje ženske pretke, danas postoji puno više izbora. Neke žene jednostavno neće odabrati životno putovanje po uzoru na svoje mame i bake. Dok se neke i dalje traže, druge su nevjerojatno fokusirane i emotivno zrele već u adolescenciji. Dok jednima, njihove promjene mišljenja, prekide, pauze i traženje sebe, okolina tumači kao izgubljenost, drugima aplaudiraju na svjesnom odbijanju života koji im ne odgovara. Žene odavno nisu pasivne, sad otvoreno traže zabavu i užitak, postale su predatorice. Nisu podatne, prestaju biti manipulirane, lako prepoznaju i odbacuju sve štetne odnose i postaju sve jače. Današnje žene ne žele kopirati živote svojih majki, starijih rođakinja i baka. Ne žele više služiti poput njih, trpiti i ostajati u nesretnim vezama i brakovima desetljećima. Ne žele riskirati sudbinu svojih ženskih predaka i zato teže neovisnosti i maksimalnoj slobodi. Uzalud muškarci galame na platformama o njihovoj izgubljenosti i časte ih ružnim pridjevima. Što su glasniji i neugodniji, one su sve gore, slobodnije i povezanije. Ta buka ih ne ometa i ne mijenja. Pametnije bi bilo pokušati neki kompromis ili jednostavno birati samo one žene koje s njima dijele iste vrijednosti.
I što se na kraju može učiniti? Ništa, pogotovo ne na silu i ne muškim objavama punim predrasuda. Žene su odlučile svoje živote živjeti po svojim pravilima, u slobodnom svijetu u kojem uživaju veća prava no ikad. Žene današnjice žive punim plućima, odlučile su ići hrabro i ponosno dalje, ukazujući na svoja teško stečena prava i prkoseći muškoj kontroli. Njihove prethodnice su se stoljećima mučile da izbore ta prava, zašto bi ih sad pustile, zbog nekog muškog hira? Baš kao što poručuje Shakira u jednom intervjuu: “Women no longer cry…because now it’s men’s turn to cry.”
Aplauz koji je primila na tu izjavu jasna je poruka muškom rodu. Ženama je dosta, manipulacija, maltretiranja, ponižavanja, suza. Ako to može izjaviti utjecajna, svjetski poznata Shakira, na drugom kraju svijeta, onda može i Anđa iz svoje zabiti na društvenoj mreži jer Shakira i drugi ženski celebovi su joj uzor. Ona više ne vidi jasnu granicu između svojih uzora i sebe.
Upravo to nam je omogućio internet – društvene mreže, veću, bolju, bržu povezanost, brži protok informacija, uvid u tuđe misli, kopiju tuđih ideja, stila života i globalno selo, u kojemu se brišu granice online i offline života, stvarnosti i iluzija.
Text by Nives Stern
