Mobitel na stolu je zavibrirao. Glasnije no što je željela jer muž je bio samo šest koraka dalje na trosjedu, ali srećom je (ili čudom) njegov tada nastavio vibrirati zbog dolaznog poziva.
– Ej, što ima? – javio se i s par dugih koraka nestao na balkonu, zatvarajući teška staklena vrata za sobom. Iskoristila je tu priliku da pogleda notifikaciju na svom ekranu.
SMS. Nepoznat broj, ali tagiran pod nazivom “VAŠ SRETNI DOBITAK”. Ispod toga poruka:
“Čestitamo. Osvojili ste glavnu nagradu. Možete ju podići u roku sljedeća dva dana u cvjećarnici “Ana”.
– Gle, rima! – zaključila je sa smješkom, ali se u sebi još jače nasmijala shvativši da nema adrese.
“Netko se zajebava sa mnom.” – razočarano je, opet u sebi uzdahnula. “A i koju će mi kitu cvijeće?”
Kitu…
Cvijeće…
Prasnula je u smijeh. Muž je i dalje vani pričao, vjerojatno s napornim klijentom ili ljubavnicom jer se nije oglasio na njenu reakciju. Mobitel je opet zavibrirao.
SMS. Poruka:
“Draga “Blond”, Šifra za podizanje dobitka je BOND”. Nehotice je dohvatila pramen svoje plave kose između kažiprsta i palca, savila ga do nosa i pomirisala. Bila je zbunjena. Je li ovo netko tko ju poznaje? Je li muž angažirao nekoga da ju provjeri? Ili je ovo samo slučajni odabir scammera koji joj želi preoteti neku kintu?
“Neće se baš usrećiti mojim bankovnim stanjem. A muž nije toliko glup da provjerava ženu koja bi otišla po nagradu, makar bilo i cvijeće. Nema osnove za “tužbu”. Svaka žena voli nagradu. Uključujući i cvijeće.”
Ali ona nije igrala nagradne igre. Osim lutrije ponekad. Dobila je 18 eura prije dva tjedna na Euro Jackpotu i bila si je sva ponosna. Na uloženih 16.
Znatiželja. Je. Ubila. Mačku.
Ali svejedno.
Jednom se živi. Otvorila je Google i utipkala CVJEĆARNICA ANA ZAGREB. Očiti izbor bio je, naravno, na Cvjetnom trgu. Za danas je već prekasno, ali sutra ionako mora do centra. Pa da ubije dvije muhe. Jednim odlaskom. Možda nije cvijeće. Možda je kupon za nešto. Možda je skrivena kamera. A možda su u šumi.
S tim mislima je zaspala kasnije, sama u krevetu jer je muž morao negdje otići. Bez nje, naravno. Posao. Prokleti posao.
Jutro je bilo pametnije od večeri pa je odlučila da neće do cvjećarnice nego će samo obaviti kavu sa sestrom i kasnije otići do tržnice. Ili da prvo ode do tržnice dok ima svježeg povrća? Dva sata kasnije sjedila je u VIP01. Na Cvjetnom. Jer sister je htjela baš tamo. Konobar. A ona je u mislima vagala odluke. Jednom se živi.
Ostavila je sestru u jeku borbe za konobarovu naklonost i uletjela direktno pred prodavačicu/cvjećarku/Anu?
– Oprostite, neku nagradu su mi javili da sam dobila i da ju trebam podići kod Vas, ali nisam sig…
– Šifra? – odsjekla ju je oštro, ali s osmjehom.
-Bond. – kao da se začuo preteški kamen koji pada sa srca, ali je to zapravo roknuo Grički top. Bilo je podne.
– Je, imamo paketić za Vas. Čestitam! – opet onaj osmijeh.
Otišla je u unutrašnjost i za sekundu i pol se vratila s crvenim paketićem, prekrasnom zlatnom mašnom omotanim i koji je diskretno širio miris za koji bi se mogla zakleti, makar ga dugo nije osjetila, da je Fahrenheit. Klasik. Osjetila je da ima tremu i nije bila sigurna treba li ga odmah otvoriti ili šmugnuti u neki haustor, skrivena od pogleda. Skrivena kamera očito nije bila jer bi dosad već netko iskočio.
Je li joj sestra pripremila neku spačku? Bacila je pogled prema njoj, ali vidjela je da ona i mister konobar imaju mobitele u ruci što znači da je lov bio uspješan. Prekrižila ju je s popisa. Znači ostaju još dvije opcije. Muž ili scammeri.
Ili ona treća, da je zaista, odista, uistinu i doista nešto, makar greškom – osvojila.
Osim ako unutra nije bomba ili nervni otrov. Ili se kaže živčani? Šetala je prema hotelu Dubrovnik i razmišljala o haustoru.
Ne o Rundeku.
Text by Dejan B
