Kad je u 15:10 napokon promolila nos iz ureda, vani je pljuštalo kao iz kabla. Gotovo niotkuda navukli su se tmurni oblaci, zašumio je jak vjetar i nebo zasivilo od siline kišnih kapi. Pred zgradom redakcije širile su se lokve pune vode, a po fasadi i betonskom ulazu bubnjale su krupne kišne kapi silinom kojom udara jaka tuča. Toni je već bio na putu prema njoj, ali zapeo je na Savskoj u dugoj koloni i javio da ga ne očekuje prije 16 h jer je stao tramvaj, da je oko njega stotinu automobila i doslovno je ostao zarobljen u koloni. Policije u tom prometnom kaosu nije bilo na vidiku pa se ljutio i psovao kišu i vozače koji se nisu micali s mjesta.
Katja mu je tipkala poruke samo da ga ne sluša dok živčani u autu i razmišljala ima li u uredu koji mali kišobran. Ako se sada vrati u ured iz kojeg je jedva dočekala izaći, mogla bi naletjeti na Silviju, a ova bi joj mogla dodati novih par obaveza za rad od kuće pa se predomislila i odlučila pred zgradom, ispod natkrivenog dijela, pričekati Tonija i prestanak oluje. Kako opet nije slušala Vakulu? Ljutila se na sebe jer taj čovjek nekad i pogodi kakvo će taj dan biti vrijeme.
-Trebaš prijevoz? – čula je glas iza sebe kad su se naglo otvorila vrata zgrade redakcije. Bio je to Ivo, mlađahni kolega koji je inače jako malo pričao. Svi su ga smatrali čudakom jer se s nikim nije družio, a nosio je preppy style, prugaste pulovere, knjigu u ruci i urenebesno smiješne uske hlače do gležnjeva na svojih dva metra visine. I sad ju je to nasmijalo, uvijek je o njemu mislila da je luckasti gay koji slijepo prati modne trendove, ali je ipak ljubazno odgovorila:
-Ne trebam, hvala ti, sad će muž doći po mene.
-Ah haa..-zamucao je Ivo i nestao pod kišnim kapima, trčeći do svog auta na parkingu.
Kud baš danas prolom oblaka…-razmišljala je gledajući u sivilo pred sobom. Zadnji put je kiša ovako divlje padala one noći kad je u njen život ušetao D.
– Upadaj – viknuo je nervozni Toni iza stakla automobila, zaustavivši se pred ulazom u zgradu redakcije i trubnuvši dvaput. Zapela je u svojim mislima pa nije ni primijetila da je pola sata do njegovog dolaska proletjelo. Skupila se na sjedalu i krajičkom oka primijetila da je bijesan što zbog kiše, što zbog njene mokre odjeće koja će namočiti sjedalo, a vjerojatno i zato što po oluji vozi na neko piće koje uopće nije htio piti u baru udaljenom još pola sata vožnje u prometnom kaosu.
– Ne znam gdje ću parkirati. Znaš da tamo nikad nema mjesta na cesti. To je centar grada, prva zona i ne možemo ostati dulje od dva sata jer ne daju produžiti parkiranje na duže…a nemam pojma gdje Art’ otel ima svoju garažu.
– Da, znam. Ali možemo u Branimir centru u garaži. – dosjetila se.
– I onda hodati po kiši od Branimirove do Petrinjske? – pogledao ju je s čuđenjem, kao da je htio pitati je li luda kad je došla na tu ideju.
– Paa, nekad jesmo…- osmijehnula se – svuda smo nekad išli pješice.
Šutio je. Nije mu se pješačilo.
Kad su napokon stigli na ulaz restorana, nije bilo slobodnih mjesta za sjedenje. Kao da je cijeli grad pobjegao u Yezi od kiše. Konobar se odmah pojavio i rekao da ima par rezervacija i da su puni barem iduća dva sata.
– Idemo za šank, ionako smo samo htjeli popiti piće. – rekla je Katja, a pogled joj je bježao za stol za kojim je sjedila jučer. Nadala se tamo ugledati D.-a, ali sad su za istim stolom sjedili neki stariji ljudi i prevrtali jela na tanjurima.
– O čemu si htjela pričati? – pitao je Toni kad su napokon sjeli na prve slobodne stolice.
– O Toskani – ispalila je kao iz topa – želim da napokon otputujemo u Toskanu. I nemoj reći da nemaš vremena. Uzmi godišnji, slobodne dane…reci im da si bolestan…
– Otkud sad Toskana, Katja? Kako ti je to palo na pamet? – smješkao se šireći oči od čuđenja.
– Obećao si mi Toni…nemoj sad opet tražiti izgovore. – umiljavala se, a onda nagnula nad njegovo uho i prošaptala:
-Želim da tamo napravimo bebu.
-Bebu? Otkud sad to? Imaš još par ispita na faksu, rekla si da prvo želiš novu diplomu, karijeru.. kako misliš učiti uz bebu, polagati ispite? – bio je zbunjen i sav u vizijama, kao da je beba već bila na putu.
– Pauzirat ću godinu ako zatrudnim – ponovno se umiljavala maznim glasom.
– Bebu možemo napraviti i kod kuće, ne treba nam Italija za to – smješkao se, a onda dodao – možemo i u Zagorju, na našim bregima…to je naša Toskana.
– Dobro, ne moramo u Italiju – rekla je uvrijeđeno, stišćući torbicu prstima- ne moramo nikud, Toni. Ne moramo se uopće truditi unijeti nešto novo u naš brak. Možemo živjeti dosadnim životom posao – kuća – posao…
Otpio je gutljaj svog pića, malo zaškiljio, nagnuo se prema njoj i svojim usnama okrznuo njene. Bila je malo zatečena, ali je poljubac prihvatila sa smiješkom.
– Bit će kako moja gospođa kaže.
Umoran od posla i vožnje, jedva je dočekao topli tuš i izlio skoro trećinu gela za tuširanje na sebe. U sekundi se sve zapjenilo, a para zamaglila stakla tuš kabine. Kad je Katja povukla staklena vrata na njoj, nešto pare je izjurilo van, zapuhnuo ju je divan, svjež miris pjene. Tonijeva koža crvenila se od mlazova tople vode ili možda lampe koja je širila topao žućkasti ton po kupaoni. Ušla je u kabinu i povukla staklena vrata za sobom. Nije se obazirala na slap vode iz tuša koji joj je u trenu potpuno smočio donje rublje. Nije ga htjela skinuti, tako slijepljeno na kožu bilo joj je seksipilnije. Zagrlila je Tonija oko struka i naslonila se na njegova mokra, vruća leđa. Gorio je od vrućine i želje, a na licu mu je zatitrao osmijeh. Okrenuo se prema njoj i tiho rekao:
– Volim kada preuzmeš inicijativu.
Text by Nives Stern
