Ne zagađujte svoju djecu!

“Posrano kapitalističko društvo koje te lažnim reklamama uvjerava da ćeš sa nečim biti netko i nešto, da ako ćeš koristiti  baš njihov proizvod bit ćeš jebač, ,ili već neka faca i daš moć svašta. E pa nisi jebač ako imash iPhone, niti si ljepši, a niti si pametniji kad si mogao za jeftinije pare kupit bolji mob.
Il za još puno jeftinije pare kupiti mob koji ćeš uopće u većem dijelu i koristiti. iPhone moš kupit samo ako ti stvarno treba iz nekih razloga impresionirati debile, koji će ti radi njega jesti iz ruke, ako iskorištavaš ono što iskorištavaju i oni koji im reklamiraju te proizvode..”

Oprostite, moralo je biti bez cenzure. Moj prijatelj Marijan uvijek je iskren,  oštar i brz na jeziku, ne složimo se uvijek oko svake teme ali danas je zaista jako i s razlogom prasnuo nakon objavljenog teksta u Jutarnjem. www.jutarnji.hr

Mora se priznati da bi njezin školski dan teško podnijeli i odrasli. – Dok traje odmor, ja sjedim na svom mjestu u razredu. To je bolje nego da stojim sama na školskom hodniku s obzirom na to da mi se nitko ne želi približiti osim što u prolazu dobace: ‘Što je, što gledaš, oćeš i ti ovakav mobitel. Slikat ću te u tim dronjcima da se vidiš kak si lepa!’ Najgore mi je kad to rade pod satom. Profesorica me prozove da odgovaram, a oni se smijulje, krevelje mi se i kao slikaju mobitelom. Dok profesor ne gleda, gađaju me papirićima. Nedavno sam tako trebala pokazati profesorici domaću zadaću iz hrvatskog, ali nigdje mi nije bilo bilježnice. Sakrili su mi je u drugom razredu u ormar. Slučajno ju je nakon nekoliko dana našla jedna profesorica. Ne mogu se koncentrirati na odgovaranje jer oni stalno nešto izvode, došaptavaju se i prstom pokazuju na mene – vrlo vjerno opisuje sadizam svojih školskih kolega i atmosferu u svom razredu. Gotovo svako jutro prije škole povraća od pomisli koje su nove uvrede smislili za taj dan.

Tuku li te, pitamo. Ne, kaže Marina i dodaje kako joj se čini da bi joj ponekad bilo lakše da je udare nego da je vrijeđaju i stalno joj turaju pod nos da to sve čine samo zato što je siromašna i nema sve one pomodne novotarije koje njima njihovi roditelji mogu kupiti. Trenutno joj pomažu psiholozi, mama i razrednica.

Eh, draga Marina, zadirkivanja prate svaku školsku generaciju, bilo ih je i u komunizmu, kad nam su nam Barbie iz Trsta i  Levis 501 bile pojam ali ne u tolikim količinama, nije bila tolika koncentracija oholosti i zlobe na jednome mjestu. Stoga, suosjećam s tobom, to ej najmanje što mogu učiniti za tebe.

Nije ovaj članak  samo obrana sve djece koja su u nemogućnosti radi skromnih roditeljskih prihoda pratiti najnovije modne trendove, biti bolesni pomodari i tako ravnopravno stati uz bok svoj razmaženoj dječurliji, postati dio elitnog društva na školskom hodniku, rođendanu ili igralištu. Ovo je podsjetnik svima koji glume nešto što nisu i pomažu remetiti prave vrijednosti u društvu.

Tko me još ne zna, dizajner sam, bilo bi razumljivo da mi je u cilju pod bilo kojim uvjetima prodati što više  kreacija, zadovoljiti glad za slavom, novcem, statusom, veličati ego te nagovarati sve generacije  da troše što više dizajnerskih proizvoda i žive iznad svojih mogućnosti jer i ja sam dio tog bolesnog modnog svijeta koji je  potrošaču zamaglio vid, nametnuo potrebno i nepotrebno,  zbog ega i novca.

No,  sad me već pomalo i sram da sam dio tog svijeta iako volim svoj posao više od ičega.

Također, kao roditelj primjećujem da su se naše igraone, vrtići, dječja igrališta a ponajviše školske učione i hodnici pretvorili u modne piste, a klupe u mjesta na kojima se održavaju modni foto shootinzi iphoneom, s kojih se snimci u večernjim satima ( a ponekad i nakon deset min!) stavljaju na facebook profil, nakon čega kreće sva sila lajkova i ulizivanja, kako razredne princeze ne bi bile uvrijeđene.

Nadalje, pitam se ima li možda  još koje mjesto na internetu ili neka društevna mreža koja broji toliko kraljevni?! Naime, nije više dovoljno biti princeza, danas ako nemaš titulu  “kraljice” ne vrijediš ni pišljivog boba. Biti kraljica je IN, u rječniku društvenih mreža i pomodara znači da si ostvarila prestiž, pred drugim pripadnicama ženskog roda ali jednako tako znači i da te s obzirom na novi status određeni muški dio publike uopće ne zaslužuje. Sve je bitnije nego da se sjedne i uči.

Nevjerojatno mi je da 18-ogodišnjakinja u jednom večernjem izlasku potroši 800 kn kao od šale, koje je na prevaru dobila  od oca ili majke i hvali se podvigom,  nagovarajući prijateljice da jednako obrade roditelje. Ako u toj avanturi ne uspiju nakon par pokušaja, nesposobne su, bolje neka je se klone. Ne može izlaziti s prijateljicama koje se odijevaju skromno, nose triput jeftinije cipele od nje ili nemaju preskupe, odn precijenjene traperice s potpisom. A Louis Vuitton torba? Ah da, nju skoro zaboravih. Bitna je i lažna, ne baš puno jeftinija od originala ali logo mora biti uočljiv! Inače si demode.

Ova je modna  pošast stvorila preogromne klasne razlike i kaos u društvu, dobivajući temelje  još  u predškoli a u pubertetu je stvar već otišla toliko daleko da ju je nemoguće kontrolirati. Nije mimoišla ni mladiće, faca se prešetava hodnikom od glave do pete u D&G jeansu, nosi  blackberry ili iPhone u džepu iako mu roditelji možda jedva sklapaju kraj s krajem.
Nerijetko, sin faca ne zna ni Pitagorin poučak, ne zna što znači reverzibilni kemijski proces a Laos smješta u Afriku. Nesumnjivo, bit će poželjan student.

Na što vas sve ovo  podsjeća? Možda na utjecaj američke (ne) kulture, emisije tipa  MY SWEET SIXTEEN koja veliča sirote male bogataše, koji više ne znaju od obijesti što žele

Nemojmo zaboraviti da živimo u gospodarski osiromašenom hrvatskom društvu u kojem samo malobrojni zaista  mogu pratiti svjetske trendove a ostali glume, želeći oponašati njihov život kako bi bili prihvaćeni, dok potpuno ne osiromaše.

Mogla bih ovako unedogled no od istresanja  gorčine po papiru bojim se da nema ništa. Danas mi je samo jasnije zašto u Njemačkoj i Engleskoj ponovno uvode školske  kute. Zabranjuju mobilne uređaje. Psuju protiv liberalnog odgoja koji im je donio više štete nego koristi.
Pitala bih samo roditelje djece koja njima vješto manipuliraju misle li skoro stati s izigravanjem marioneta svojim potomcima? Nisu li već smiješni sami sebi?

Apelirala bih na njihovu savjest, misle li da svojoj djeci zaista čine dobro svim darovima koje im poklanjaju, često samo kupujući vlastiti mir, njihovu naklonost, kompenzirajući manjak sebe u njihovom životu? Ne čine li iz njih emotivno i moralno slabe osobe,  koje svoju  samouvjerenost grade na potpuno nestabilnim, klimavim  temeljima? Ne čine li iz njih invalide? Novac možda može kupiti puno stvari ali ne  može ljudskost, plemenitost, njime ih samo lišavamo ljudskih kvaliteta, koje su ugaoni kamen zdravog društva?
Ne zaboravimo, novac nije ni  vječan. Kad nas više nema nije nam potreban a nikakav novac ne može nas više vratiti u život.

I za kraj, prisjetimo se one izreke:” Ulovi čovjeku ribu, nahranio si ga za jedan dan, nauči ga  loviti ribu, nahranio si ga za čitav život.”
Bavimo se mladima, nedajmo da rastu kao korov.

Foto: www.diesel.com, metro-portal.hr

Text by N. S. G.

[vsw id=”Fyc8qA8ht10″ source=”youtube” width=”560″ height=”344″ autoplay=”no”]