“LOTR. VIDIK. DOĐI. 45 MIN.”
Poruka je stigla taman nakon što se spremila za jutarnju šetnju gradom prije nego će do firme pregledati narudžbe i skladište.
Svako “bezpadalinsko” jutro je imala običaj prošetati najmanje sat vremena kombinirajući donji i gornji grad.
Upijala bi atmosferu grada koji se budio u svom trećem valu, koji se za razliku od ranoranioca, sastoji od onih koji su večer prije iz raznih razloga prekardašili i onih koji nemaju drugog posla nego se buditi kasnije i mirno uživati jutro ispijajući svoje prve kave znatno nakon prvog vala.
Ona je spadala u one koji se voie rano probuditi, u miru skuhati svoju prvu kavu kod kuće dok muž užurbano trči do kupaone i samo je u prolazu ovlaš poljubi u obraz pa nestane dok ga ne ugleda nakon posla na balkonu ili pred televizorom u dnevnom boravku, uha priljepljenog za telefon ili vice versa.
Nakon kave bi se prepustila svojim standardnim ritualima i nakon brižno odabranog outfita za taj dan, slijedila bi već spomenuta šetnja.
Sada joj se činilo da to nije njen izbor, iako je već skoro kročila nogom u predvorje s istim ciljem. Poremetio joj je ritam, a nije mijenjao njen plan. Majstorski izvedeno.
Srce joj je kucalo najmanje stotku, osjećala je kako udara u prsima.
Izvadila je mali Fahrenheit iz torbice i shvatila da ga ne može koristiti jer je već “Good Girl” bio na strateškim mjestima. Nije imala vremena za promjene.
“Jebiga. Trebao je prije najaviti. Ja volim znati svoj raspored znatno unaprijed. Neka pati koga smeta.”
Znala je da ima oko 35 minuta do kule ako hoda umjereno, šetalački. Tako je i krenula. Lagano. Htjela je umiriti srce.
Nije bila sigurna da uspijeva u tome. Kucalo je u ritmu Stayin Alive longplejke od 33 koju je netko stavio na 78.
Ušla je na uspinjaču jer bi ju stepenice preznojile u tom stanju. Okrenula se oko sebe pitajući se jel’ netko sad čuje njeno srce kako udara. Svo troje ljudi je imalo slušalice i buljilo u svoje ekrane.
Ona nije bila sigurna ni je li ponijela mobitel.
Nastojala se smiriti. Još nekoliko metara do vrha.
Kako izgleda? Jamie Dornan ili Danny De Vito? Sean Connery? Henry Cavill? Martin Sagner? Danny Trejo?
Nasmijala se sama sebi i pokušala se još jednom umiriti.
Izašla je iz uspinjače i pogledala oko sebe. Jutro je bilo prekrasno. Pogledala je na sat. 42 minute su prošle od poruke.
Sljedeće 3 minute su ključne.
Pogledala je u smjeru vidikovca i ugledala poznato lice kako se nalaktio uživajući u pogledu.
Bio je to glavom i bradom Otokar Levaj.
“Ma nije valjda on!” – pomislila je i razvijala preko 200 potencijalnih scenarija u glavi. U nijedan se taj šarmantni gospodin nije uklapao.
Stajala je tamo kao ukopana a gospodin je nakon pola minute pogledao na sat i prilično lakog koraka za svoje godine otišao svojim putem.
Ona se konačno pomaknula s mjesta i zauzela do maloprije njegovo mjesto. U kutu.
Ostala je još jedna minuta. 60 dragocjenih sekundi ako je tajanstveni gospodin Nagrada točan.
Ako nije, biti će mu to posljednji susret s njom.
Nije trpila kašnjenje, osim ako je opravdano. U ovom slučaju opravdanja ne može biti.
Dok je odbrojavala sekunde, po tisućiti je put uživala u pogledu na svoj grad. U jednom trenutku osjetila je blagi pritisak na leđima uz koji je čula jasan šapat:
– Ne okreći se.
Htjela je, ali nije mogla. Možda i nije htjela.
Osjetila je miris. Nije bio Fahrenheit. Aventus. Creed.
Dodir usana na stražnjem dijelu vrata. Žmarce koji su ju prošli osjetila je do međunožja. Brutalno, vulgarno i nekako romantično u isto vrijeme.
Bradavice su joj podivljale.
U trenu između tog famoznog poljupca i njenog poluorgazma on je jednostavno nestao. Negdje u gomili japanskih ili kineskih turista koji su se pojavili niotkuda, kao u Bond filmu. Nije ih nikada mogla razlikovati.
Možda je i on imao japanske krvi. Ili kineske. Čula je da su japanci perverzni. I Kineskinje.
Ono što se njoj maloprije dogodilo nije bilo perverzno. Nije mogla opisati taj osjećaj.
Znala je da želi još. Ali istovremeno se bojala da će i misterije nestati ako otkrije tko je on.
U jedno je bila sigurna.
Nije bio muž.
Problem bi bio i u tom slučaju, ali možda mrvicu manji. Ili ne?
Ova igra je opasna, ali život je odjednom postao zanimljiv. Prvi put ikada je osjetila nešto što ju je činilo živom, istovremeno sretnom i ranjivom.
Prvi put nije znala gdje će nešto završiti. Ili svršiti.
Odlučila je još malo prošetati po parku, spustiti se do Mesničke na Ilicu pa sjenovitom stranom desetak minuta do firme.
Nije mu vidjela lice, ali je osjetila energiju.
I sada ju je veselo nosila kroz grad.
Ugledala je poznato lice na drugoj strani ulice, kod NAME, kako hoda uz prekrasnu crnku četrdesetih godina. Žena je izgledala kao Inma Cuesta, poznata španjolska glumica. Vitka, sexy i pomalo divlja.
Njen muž je izgledao normalno. Bar nije visio na telefonu ovaj put.
Ali će za pet sekundi jer je pritisnula njegovo ime na ekranu svog moba. Sreća pa ga je ipak ponijela.
Text by Dejan B
