Silvia je bila prezadovoljna kolumnom o fuck boysima. U jednom trenu, Katju je čak nazvala dušom. Zazvučala je meko i više se nije činila tako stroga. Ali Toni…s njim je bilo kao pred oluju. Danima je bio povučen, tih, samozatajan, a opet joj upućivao duge poglede. Kao da je htio reći “čitao sam, sve znam”, ali ipak nije prelazilo preko njegovih usana. Iako ta tišina nije bila ugodna, bila je bar znakovita i otkrivala da već dugo nešto kuha među njima. Da postoji procjep koji se stvorio niotkuda, a imao snažan miris nepovjerenja.
“Muškarci se boje spisateljica, kolumnistica”, mrmljale su njene misli, “valjda zato što ne mogu predvidjeti kakve sve filmove te žene vrte u glavi. Valjda zato, što ne mogu procijeniti jesu li s njima iskrene. To muškarce čini nesigurnima, zato šute, ali prate svaki njihov korak, kao da žele proniknuti u njihov um, a ni sami ne znaju gdje je ulaz. Jebemu, Toni, baš si smiješan ovako čudan. A Silvia..ona ne zna stati. Dala mi je novi zadatak. Ovaj put još luđi. Sad će doma biti rata.”
Nazvala ga je Diablo jer je te večeri napolju luđački grmilo i sijevalo. Kao da se nebo spustilo na zemlju. Crna kosa, prodoran pogled ispod gustih tamnih obrva, jaka, dulja brada, visok i vitak stas, samouvjeren stav i tipičan look kolumbijskog mafijaša, hladno su ušetali u inbox. Odjeven u crni kaput, crnu košulju, crne hlače, zalizane kose i usana stisnutih u ravnu liniju, stajao je u polumraku nekog stubišta i zračio kao biće iz pakla. Samo kopča crnog remena, presijavala se u tom mraku, kao noćna lampa koja poziva na grijeh. Doslovno joj je mirisao na grijeh, čak preko ekrana. Znala je da nosi neki skupi miris, cijeli look je bio otmjen, odmjeren i djelovao skupocjeno.
No njegove riječi, otkrile su praznu dušu, već u par redaka.
-Zagreb? – kratko je pitao.
– Da.
– Izgledaš kao moj tip žene. Jesi udata?
– Da, već pet godina.
– Onda te neću više smetati.
Stala je na tren. “Posao”, zazvonilo joj je u uhu te je brzo otipkala:
– Ne smetaš. Ako tebe ne smeta, možemo biti poznanici na društvenoj mreži, pratiti se i komentirati si sadržaje.
– Nemam ti ja ženskih prijateljica. Tvoj muž je sretnik.
Danima je razmišljala o njegovim riječima. Zna li Toni da je sretnik? Nakon nekoliko dana otpisala je na poruku:
– Pametno. Frendice znaju biti problem, pogotovo kad su komadi i tuđe cure i žene.
– Imaš pravo, Katja. Ja ne trčim za udatim ženama, ali ni ne bježim od njih.
Bio je jasan, direktan, konkretan i morala si je priznati, prezgodan. Tako neprirodno pristojan, a prirodno preprodoran. Kao nitko ikada ranije.
Silvia je ovaj put zadala mentalne igrice s posebnijim, dubljim muškarcem, a on je došao kao naručen.
-Imaš stila – otipkala je – super ti je ovaj crni styling s kaputom. Malo je mračan, ali ja volim crno.
– Hvala ti, Katja. I ti imaš ukusa i stila. Vidio sam ti fotke, htio sam vidjeti više od lica…i svidjelo mi se sve ostalo.
Opet ta pristojna tišina, uz snažnu duhovnu prisutnost i čekanje njenog odgovora. Osjećala se napetost, toliko oštra, da si ju mogao rezati nožem.
– A ti..kojim dobrom si ovdje, na društvenoj mreži? – odlučila je prekinuti tišinu.
– Bezveze, bez razloga. Vidiš da nemam puno slika. Nego..pošalji mi neke slike da ti bolje vidim figuru.
– Ne radim to.
– Ok.
Nije se javljao danima, ali ta hladna komunikacija nije smjela tako naglo prestati. On je bio idealan lik za novu kolumnu. I Silvia bi se složila s tim i pala bi na njegov enigmatični, mračni šarm, no Katju je brinulo, zašto ovaj put želi izbrisati granicu online i offline prostora, zašto od nje traži stvarni susret, u vanjskom svijetu. Zašto ju doslovno gura u grijeh i opasnost. Želi li naštetiti njenom braku, slomiti ju?
Miris opasnosti proganjao ju je danima.
-Volim latino žene s debelim guzama. Mislim da si ti taj tip. – doletjela je poruka.
Stresla se. Što otpisati? Da, imala je sve što se njemu sviđa, ali imao je i on, sve što se sviđalo njoj. Kako komunikaciju održati zanimljivom, a dovoljno distanciranom da se ne prijeđe profesionalna i privatna granica?
-Ja sam dog, imam ih trenutno četiri i još dvije na čekanju. Nemam frendice. Ne znam zašto još pišem s tobom.
– Možda zato da mi pomogneš napisati kolumnu.
– Može, Katja, pomoći ću ti.
– A kako ću ti se odužiti? – upitala je iz pristojnosti.
– Iskoristi me.
Text by Nives Stern
