Dok sam jučer dojila svoju djevojčicu i potajno, jer mala vragolanka prati svaki pokret moje ruke, surfala preko mobitela, naletjela sam na vijest o nevjerojatnim ilustracijama mamice i žene u udžbeniku glazbene kulture namijenjenom učenicima prvog razreda osnovne škole. Ostala sam pod znakom upitnika – mamica bi uvijek trebala biti okovana ružnom pregačom i ponizno skrštenih ruku, dok bi žena, za koju se onda očito podrazumijeva da istovremeno nije i mamica, uvijek trebala imati grudi na izvol’te i uokolo jezditi u minjaku?
Učinilo mi se da sirotoj neuglednoj mamici iz udžbenika još samo nedostaju zlobna maćeha i zlehude polusestre koje će joj zabiti glavu u pepeo sa zadatkom da u rekordnom vremenu otrijebi grašak, a uspije li u toj nemogućoj misiji, zlatna će joj ptičica u kljunu donijeti silikone, minjak i štikle pa će, eto, i ona imati priliku postati ženom. Nije li prekrasno da djecu već odmalena učimo kako treba izgledati jedan tipičan primjerak mamice, a kako jedan one koja je prava žena, ili „samo“ žena? Revoltirano se prisjetih svojih nedavnih i nemilih iskustava, varijacija na spomenutu temu.
Valjda se nikad nisam manje osjećala ženom nego kad mi je moj ginekolog, prosijedi starkelja kojeg sam, od objave dijagnoze neplodnosti vidjela samo taj puta radi uzimanja uputnice za liječenje u Zagrebu, opširno elaborirao zašto ja ne mogu postati mamica. Već sam hvatala kvaku vrata ambulante kad mi se obratio proročanskim glasom: „Zlato, nešto ti moram reći, ali nemoj se ljutiti.“ Nakrivio je glavu i nastavio: „Zlato, ti ne možeš imati djece zato što si tako debela. Tvoje masne stanice uzrokuju nešto bla- bla -bla u mozgu bla- bla -bla, a to uzrokuje bla -bla -bla i zato ti ne možeš ostati trudna.“ Onda me sažalno pogledao i zavapio: „Zašto si tako debela, je l’ ti to treba u životu?“ Načas je zastao pa samozadovoljno zaključio svoje izlaganje, gledajući me u lice: „Faca ti nije loša, ali ovo – tu je zastao pa me s izrazom gađenja promotrio od vrata naniže – je…“ Nije dovršio misao, nego je u nevjerici zatresao glavom. Onda je uzviknuo: „Ali nemoj se ti, zlato, ljutiti!“ Udijelila sam mu jedan dražestan osmijeh sa svoje prihvatljive face i zacvrkutala: „Ma ne ljutim se ja, doktore!“, pozdravila i izašla.
Da ironija bude veća, nakon nekoliko mjeseci, kad sam se vratila s trbuščićem na mjesto odvijanja spomenute epizode, u wc-u ginekološke ambulante sam se našla ispred sljedećeg napisa: „LIJEPA SAM I KRASNA SAM JER NOSIM ŽIVOT, BIT ĆU MAMA I SLAVIM ŽIVOT!“
Tog sam se letka sjetila i nikad se manje nisam osjećala kao buduća mamica kad sam nekoliko dana prije termina poroda ušla na pregled u ginekološku ambulantu i kad se drugi ginekolog, na glasu kao grub i neotesan, na mene obrušio salvom uvreda zbog prevelikog prirasta kilaže u trudnoći. Prije rafalne paljbe me uputio na skidanje u kabini sljedećim riječima: „Mala, skidaj se!“ Je li potrebno spomenuti da sam, nakon dane upute, u nevjerici razjapila usta kao riba na spoznaju da mi se jedan liječnik seksistički obraća s dozom primitivnosti i nepoštovanja kao da sam zaposlenica bordela, a ne pacijentica na pregledu! Potom me optužio da sam tolika jer devet mjeseci nisam vadila žlicu iz usta, da mi plodna voda može postati mekonijska i ugroziti dijete, a na koncu je zlosutno naglasio da se to može dogoditi preko noći, i s gađenjem me nastavio vrijeđati. U tom se trenu nisam osjećala ni kao žena ni kao mamica koja je krasna jer nosi život, nego kao zadnja jadnica.
Nakon prebiranja po sjećanjima na ove stresne i nelagodne scene razmišljala sam kako su zaista grozni ti muškarci koji nas nastoje strpati u svoje zamišljene stereotipne kalupe. Opet sam se vratila na tekst o spornim ilustracijama, pročitala ga do kraja i ostala širom otvorenih usta – autorica ilustracija je žena!
foto: facebook, privatna arhiva
Text by Durica
