Od novca se živi jednako kao i od ljubavi?

Kad idealnih uvjeta nema, ljubav je na velikoj kušnji, hoće li opstati. Neki se mogu polomiti od ljubavi prema drugome, drugima no suprotna je strana ( pa čak i ona koja je nekad voljela) bešćutna.

Dvije zapovijedi ljubavi pak vrlo jasno kažu:

“Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem, svom mišlju i svom pameti svojom, a bližnjega svoga kao samoga sebe.”

Bili vjernik ili ne, bili neke druge religije, sustav vrijednosti temelji se na njima i svugdje se ljubav na sličan način pojašnjava. Mogli bismo reći da je gornja zapovijed recept za ljubav, uputa po kojoj bi trebalo živjeti, da bismo bili sretni i ispunjeni.

Nameće se mišljenje, tko nema poštovanja prema onome tko je iznad njega, višoj sili, ne može znati voljeti druge a čim ne voli druge, jasno je da ne voli ni sebe.

Pred petnaest godina upoznala sam djevojku koja je već imala brak iza sebe a ušla u vezu s prijateljem. Na upit zašto je pukao brak, rekla je: “On jednostavno ne vjeruje u Boga, a tako ne zna ni voljeti. Kako možeš biti s nekim tko ne vjeruje u Boga, taj ne zna što je ljubav”. Svi smo ju u čudu gledali.

Trebam li reći da je ona bila budistkinja i da dolazi iz druge, miroljubivije kulture?

Sve nas veže nevidljiva nit ljubavi, mi smo ti koji ju kidamo.

Je li ljubav smisao života, nameće se pitanje. Kako čijeg, reći će mnogi, iz brojnih je životnih primjera vidljivo, da nečijom voljom ona vremenom blijedi i nestaje. Volite, čini vam se beskrajno, moglo bi se reći da za neku osobu ginete a taj/ta vremenom kaže hladno “saberi se, od ljubavi se ne živi”.

Živi li se od ljubavi? Kako se može živjeti od ljubavi ako je jednosmjerna, vi ju šaljete ali ju ne primate od osobe do koje vam je stalo?

Kako se može živjeti od ljubavi, ako osoba kojoj ste se nekoć divili i ona vama, najednom kaže “ne primaj sve srcu, što si toliko osjetljiv/a, j* ljubav, treba živjeti”?! Kažete li npr “sve su žene iste, sve su emotivne i stalo im je do ljubavi” mogli biste doživjeti odgovor poput “onda mi ne trebaju žene, ma ne treba mi nitko”.

Ovdje se zatvara krug pitanja i odgovora, to je put koji čini duboke pukotine u našim odnosima. Ponekad nepopravljive.

“Ne trebam ja nikog” je odgovor na brojna pitanja, sadržan samo u jednoj jednostavnoj rečenici. Kako ne trebaš nikog? Samo netko tko živi po svojim pravilima, tko ne štuje svog tvorca, koji mu je dao život iz ljubavi ( višu silu, Boga, prirodu, svemir, što god želite) ne treba nikog. Svi mi trebamo nekog, dakle, trebamo ljubav s nekog izvora, koja kola, koja se kreće i ostvaruje kroz druge. Ne moramo vjerovati u Boga ali ljubav od nekud dolazi, s nekog izvora, čak i kad doživimo nepovoljne situacije i kad nas čovjek iznevjeri.

Zbog nje uspijemo (pre)živjeti.

Svi mi trebamo nekog a posebno kad smo sami i bolesni. Upravo tada zavapimo “pošalji mi Bože nekog da to stanje promijeni, molim te, osvrni se na mene”.

I pošalje nam dobre ljude u život ali mi to često ne vidimo, ne razumijemo ili ne želimo vidjeti. U trenucima duboke boli, svi čeznemo za ljubavlju i iznenada postajemo vjernici. Počinjemo vjerovati. U nešto. U višu silu. U ljubav.

Pogledajmo izbliza

Neki od nas bi sve, ljepotu, pamet, partnera koji je sposoban voljeti ali da je sposoban i za razne druge, posebno materijalne avanture. Tko to želi biti s prosjakom, invalidom, nesretnim, utučenim (posebno ako smo ga/ju takvim upoznali) ili nekim tko ima malo i može ponuditi materijalno malo a toliko nas voli?

Ako se živi od ljubavi, zašto si biramo partnere savršenog zdravlja, izuzetne ljepote ili one, materijalno osigurane? Zašto si biramo sposobne, ambiciozne, talentirane, inteligentne, zašto ne pristajemo na veze s onima koji “ne znaju kud bi sa sobom i što bi od sebe”?

Ako se živi od ljubavi, a preživljava od novca, zašto tražimo načina da odemo iz naše zemlje, tražimo sreću u drugoj, kad se kod nas (još uvijek) može preživljavati? Nađe se i kod nas poslova, za životariti, preživljavati, ovisi što želimo raditi i uz kakvu naknadu. Uostalom, nije li nam ono ljubav dovoljna za život?

Ako se od ljubavi živi, zašto ne poklanjamo naše proizvode uma i vrijednih ruku nego im nabijamo cijene? Ako se od ljubavi živi, zašto tu ljubav ne pokazujemo kroz osmišljavanje poslova za druge, davanje posla drugima a ne samo na “pozitivno zračenje”?

Zato što nismo glupi, svjesni smo da se od novca živi a ljubavlju najbolje manipulira. Svi su gladni ljubavi i lijepih riječi pa nije teško okrenuti svoju ljubaznost u svoju korist.

Zašto, ako sve volimo, jednostavno na vrata svoje radnje ne stavimo natpis “ ostavite naknadu koju mislite da zaslužujemo”?

Zašto jednostavno po obavljenom poslu, ne ostavimo korisniku mogućnost da sam procijeni po vlastitoj savjesti, koliko vrijedi naša usluga?

Zato što tako ne funkcionira ovaj svijet.

Probajmo ljubaznošću i ljubavlju platiti račune, ušetati kod poreznika, pokušati osmijehom podmiriti obaveze i račune, bit ćemo ismijani. Mi želimo ljubav ali i novac jer znamo, od osmijeha i ljubavi se ne živi. Ne na ovom svijetu.

Kolike su divne ljubavi propale kad ljudi nisu imali čime platiti račune, kolike su svađe nastale, kad su se ispriječili i neki drugi, životni problemi? Kolike su ljubavi pukle, kad je jedan partner drugome rekao: “Ovo je moje, to sam ja stvorio, zaradio, ti si samo plandovao/la i bio/la opsjednut ljubavlju. od ljubavi se ne živi nego od novca, marš iz moje kuće” a nije pritom vidio ljubav i žrtvu drugoga ili ju je odbio vidjeti?

Kolike su se ljubavi ugasile, kad je jedan rekao drugome: “Ti ne valjaš, ti si taj/ta u kojem/kojoj je problem” a zapravo je govorio o sebi? Kolike su ljubavi uvenule,  kad je jednog dana naišla ljepša i prpošnija, mlađa, sposobnija, mlađi, ljepši, sposobniji, spretniji, kvalitetniji, jači, brži? Kako se u tim slučajevima može živjeti od ljubavi, kad smo istisnuti? Od koje se to ljubavi tada može živjeti i preživjeti?

Lako je voljeti zdravu osobu, psihički i fizički stabilnu ali voli ti bolesnika, luđaka, ovisnika, pijanca, tiranina, manipulatora, propalicu. Daj mu neki oblik ljubavi, ostani uz njega, spasi ga, iz ljubavi i radi ljubavi. Njegov je poremećaj možda manjak ljubavi u djetinjstvu, mladenaštvu, bilo kojoj fazi života, možda je prolupao i radi tebe a možda je i produkt uzimanja lijekova. Oni, koji su spremni opravdavati ljude za njihove nepodopštine i povrede, koje nanose drugima i trpe uz njih, vole beskrajno, znaju što je prava ljubav. Takvi žive od ljubavi i za ljubav.

Prava se ljubav spoznaje kroz patnju.

Ako je ljubav smisao života, zašto onda od takvih mnogi/mnoge bježe? Zašto ih jednostavno ne trpe, zašto traže bolje rješenje za sebe? Ljubav prelazi sve pa čak i sindrom žrtve, koji postaje smislen, razumljiv, kad se u istoj ulozi nađemo. Zavolimo svoju poziciju, prihvatimo ju jer volimo onog koji nas je u nju doveo. Samo nas ego odvlači od te ljubavi. Kad njemu popustimo i poslušamo ga, naša ljubav nestaje.

“Kako ćeš voljeti ako te suprotna strana maltretira, ignorira? Kako od takve ljubavi živjeti?”, čujemo u većini slučajeva dok moralni zakon a ponajviše onaj božji, šapuće “u dobru i zlu, ostani uz nju/njega”. U suprotnosti su tako božji i ljudski savjeti, jedni nas nagovaraju da ostanemo i trpimo, radi višeg cilja a drugi, da pronađemo sreću uz druge.

Nekad se zbog ljubavi silno pati pa čak i pobolijeva, to iskustvo smo svi iskusili barem jednom u životu. Uostalom, nisu li brojne bolesti produkt popuštanja drugima i psihosomatske naravi?

Kolike su karijere žrtvovane radi ljubavi, koliki talenti su propali jer se radi ljubavi popuštalo, koliki su završili na antidepresivima, radi ljubavi? Što danas imaju svi oni od toga, što su se žrtvovali radi ljubavi? Na ovom svijetu baš i nema satisfakcije za njih.

Od čega žive i preživljavaju bolesni? Kažete, od ljubavi, najviše je ljubavi po bolničkim sobama. A kako bismo drugačije trebali tretirati pacijente i one u najvećoj potrebi nego ih hrabriti, voljeti, davati im nadu u ozdravljenje? Njega bolesnih i nemoćnih moralna je obaveza, zašto dolazi u pitanje? Nekad im naša ljubav pomogne, nekad ne, ma koliko voljeli. Nekad im pomognu samo skupi i teško dostupni lijekovi, koje opet valja nabaviti novcem. Dakle, i od ljubavi i novca se živi.

Kada smo povrijeđeni, mi tražimo satisfakciju u vidu novca ili božje pravde. Ako nas je netko jako povrijedio, učinio je to radi manjka ljubavi. Možemo otpustiti i oprostiti ali opet ćemo biti nezadovoljni, ako nije postignuta pravda.

S druge strane, mi ne želimo osobi naštetiti emotivno, psihički, fizički ako ju još uvijek volimo pa je najbezbolniji način putem novca.

Ako nekog volimo a želimo da nauči lekciju, bolje ga je opaliti po džepu nego po životu. Nije isto ljubavi pristupati na umjetnički, sanjarski način i racionalno, inžinjerski. Upravo zato neke veze ne uspijevaju. Ne možete spajati sanjara i racionalnog, kad tad će doći do sukoba. Samo slični i isti, po naravi i navici, ostaju zajedno.

Iz navedenih primjera može se naslutiti, na ovom svijetu živi se i od ljubavi i od novca. Lakše je voljeti i plakati u luksuznom vozilu nego u prljavom starom automobilu. Lakše je plakati u BMW-u nego na starom biciklu. Ima ljubavi koje uspijevaju preživjeti i rastu u tristo kvadrata puno bolje i lakše nego u trideset. Štoviše, trideset kvadrata lako posvađa nekad sretan par, posebno kad nemaju ni za osnovne potrebe, kad ni za tih trideset kvadrata nemaju sredstava, za platiti kredite i režije.

Ako nam je novac nebitan, što se uopće trudimo zaraditi ga? Zašto otvaramo salone ljepote, butike, yoga centre, fitness centre pa čak i dječje igraonice, u kojima također naplaćujemo usluge i nabijamo cijene?

Svi mi volimo putovati, kupovati, dobro izgledati, dobro se provesti, dobro i kvalitetno jesti i piti. Što veće apetite imamo, lista je sve duža a s njom rastu i troškovi. U naravi nam je da uvijek želimo još, još, stalno nam rastu apetiti a kad dođu djeca, potrebe za novcem su umnožene. Sebi možemo nešto materijalno uskratiti, djeci ne možemo, ne smijemo. Da bi imali kvalitetniji život, moramo voljeti ali i raditi i zaraditi.

Danas skoro sve možemo kupiti novcem, čak i ljubav.

Kako? Ima ljudi, beskrajno zahvalnih onima koji ih izvuku iz neke nevolje, njihovog pakla problema, upravo zahvaljujuć novcu. Ima ljudi koji zavole one koji prepoznaju njihov trud i rad, kad ih novcem nagrade, time im omoguće bolji i kvalitetniji život i njime potaknu na daljnje stvaranje.

Može se zavoljeti i obožavati onog tko ti materijalno pomogne jer taj/ta osluškuje tvoje potrebe, dokazuje svoju ljubav prema tebi, novcem rješava tvoje probleme.

Novac tako postaje sredstvo, koje na neki način “kupuje” našu ljubav.

Ima zahvalnih koji kažu “neću ti to nikad zaboraviti (uslugu)” baš kao što kažu onima koji im nanose bol “neću ti zaboraviti kako si me povrijedio/la. “

Zahvalnost stvara nove razloge za zahvalnost, ona je dio ljubavi i stvara razloge za sreću.

Što nam sve ljubav čini?

Kad imaš ljubav, osjećaš se kao g**** pored onog tko ti to ne vidi. Nudiš se, nudiš svoju ljubav i predanost a postaješ nečiji otirač. Osjećaš se kao jabuka koju nitko neće, iako je izvana lijepa a iznutra ukusna i vrlo zdrava ali iz nekog razloga na polici je zaobilaze. Najčešće iz hira.

Ljudi nekad biraju i trule jabuke, izvana lijepe, iznutra trule jer padaju na izgled. Možeš biti najsočnije voće, neka budala ti to ne vidi ili vremenom otupi pa radije bira trule “jabuke”. Kako tada živjeti od ljubavi? Od koje ljubavi tada i kako (pre)živjeti?

Kažete od ljubavi se živi i ljubav treba širiti. Lijepo je to i plemenito no možete se polomiti od ljubavi prema nekima, oni neće trzati, neće vam ljubav vratiti a ako i vrate, opet će svoju ljubav precijeniti, uvjeravat će vas kako je njihova veća i jača od vaše. Možda vam čak kažu da ne znate voljeti. Reći ćete: “pa ostavi takve”. Sjajno, kako ćeš ako nemaš kud, tamo negdje čeka te još veće smeće, još veći problemi ili ne možeš jer imaš moralne obaveze prema drugima, sudionicima u svojoj životnoj situaciji.

Otići možeš kad si vrlo mlad pa si na izvoru brojnih mogućnosti a kako stariš, sužava se taj krug.

Možeš otići i potražiti ljubav na drugom mjestu samo kad si ekonomski neovisan, kad ne moraš strepiti kako ćeš se snaći i kad si zdrav, da možeš neometano raditi. narušeno zdravlje ćeš opet novcem kupiti.

Dakle, od novca se živi, jednako kao i od ljubavi. Ne možeš od novca ni preživljavati ako ga nemaš. Netko ti ga mora dati a da bi ti ga dao, možeš se polomiti od ljubavi, ovisiš opet o volji onoga koji ti ga daje. Ljubav ne može platiti naše račune a kad nemamo od čega živjeti, kako ćemo živjeti od ljubavi?

Zbog ljubavi ulazimo u veze, brakove, ponekad s teškim osobama jer ih volimo ali lako u teškim vezama dižemo ruke od njih i poželimo novac, kao naknadu za duševnu bol. Ljutimo se tada, deremo, šizimo, novac je u trenucima bijesa, razočaranosti, nemoći, jedino što nas može utješiti, razveseliti, njime kupujemo sreću.

Našim tijelom upravljaju hormoni, kažu znanstvenici, a ljubav je proizvod djelovanja oksitocina. Da bi se ona stvarala, trebamo gorivo a to je hrana. Tu istu hranu trebamo kupiti ili barem uzgojiti a za to nam opet treba novac. Dakle, od novca se živi. Nameće se zaključak, kad pričamo o ljubavi s osobom koju volimo, mi zapravo komuniciramo s njenim hormonima, kemijskim spojevima, na određeni način. Ne znamo drugačije nego živjeti od njih, od hrane, od materijalnog.

Mislimo li život posvetiti duhovnim vrijednostima i živjeti od plodova svog rada, iz vlastitog uzgoja, odričemo se tekovina civilizacije, prihvaćamo živjeti kao amiši ili primitivnim stilom, što možda i jest zdravije ali ne možemo baš svi tako živjeti. Probajmo nagovoriti nekog, koga volimo a vezan je za materijalno, da promijeni svoj stil života, neće biti lako a možda ćemo od te ideje morati i odustati.

Čemu se školujemo, zašto se borimo za inžinjerske i slične diplome, ako nemamo namjeru živjeti materijalni život, koristiti svoja znanja u svrhu inovacije novih proizvoda i usluga? Birajući proizvodna zanimanja, za plaću ne priželjkujemo ljubav nego novac, kako bismo dalje mogli stvarati i ulagati u proizvodne procese.

Tako misao “od ljubavi se živi” postaje sasvim zgodna ideja ako ste naumili voditi duhovniji život više nego materijalan, ako ste se izolirali od uobičajenog civilizacijskog okruženja i odrekli civilizacijskih poroka, ako ste par bez djece, ako vam treba jako malo za sreću i nemate ništa protiv da budete i ostanete (vrlo) skromni.

To je sasvim zgodna ideja ako nemate namjeru graditi si dom, više priuštiti i puno putovati, pratiti tekovine modernog života u vidu tehnike i tehnologije, iste stvarati, ako vam nije problem nekad i oskudijevati i ako vam je za život dovoljno tek da “preživite”.

Ako vam je i partner takav pa zajedno težite većoj duhovnosti, ova ideja može (za)živjeti no ako je partner okrenut materijalnim stvarima puno više nego duhovnim i podsmjehuje se na stil života kakav predlažete, imat ćete izuzetnih poteškoća. Ne odmah ali s vremenom jer on se radi vas neće mijenjati.

Zašto i bi, biste li vi mijenjali svoj stil života radi nje/njega?

Ljubav može biti i napor, radi ljubavi neki nas uznemiravaju, ometaju u radu i stvaranju, iako svjesni da od tog rada živimo i plaćamo račune. Može biti izuzetno naporno i uznemirujuće druženje s takvima, sanjarima, koji kažu: “pusti posao, od ljubavi se živi”. Najčešće upravo takvi, kad zagusti i radi “gubljenja vremena na ljubav” s takvima nagomilate račune, ne odriješe kesu i ne podmire obaveze a kad ih najviše trebate, pobjegnu, ostave vas na cjedilu, okrenu vam leđa.
Iz ljubavi?

Kažete, od ljubavi se živi? Ma od koje ljubavi, kad ovi kojima posvećujete tu poruku, taj tekst, za vašu ljubav ne mare? Ne mare za vaše srce na dlanu iako ga iskreno nudite? Odlaze onome/onoj tko im ljepše tepa i šapuće a u sebi se podsmjehuje jer ljubavlju manipulira?

Ljubav se pokazuje djelima a ne riječima. Ljubav je darivanje, marenje, motrenje, bodrenje, uvažavanje, čak i mišljenja koje je u suprotnosti našem. Znaš od koje ljubavi se živi? Od one prema Bogu i sebi. To je bezuvjetna ljubav, u koju se možeš pouzdati, koja je u stanju uvijek nam se vraćati i biti umnožena.

U ljubavi stoga nema “neću ja njemu/njoj lajkati jer nije on/ona meni, neću kod njega/nje trošiti vrijeme i novac jer on/ona mi je antipatičan/na, budem dao/la drugome, koji mi je simpatičniji.” U ljubavi nema osude, ima oprosta i prilike.

U ljubavi, ako od nje živiš, pomažeš svakoga i daješ mu mogućnost da bude što bolja verzija sebe. Neopterećeno, iskreno pomažeš. Ako negdje zapne, pružiš mu ruku. Ako treba i više puta. Onako ljudski a božanskim stilom, iz ljubavi i radi ljubavi.

Čini se da se danas na ljubav pozivaju najčešće oni koji ju ne razumiju i koji se ne daju ili se samo površno i nekima daju, iz koristi. Od kakve pak ti ljubavi žive? Kakvom se ljubavlju takvi hrane?

Duhovni ljudi kažu da je ljubav jedna i jedina. U ljubavi, jednoj i jedinoj, pravoj, nema kalkulacija i trgovine a da bi opstala i rasla, ona mora biti i ostati uzajamno iskreno davanje, uvažavanje i primanje.

Ljudska je ljubav nesavršena ako se ne okreće izvoru. Samo ona koja crpi snagu s izvora je jaka. Poznamo li takvu ljubav? Samo od takve ljubavi može se živjeti.

foto: tafebytes.com.au

Nives Stepinac Grgurić ( pseudonim Nives Stern) autorica je velikog broja članaka na fashion & lifestyle stranicama marla-design.com i whattafashion.com, na kojima obrađuje teme vezane uz modu i lifestyle, međuljudske odnose. Kao kolumnistica na portalu portaloko.hr obrađuje također teme iz spomenutih područja. U vezi suradnje i poslovnih ponuda molimo ostvarite kontakt putem obrasca na marla.com.hr
Fan page: www.facebook.com/Nives-Stern-521741814648685/timeline/