Sutradan je ipak otpisala na njegovu poruku:
– Napisat ću kolumnu, bez obzira vidjeli se ili ne, na svoj način. Kad završim, poslat ću ti link. Brzo je stigao odgovor. Bio je to samo jedan dugi hmmm. Nije znala što bi to trebalo značiti, ali ju je zaintrigiralo. Premišlja li se i ipak će popustiti i doći na face to face susret ili je ljut što će pisati o njemu? Dao joj je misliti, u svakom slučaju. Naposljetku su došle nove ideje pa je sjela za računalo i brzo istipkala sadržaj.
Bar je bio poluprazan, a svjetla prigušena. Sve je izgledalo kao scena koja više krije, nego prikazuje. Bio je to prvi susret uživo, a već se činilo da previše znamo jedno o drugom.
U tom polumraku loungea, razgovor nije tekao, nego je djelovao kao tiha borba za prevlast. Stalno mi je prolazilo glavom: Može li womanizer zavoljeti? Može li izgubiti kontrolu prije mene? Može li postati ovisnik o ženi, onako kako one postaju o njemu? Što ga vodi u te pustolovine? Hoće li ikad prestati slamati srca, hoće li se ikad promijeniti? Hoće li mi otvoriti dušu? Da ga sve to upitam ili da pokušam sama zaključiti?
Izgledao je kao na slikama, možda čak i bolje ili je zračio jače pa mi je bilo jasnije zašto mu je teško odoljeti. Ipak, promatrala sam ga kao da sam već pročitala kraj priče. Smireno i kontrolirano jer nisam htjela da pomisli kako može uspjeti i kod mene. Bio je naviknut na dinamiku osvajanja i povlačenja, ali činilo se da prvi put nije znao svoju poziciju.
-Znaš da ovo nije slučajan susret. – rekao je, nagnuvši glavu u stranu, promatrajući me. Osjetila sam da me pokušava smekšati i zavesti. Nisam odmah reagirala, ostavila sam par sekundi neugodne tišine, dovoljno da shvati kako tempo ne određuje on.
– Ništa kod mene nije slučajno. – napokon rekoh.
-Čak ni odluke koje možda imaju neugodne posljedice?
– Da, čak ni one.
Lagala sam, itekako sam ziheraš, ali činilo se da je zagrizao.
Naš razgovor nije bio razgovor dvoje ljudi koji se upoznaju, nego dvoje koji ispituju granice i pokušavaju razumjeti koliko daleko druga strana može izdržati bez povlačenja. Prema mojoj procjeni, bio je naviknut na žene koje brzo padaju i traže od njega dozvolu da se izraze, a ja nisam tražila ništa od njega i to ga je izbacivalo iz ravnoteže.
– Koliko ovo traje prije nego jedno do nas izgubi kontrolu? – pitao je, smješkajući se.
– Kontrola se ne gubi. Samo se pokaže tko ju nikad nije imao. – rekoh, smješkajući se.
Pojavilo se nešto kao razumijevanje, ali odmah zatim i distanca. Ipak je on čovjek koji u odnose ulazi kao u igru, pomislih, a ja kao žena koja ljude promatra sustavno. Meni ljudi nisu brojevi, nisu recke, to je brzo shvatio i baš zato, nismo podcjenivali jedno drugo. Svatko je nosio svoj stil, zagonetnost i svoju snagu, na svoj način. Njegova snaga, magnetizam i stil komunikacije, moram reći, jako su privlačili, tako da nije čudo da žene s lakoćom padaju.
Postoji vrsta privlačnosti koja se temelji na otporu. Ta vrsta privlačnosti pokazuje koliko nas je teško predvidjeti. U prostoru između kontrole i neizvjesnosti, ispitujemo vlastite granice, do kud možemo i koliko dugo možemo izdržati pritisak unutar komunikacije. Promatrala sam njegovu distancu, odsutnost duhom i brzo mi je postalo jasno, tu zaljubljivanja nema (jer nekad ga je bilo i završilo je nesretno) ali ima puno skrivene tuge i nesigurnosti. Puno je rana iza tog pogleda, ali i skrivenog bijesa jer život mu nije donio ono što je od njega očekivao. Nedovoljno je tu bilo zrelosti da se suoči s emocijama, a puno ega i samoobrane, samodopadnosti, egocentričnosti. Nema tu sreće za niti jednu ženu koja želi više od fizičkog kontakta, pomislih, nema čak ni pretjerane mašte koja bi zadržala stabilnu, jaku ženu koja se nikad ne zadovoljava površnostima. Zato sam odlučila privesti taj razgovor kraju i vratiti se gnijezdu koje nije idealno, ali je bar toplo i ugodnije od ove hladnoće. Mogli smo se igrati cijelu večer, ali čemu kad bi sve ostalo na nadmudrivanju i odmjeravanju mentalnih snaga jer on nije namjeravao popustiti i otvoriti se. Njega je zanimala samo igra, bez preuzimanja odgovornosti i bez obzira na moje bračno stanje.
Možda je čak imao dogovoren poziv u određeno vrijeme našeg razgovora jer kad je mobitel zazvonio imao je izgovor da se pozdravi i ode. Ali osjećala sam da mu nakon susreta nije bilo najugodnije. Naučio je čitati ljude brzo, to mu je bio alat, refleks. Nisam mu dala baš ništa što je mogao lako pročitati. Nisam igrala igru predvidivih signala, niti tražila odobrenje za svoja pitanja i ponašanje. Pokazala sam otpor koji se ne pomiče, najgori otpor za one koji misle da pobjeđuju u psihološkim bitkama. Nije bio naviknut na takve žene.
U zraku je ostala napetost, neki interes za ponovni susret.
-Ok, javi se. – rekao je i mahnuo, ubrzavši korak prema izlazu. Kao da je htio pobjeći iz vlastite kože. Znala sam da mu se jako sviđam, kao cijeli paket. Inače ne bi rekao da se javim i ne bi zadržao pogled u mom pravcu. Kopkalo me, može li se womanizer ipak zaljubiti i promijeniti zbog posebnije žene?
Najopasniji dio ovakvih susreta je da stvari ostanu nedorečene, kad se razdvojimo i nakon toga ne vratimo u prethodnu verziju sebe. Sad sam potpuno razumjela njegovu misao “nemam ti ja frendice”.
Text by Nives Stern
