Volim pisati o ljubavi. Zašto? Zato što nam je ljubav svima potrebna, samo u različitim dozama. Previše je oko nas boli, srdžbe, muke, zavisti, jada, kao produkt manjka ljubavi stoga nam je svaka nova kap dobre namjere i topline dobrodošla. Međutim, ne pišem o ljubavi samo u tepajućem i o njenom najčišćem obliku, najzanimljivija mi je ljubav koja ranjava a istovremeno nosi sobom poruku i pouku te od nas čini bolja, uzvišenija bića.
Koliko ste se puta izložili iskustvu izdržljivosti, uz osobu koju volite a koja vam možda ne uzvraća ljubav istom mjericom? Koliko puta ste vi bili ti koji ste odbili nečiju ljubav a koliko puta istu zatajili iz straha da nećete biti prihvaćeni? Koliko puta ste se izložili opasnosti u ljubavi i izvukli mač pobjede iz tvrdih korica, besramno hrabri pred svim strahovima i opasnostima? Koliko ste hrabri u ljubavi, odnosno prema sebi jer ljubav iz nas izvire i nama se vraća? Koliko ste jaki misliti, pisati i pričati o ljubavi, boriti se za ljubav, za sebe?
S. je otišla prošli tjedan, zauvijek. Nečije topline i ljubavi postanete svjesni tek kad bez nje ostanete. Oživljavate uspomene ali svaki pogled na njih izmamljuje suze. Moje su uspomene za nju ponajviše vezane za djetinjstvo, crvene bobice ribljeg ulja koje nismo htjeli gutati u vrtiću, dok su nas tete upozoravale da su dobre za naš razvoj, um, razmišljanje. Kasnije sam saznala da su bogate omega kiselinama. Vezane su i za cijelo osnovnoškolsko obrazovanje kad smo strepili pred matematiku i povijest pa bježali pred razuzdanim pubertetlijama u razredu. Vezane su i za odlaske iz škole, u malom čoporu, za rođendane i maštanja, što ćemo biti kad porastemo.
Pisala je o hrabrosti, tridesetipet godina kasnije, pomogla mi uz još nekoliko prijatelja kreirati članak.
Da, nečije bliskosti postanete svjesni tek kad ju izgubite.
Razmišljala sam shareati njene misli na wallu, objaviti ponovno link na članak no nisam mogla. Bojala sam se. Sebe. Bojala sam se da ću zaplakati i da neću tako lako stati. Shrvale su me emocije i nikom, baš nikom nisam to htjela dati do znanja. Bože kako sam pogriješila, trebala sam podijeliti tu bol, pokazati da i ja imam osjećaje. Umjesto toga pokušala sam svratiti misli na ljepše teme, šaliti se, istisnuti bol i glumiti da se ništa ne događa. Nije išlo, bol se trebala proživjeti i isplakati, podijeliti. Uzela sam hrpu maramica i krenula u suznu avanturu.
Dani su mi trebali da ponovno dođem sebi i ponovno pokušam uspostaviti normalni kontakt sa uspavanim svijetom. Uspavanim prevelikom zauzetošću sobom, tvrdnjama kako je pun razumijevanja, ljubavi, kako zna što je ljubav a zapravo samo rijetki u njemu nisu natopljeni sobom. Ispravak, zaljubljeni su u sebe, toliko jako da ni ne vide druge i ne osjećaju njihovu prisutnost i važnost.
Da vole sami sebe, znali bi voljeti i druge. Usudili bi se voljeti druge jer bi bili zadovoljni sobom pa bi to zadovoljstvo i unutarnju mekoću rado dijelili s drugima. Drugi bi tako bili samo ekstenzija njihove osobnosti i vrijednosti. No oni ne čuju, ne vide i ne žele znati kome je do njih stalo i koliko s drugima mogu dobiti. Misle samo na osobni dobitak, korist, otud kaos. Sva sreća pa nisu svi takvi, samo puno njih do kojih nam je stalo.
Ljubavi su različite, svi to znamo ili smo barem čuli da je tako. Neke su nježne i romantične, druge platonske, treće posesivne, četvrte velikodušne, pete požudne… Koje nas zanimaju, ovisi o puno faktora a najčešće o prirodi našeg bića i njegovim potrebama za iskustvom. Kolike su nam samo uskraćene i zašto? Da bismo bili i ostali zdravi, moramo dati ljubav ali ju i znati primiti. Ne smijemo predugo proživljavati loše sekvence, trebamo se okrenuti lijepim i kreativnim stvarima, barem tako savjetuju stručnjaci.
Tolika istraživanja ukazuju na povezanost uma i tijela, psihosomatske bolesti (poznata je ona „kad duša pati, tijelo strada“). Kažu da svaku tugu moramo isplakati a ne tajiti i stiskati zube. Nisu dobro prošli oni koji su tajili i predugo, iznova, proživljavali svoje boli, otvarali i njegovali stare rane.
“Radeći s bolesnim ljudima, često sam se pitao zašto neki pacijenti ozdrave, drugi ostaju teško bolesni, dok treći umru – a imaju istovjetnu dijagnozu.”, navodi dr Kalapoš te nastavlja: “Da bi struja bila jaka, ne smije biti otpora – to zna svaki fizičar. Da bi mi bili jaki, snažni, sretni, puni životne energije, uspješni, bogati i zdravi moramo biti bez otpora u nama samima. Moramo biti “protočni”.”
Koliko ljudi poznajete da to nisu? Rasipamo našu ljubav, na druge, dajemo se do iscrpljenosti i pritom često zaboravljamo na sebe. Uvjereni smo da volimo sebe a opet, više nego sebi dajemo se drugim ljudima i iscrpljujemo vlastite zalihe. Previše i premalo ljubavi jednako boli i umara. Umjereno voljeti i sebe i druge čini se da je ključ sretnog života. Još jače voljeti i sebe i druge, te činiti i sebe i druge sretnima, čini se da je ključ sretnog, ispunjenog i uspješnog života.
“Vjerujte u sebe, svoje potencijale, snage, okernite se sebi, cijenite sebe. Vjerujte sebi i osim što donesete odluke, provodite ih.”, glasi dobronamjerna poruka gore navedenog autora, psihoterapeuta.
Stoga, za***i ti snagu i ponos, ljubav je krasna u svim svojim dozama no ako doista voliš svoje tijelo, sebe a i druge, o emocijama moramo pričati i pritom biti precizni, jasni, definirani i iskreni, otvoreni za ljubav i vlastite snage ali i spremni na sve vrste oprosta i novih početaka, ako mislimo biti i ostati zdravi. Sebi i svijetu smo potrebni.
Foto: www.mzalendomedia.com, bestinspired.com
Nives Stepinac Grgurić autorica je velikog broja članaka na fashion & lifestyle stranicama marla-design.com i whattafashion.com, na kojima obrađuje teme vezane uz modu i lifestyle, međuljudske odnose. Kao kolumnistica na portalima glam.hr i portaloko.hr obrađuje također teme iz spomenutih područja. U vezi suradnje i poslovnih ponuda molimo ostvarite kontakt putem obrasca na marla.com.hr
