„Na Sljeme, na Sljeme, na Sljeeeeeeeeeeeme!“ urlikala sam punih par dana nakon što mi je frendica sredila karte za sljemenski spektakl. I uz to sam poskakivala kao obijesno ždrijebe sve dok mi se pred očima nije ukazalo pitanje: a što ću ja odjenuti na Sljeme? Naime, nekoliko ljudi mi je, uključujući i tu moju frendicu, prenijelo zastrašujuća svjedočanstva i grozomorne priče o dugotrajnom četrdesetminutnom pješačenju po zaleđenim predjelima do same staze i o užasnoj hladnoći koja te bez milosti natjera u plač. Shvativši ova upozorenja vrlo ozbiljno, bacila sam se u akciju s ciljem prikupljanja pola šlepera odjeće koju ću nabacati na sebe i izgledati poput onog jadnička iz prastare božićne „Christmas story“ kojeg je brižna majka tako odjenula da siroče, od silnih slojeva odjeće, nije moglo spustiti ruke.
Srećom, imam neke bebaste skijaške hlače kupljene u Mani, u kojima znam obitavati u kući za hladnijih zimskih dana i to na užas moje druge polovice. Njemu su pregrozne. No, ja sam, s druge strane, zimogrozna, i tu je svakoj raspravi kraj. Uzevši ih kao basic odjevni predmet svog predsljemenskog Robocop looka, zajedno s neizostavnim debelim štramplama, posudila sam nekakvu majicu od flisa u čiju se nepropusnost kleo moj brat. Tome sam dodala još 3 majice i skijašku jaknu kojoj sam upućivala sumnjičave poglede. Naime, dragom ju je posudio prijatelj, a ja sam rogoborila i kovala urotu protiv nje jer mi se činila čudnovato tanahnom. Dragi je tad zagalamio: „Ako je dobra skijašu, bit će tebi!“, pa sam odlučila zašutjeti. Barem ovaj put.
Znali smo da na Sljemenu baš nema snijega, no da će nas dočekati takva kaljuža, e, tome se nismo nadali. Tužna povorka se kretala po blatnjavom putu, a ja sam hodala brzinom hromog puža, tapkajući plaho ko po jajima. Nakon dolaska, tople utjehe u vidu nekoliko vrućih sarmi i napitaka, odgegali smo se do staze i pogledali prvu vožnju. Vrijeme iščekivanja druge vožnje kratili smo na Krumpirištu, ovaj put uz društvo toplih hot-dogova. Dok sam se borila sa suhim pecivom, i s tugom spoznala da nema teoretske šanse s ovoliko slojeva i jednim parom tregera obaviti posjet Toi-Toiu, odlučila sam se zabaviti proučavanjem odjeće i obuće mnogobrojnih gledateljica. Kao što rekoh, kud god pogled krene, pod nogama blatna kaljuža.
Shodno tome, na noge sam, bez imalo razmišljanja, na „temeljac „ od debelih čarapa i štrampli obula iznošene crne Dockers gležnjače jer sam znala da ne idem na modnu pistu, nego na planinu. Izgleda, međutim, da se neke dame nisu dale smesti otežanim vremenskim uvjetima koji spadaju o osobni opis ovakvih događanja pa su pošto-poto odlučile biti fensi šmensi. Pa makar i na planini. Pa makar i s nježnoružičastim gležnjačama od brušene kože na nogama! Ili onima bijele, žute ili bež boje… Umirala sam od smijeha na te barbie pahuljice umrljane blatom i krišom ih fotkala. A onda mi je dragi pokazao nju…gospođu u sportskim bucama koje je kombinirala s elegantnom dugačkom bundom od neke mrtve živine. Majko mila! Nasmijala sam se od srca. No, činilo se da se žena povela za izrekom slavne Coco Chanel: „ Luksuz mora biti udoban, inače to nije luksuz.“
Bilo kako bilo, kada je povorka opet krenula kroz blatnjavu kaljužu po mrklom mraku natrag do autobusa (netko je ironično dobacio da koračamo ko da idemo na Bleiburg), i nakon što sam se pokliznula i pala u blato pritom sočno prekršivši jednu od zapovijedi božjih, bilo mi je drago što sam u starim čizmetinama kojima je to bila samo jedna u nizu rovovskih bitki. I to doslovno.
Text by Durica
[vsw id=”LojfDXhF8AY” source=”youtube” width=”560″ height=”344″ autoplay=”no”]
