Tako je! Vjerovali ili ne, mi ga imamo i definitivno je najduži! Ako ste uočili možebitne seksualne aluzije, sram vas bilo! Baš kao što je i mene nakon posjeta tom najdužem… stolu.
Proteklog je vikenda definitivno bilo veselo u mom malom mjestu velikog imena, u Velikoj podno Papuka. Napokon se vrijeme smilovalo i počastilo nas visokom temperaturom koja je dozvolila da konačno umočim prste u svoj voljeni olimpijski bazen. Svojski sam prionula na plivanje da se unaprijed iskupim za ono na čemu ću svjesno i grješno posrnuti već sutradan.
Prošle su godine neki ljudi došli na ideju da se u mjestu napravi stol popunjen jelom i pićem, i to tako dug da mu je mjesto bude na stranicama ni manje ni više nego Guinnessove knjige rekorda! Rečeno – učinjeno! Đinovski stol je mjerio nekih petstotinjak metara, a za pristup tom hedonističkom raju ića i pića bilo je dovoljno izdvojiti samo tridesetak kunića. A onda…navali, narode!
Nakon nekih sat i pol vremena hodočašćenja, konzumiranja svih mogućih spojivih i nespojivih kombinacija, kao što su kulen i liker od višanja, propisno mi je pozlilo, a i jezik mi se razvezao ponukan iznenadnim darom govora. Od ulaska u znamenitu knjigu rekorda na kraju nije bilo ništa jer je najduži stol na svijetu svoju duljinu ipak mjerio u kilometrima, no cilj je ostvaren: posjetitelji siti i napojeni, a ugostitelji i svi oni koji su odlučili biti domaćini jednog dijela te zamamne gusjenice, sretni i zadovoljni.
Pošto je poznato da konja koji dobiva ne treba mijenjati, i ove se godine najavilo postavljanje još duljeg i bogatijeg stola koji je ujedno i zaštićen imenom Najdulji stol u Hrvata popunjen jelom i pićem. Svi zainteresirani su za tričavih dvadeset kuna mogli krenuti u napad na sve divote koje su se ove godine rasprostrle na 900 m, a u autorskom aranžmanu više od stotinu izlagača iz čitave Hrvatske te onih gostujućih iz Mađarske, Vojvodine, Rumunjske te Bosne i Hercegovine.
Budući da sam prošle godine napravila kobnu grješku te se odmah bacila na meni najdraže proizvode na K (kulen, kobasica, kulenova seka) pa sam kasnije samo mogla gledati ostalo jer sam se osjećala kao vuk punog trbuha u Crvenkapici, ovoga sam puta promijenila taktiku.
Odlučila sam jesti sve ono što mi nije svakodnevno dostupno pa sam tako kušala paštetu od tune i bakalara, nekakvu superukusnu plavu ribu u marinadi koju su vadili iz velikog kotla, mađarski sir u paprici, velički namaz od bijelog luka i peršina, a kap je prelila čašu kad sam skupila hrabrosti i u usta stavila dagnju! Naime, iako obožavam ribu, ne podnosim ostale morske stvorove, barem ne u verziji mljecavih leševa na tanjuru. Samo nek’ se oni drže u svojoj vodi, što dalje od mene! Dakle, prije nekoliko je godina znatiželja nadvladala gađenje pa sam se odvažila probati tu školjketinu; simbioza u mojim ustima je trajala neke dvije sekunde dok nisam nesretnog stvora svom snagom ispljunula van. I sad opet, vrag mi nije dao mira, a bome ni nagovaranje srčane Dalmatinke koja me uvjeravala da se to jednostavno mora probati. Pa sam tako poslušno i učinila; strpala ju, namrštila se, progutala i – preživjela! Čak i nije bilo toliko loše! Ipak, da prikrijem nastalu štetu, brzopotezno sam smazala rolat s pekmezom. Čisto da se osiguram.
Dok sam se udaljavala od the stola praćena miksom slavonskih napjeva i primorskih poskočica, pitala sam se kako sam samo mogla nasjesti na glasinu koju je netko plasirao prethodnog dana; šaljivdžija se drznuo slagati da će se na našoj manifestaciji pojaviti i žiri iz popularnog tv-showa Masterchef! Kao gorljivom fanu spomenute emisije nije mi trebalo dvaput reći da ponesem bojnu opremu u vidu fotoaparata i odlučne nakane da zaskočim trojac koji svakodnevno napeto pratim na malom ekranu, ali ostadoh kratkih rukava. Ma nisu trebala doći sva trojica, dovoljan bi bio i Mate! 😉
Text by Durica
