Dobrota mi se uvijek isplatila, pomislih danas, čineći još jednu dobru stvar. Ne možda odmah i kod osobe od koje bih očekivala da ju zna cijeniti i da se drži zakona reciprociteta ali s vremenom, po zakonu uzroka i posljedice, svaki dobar čin vraćen je nekim dobrim činom u budućnosti, a često i umnožen.
Zakoni prirode su vrlo jasni. Koliko daješ, toliko primaš. Razmišljam o svim onim osobama koje su me besramno zatražile uslugu i nikad ju nisu vratile ili se odužile na bilo koji način. O svima koji su površno odradili neki posao a zauzvrat tražili da ih se glorificira i vrednuje po njihovim kriterijima. O svima koji su lajkali dok su osjećali da imaju koristi, računali na moju bezuvjetnu ljubav u svim sferama i u svako doba. Mnogi bi bezuvjetnu ljubav primili ali ju ne bi dali ili pokazali. Ma zamisli samo koji lukavci!
Razmišljam i o svakom onom putu kad sam, razočarana njihovom sebičnošću, ignorirala njihove molbe jer nisu cijenili što za njih činim i kad bi se vrijeđali radi mojih postupaka. O svakoj upućenoj kritici, s razlogom, koju su ignorirali ili se na nju razbjesnili. Iako nije moje da mislim na tuđu savjest, zaluta mi pitanje kako misle da će završiti.
Ne dragi moji, ne tješim se rečenicom “Tako je to danas, u današnjem svijetu, svijetu bez emocija i pravde.” niti želim slušati ovu: “Dobar i budala su braća”. Kad smo kod usluga, ja sam tvorac mog pravednog svijeta, pravda počinje od mene. U njemu nema puno mjesta za bezuvjetnu ljubav, zavređuju je samo najbolji a ako bolje pogledate, i ona je vezana za jedan oblik usluge – poštovanje i pažnju. U mom svijetu je potpuno drugačije, sve ide po zaslugama a tako će i ostati. Dok sam s vama, računajte na mene no u istom svijetu vrijede neka pravila lijepog, kulturnog, civiliziranog ponašanja pa dok se družimo, krenimo im ususret.
Nekad imam osjećaj, da su neki dobrano hrkali kad je trebalo savladati elementarne životne lekcije. U svijetu u kojem možeš kupiti sve, od igle do lokomotive, te milijun drugih stvari, usluga i radnji, komentar “sigurno vrijedi, ima dosta lajkova” smatram naivnim.
Je li doista podatak o brojnosti lajkova pokazatelj nečije popularnosti i kvalitete? Čini se da je, ako je suditi po brojnim komentarima koji to potvrđuju no u svijetu businessa, marketinga, pa i uzajamnih darivanja i usluga, stvari su odavno poznate. Iako je lajk znak da nas se poštuje, prati, uvažava, sve je na prodaju ako ste raspoloženi kupovati, čak i mala kvačica!
Na društvenim stranicama lajk se daje za lajk a ako se ne daje, nastaju čak i sukobi, koji ponekad rezultiraju uvredama, dislajkanjem i brisanjem s liste prijatelja.
Svima nam je stalo da nas se lajka, ako ne naš unutarnji svijet, stavove, način izražavanja, karakter, postignuća, onda barem fizički dio. I svi se vrlo trudimo oko ljudi do kojih nam je stalo da budemo dopadljivi, primijećeni i prihvaćeni, stoga ona uobičajena fraza “ma boli me k za nečije mišljenje” uopće nije vjerodostojna.
Sjećam se, bila sam još klinka, išli smo u Trst, u shopping a otac mi je poklonio 150 maraka da se obučem, pretpostavljajući da ću se kući vratiti barem s trapericama i majicom no odvojila sam se od svoje shopping grupice, ulovila bus za neki shopping centar i provozala se nepoznatim ulicama do željenog odredišta. Kao klinku iz tadašnje Yu sve me fasciniralo pa tako i blješteći izlozi, krcati primamljivim stvarčicama. Podsjetih samu sebe na indijanku u susretu s Kolumbom. Kako mi, posebno u toj mladoj dobi, ne bi šareni izlozi privukli pažnju?! U nekoj trgovini ostavila sam svih 150 maraka za kompletić Verdissime koji je stao u malo veću kovertu. Po povratku kući rekoh ocu da sam se nagradila lijepim vešom no moj izbor i istančani ukus učinio mu se nepromišljenim i sumnjivim.
Nažalost nisam ga uspjela uvjeriti da sam veš kupila radi sebe, jer samu sebe lajkam!
Već sam tada, kao srednjoškolka, bila svjesna svoje vrijednosti i zadovoljna svojim izgledom i osobom, iako sam, dakako, namjeravala i dalje rasti i razvijati se. Shvatila sam tada da činjenica, da zaista lajkamo sami sebe, mnoge ljude može zbuniti, pa čak i našim najbližima biti zagonetka. Shvatila sam, već tada, da je nekima samouvjerenost urođena, da ju tokom života samo trebaju njegovati i da nas može odvesti usuret osudama, uvredama, koštati nas živaca, poznanstava i prijateljstva. No onaj tko ne riskira niti ne profitira!
Do kraja svog života i duboke starosti, neki ne uspijevaju zavoljeti, lajkati sebe pa često predstavljaju prijetnju, smetnju i opasnost ljudima koji su po prirodi zadovoljni sobom.
Za lajk drugih mnogi će se prodati, izvrnuti svoju osobnost, promijeniti svjetonazor, napraviti budalu od sebe. Za lajk drugih, mnoge će gospodične obnažiti ili prepraviti svoje tijelo a mnogi muškarci desetak puta na dan promijeniti profilnu fotografiju na svom profilu.
Za lajk pisat će se status za statusom, voditi besmislene diskusije, komentirati unedogled, shareati fotografije netom serviranog jela, označiti svaku atraktivniju lokaciju na kojoj se trenutno boravi. I sve će to biti normalno, osim da lajkamo sami sebe, na način da pametno i selektivno biramo društvo i da mu zahvaljujuć samopouzdanju doprinosimo.
Pitate se koja je poveznica dobrote s početka teksta i lajka? Evo je: Sobom zadovoljan čovjek je dobrodušan, ne mari da li ga netko lajka, on je neopterećen, nema velika očekivanja od drugih, rado daruje i lajka sam sebe. Sam je sebi najveći prijatelj, uzda se u sebe jer je svjestan da jedina osoba, koja ga uvijek sažalijeva dok plače pred ogledalom i jedina koja mu se uvijek iskreno smiješi kad ostvari uspjeh, je on sam.
Čovjeka koji lajka sebe, prepoznat ćete po tome što mu oči iskre i gaji nadu, čak i kad se sve oko njega rasipa, te po njegovom usponu na strmu planinu uspjeha, za koju se lovi poput spretnog alpiniste.
Čovjek koji sebe lajka samouvjeren je, pobijedio je duhove prošlosti, živi u sadašnjosti i s nadom se okreće ka budućnosti. Ima dovoljno pozitivne energije da odgura kamen do kraja i strpljivo nosi svoj križ, kao i dovoljno energije da se daje drugima.
Nedavno opazih status uspješnog glazbenika Marka Tomasovića:
“Samouvjerenost je bitna u svemu što radiš. Otvara vrata, ruši zidove. Ako vjeruješ u sebe, preskočit ćeš ponekad i ono što ti se čini nedostižno. Nema vremena za poraze u tako kratkom vremenu naših života. Nitko se ne divi nesigurnima. Ako si umjetnik, moraš znati cijeniti svoja djela a ne tražiti potvrdu drugih. Mislim da sam zato rano uspio realizirati svoje ambicije. I kad te svi nastoje obezvrijediti, moraš misliti da vrijediš. Tako ćeš naučiti i bježati od onih koji te ne zaslužuju. Nismo se rodili da bi gubili vrijeme u žaljenju, već uživali u preostalom vremenu, koliko god to nekad bilo teško. Ključno je samog sebe uvjeriti: JA VRIJEDIM, ja znam, ja mogu.”
Okanite se nesigurnosti, koju krijete u sebi, ukoliko ste se našli unutar redaka ovog teksta. Svi mi koji lajkamo sebe znamo da niste zadovoljni sobom iznutra a izvana tražite potvrdu vlastite vrijednosti. No, ona se stiče samo upornim promatranjem odraza u ogledalu, trenucima tišine, iskrenim razgovorom sa samim sobom, prihvaćanjem i odobravanjem – sebe.
Prekrasne fotografije užadi ustupila lana.schindler.photography
