Ali…što ju briga, pa ona je udana i niti jedan drugi muškarac osim Tonija ne bi ju smio zanimati.
Nikad nije, zašto bi sada Diablo bio iznimka?
A Meri…još uvijek gospodična, u kasnim tridesetima, slobodna kao ptica, divlja kao nabujala rijeka, tako da je vrlo lako moguće da su njih dvoje sinoć završili zajedno.
Te misli previše su joj se motale po glavi i nikako se nije mogla koncentrirati na posao. Toliko su ju zaokupile da nije niti primijetila kad se nad njom nadvila Silvia.
-Dobro koliko ja mailova moram poslati da se meni odgovori? – bila je drska, po svom starom običaju, kao i svaki put kad nije odmah primila reply. Odjednom joj je gledala u zjenice. Njene oči učinile su joj se vrlo krupnima i vrlo tamnima, kao da je iz njih htio pobjeći bijes.
– Oprostite…zamislila sam se. – izgovorila je Katja brzo vadeći bežične slušalice iz uha.
– Tu se samo muzika sluša i ništa se ne radi, ništa kreativno, a poslije će svi htjeti povišicu. – Silvia nije odustajala od ljutnje i prijekora. Dohvatila se njenog miša i tipkovnice te je u sekundi bila u njenom Outlooku.
Koji vrag, pa to ne smije raditi! – pomislila je Katja, ali joj je ipak prepustila svoje računalo.
– Evo, imaš ih tri… – rekla je bijesna Silvia, pokazavši na svoje nepročitane mailove koje je poslala unutar deset minuta.
Ovo je teror! Ova žena je bolesna. Možda Toni stvarno ima pravo, možda moram mijenjati posao. – mislila je Katja, grickajući kut usana. Podigla je pogled tek kad se Silvia odmakla od stola i krenula prema svom uredu.
Kod vrata, Silvia se okrenula i dobacila:
– Ima li ta tvoja priča nastavak? Ako ima, neka bude što pikantniji, inače zaboravi na čitanost.
– Ima, šefice…- tiho je rekla Katja i još tiše progutala knedlu u grlu.
Čaša hladnog vina. Tako dobro bi joj došla čaša rashlađenog vina, da se malo smiri i za inspiraciju. Ali ne sad, prerano je, to će učiniti nakon posla. U Yeziju.
Da, to je to, najbolje je doći na “mjesto zločina” po inspiraciju. Možda i D. dođe. A možda i Toni..opet.
Nasmijala se svojim mislima, pregledala Silvijine nove mailove i razmišljala o novom zadatku.
Ma što me briga što radi JJ Martin u Firenci? Koji glupi zadatak, pratiti njujorčanku iz LaDoubleJ po Toskani i luksuznom hotelu Villa San Michele blizu Firence. Što je obukla, što je jela i pila, gdje se sve naslikavala..
Bože, onaj prethodni zadatak bio je bar kreativan, a ovo je…čisto modno žutilo.
No ipak, primila se novog zadatka i istražila dizajnericu na Instagramu.
Jebote, kako ova dobro živi. Smještaj u vili iz 16. stoljeća s pogledom na Firencu, kavica u povijesnom cafeu Rivoire..
Razmišljala je kako su ona i Toni često razmišljali o putovanju u Toskanu, ali nikad za to nije bilo vremena zbog njegovog posla. Uvijek se njegova firma natjecala s njihovim privatnim životom. Posao je uvijek bio prvi, a ona druga i uvijek je strpljivo morala čekati svoj red. Dok se njegov posao razvijao, njena je karijera stajala, ali mu je bila zahvalna na financiranju njenog drugog studija. Razmišljala je, želi li uopće nastaviti novinarstvo jer ju je polako napuštala želja za tim. Iako joj je ostalo još svega nekoliko ispita, nije se vidjela kao njuškalo tuđih života i pisac žutila. Novinarstvo se nažalost svelo na to, bilo je sve manje istraživačkih zadataka. Nju su, kao diplomiranu sociologinju, najviše zanimale interakcije među ljudima i odnosi među spolovima pa se potajno nadala da će dobiti svoju kolumnu unutar portala, no raditi za Silviju bila je noćna mora. Ipak, dosta dobra “odskočna daska” u karijeri jer je Silvia bila vrlo poznata u novinarskim krugovima i njeno pismo preporuke imalo je težinu. Zato se svim silama trudila da joj udovolji. Potajno je pregledavala ponudu poslova u prestižnim inozemnim lifestyle časopisima i shareala svoje članke na LinkedInu. Nikad ne znaš kuda to može odvesti. Možda ju jednom kontaktira neka veća riba.
Ima li novih poruka na Instagramu? Nema. Kako će ih i biti kad je opet zatvorila profil za javnost. Nije čak ni dodala D.-a, niti on nju. Može li uopće pod novim uvjetima, sa svog zatvorenog profila, vidjeti njegove poruke?
Aha, mogu vidjeti storyje. Opaa, vidi ti njega! – pomislila je ugledavši novu story fotku. Na njoj je gdin Diablo držao neku crnku za ogromnu pozadinu, njegov fetiš. Nije joj vidjela lice, ali iza slapa njene duge kose, provirivao je njegov par tamnih očiju i zadovoljan osmijeh što je dalo naslutiti da ( ju) provocira.
Da mu se javim? Nee, nikako, porast će mu krila, pomislit će da ga stalkam, da mi se jako sviđa. Ionako je samodopadan. Narcisoidan.
Sjetila se novog zadatka. Kako će napisati nastavak, ako više nema kontakt s njim? Ponovno će morati upotrijebiti maštu, no prvo će otići do Yezija, sjesti za isti stol, a onda pričekati da ju tamo dotakne inspiracija. Ne, prvo će nazvati Tonija. Bit će super ako se javi jer od sinoć nisu progovorili ukupno ni tri rečenice.
– Hej, kad si gotov s poslom danas? – prošaptala je u mikrofon handyja, malo zatečena jer se ipak udostojao javiti.
– Oko tri. Se vidimo doma popodne?
– Mislila sam da odemo na cugu. Kad završim s poslom. Tamo, u onaj restoran gdje sam jučer bila. Gdje si me htio voditi za godišnjicu… – šaptala je u slušalicu, a nešto toplo i nježno nakon tih riječi preplavilo ju je oko srca. Možda ju je stvarno htio iznenaditi večerom.
– Ok. Da te pokupim oko četiri? – bio je vrlo pristojan.
– Može. Pusa.
– Pusa.
Text by Nives Stern
