P. se zajurila hodnikom, ravno prema majci koja ju je čekala na ulazu u odjel.
– Gdje je?
– Soba 309, jutros je operiran, sad spava. Možeš ga vidjeti ali samo nakratko. Kad doktor ode, sestra će nas krišom na kratko pustiti.
– Zašto mi nisi rekla da je bolestan?
– Zašto se ti nama nisi tako dugo javila? – majka je dubokouzdahnula i primila se za vruće čelo. Bila je umorna i iscrpljena pa P. više nije željela postavljati pitanja.
– – –
– Ostat ću s mamom neko vrijeme, dok se tata ne oporavi. Nije ni ona u dobrom stanju, ne mogu je ostaviti samu. – javila se u poslijepodnevnim satima K-u.
– Naravno draga, koliko god je potrebno. Kako si ti?
– Zbunjeno, nisam slutila da je tako loše, mislila sam da je neki manji problem i da se neću dugo zadržavati… znaš da ne volim susrete s njima ali sad je…gadno.
Majka je nakon večere pošla u sobu i vratila se s nečim u ruci. Šutke je odložila nekoliko pisama na stol. Na tren je pogledala nju a zatim pisma, koja su na njeno iznenađenje bila sva otvorena.
– Ponesi ih sobom, tvoja su. – majka se napokon oglasila.
– Tko još piše pisma?
P. je uzela koverte u ruke i pogledala adresu pošiljatelja. U trenu su joj zaredale slike, unatrag petnaest godina, poput filma, odmotanog unatrag.
– Žao mi je ako smo te povrijedili – majka se oglasila skrušeno – žao mi je što sam ih otvorila, žao mi je što smo od tebe htjeli stvoriti čvrstu osobu. Vidiš da smo u tome uspjeli. Shvati, htjeli smo uvijek samo najbolje za tebe.
„Žao mi je ako smo te povrijedili.“ – prošle su joj majčine riječi mislima. Ne, vi mene jeste povrijedili. Potpuno. Totalno. Sjebali ste me. Eto, to ste učinili. – mislila je no ipak se osmijehnula, blago ju pogledavši.
– To je zbilja…zbilja puno pošte. – rekla je hladno.
Takvu reakciju majka nije očekivala.
Razmišljala je kasnije, u svojoj sobi, o životu u toj kući za koju je uvijek imala osjećaj kako i njeni zidovi imaju uši. Koliko li je samo puta dobila po prstima kad bi dirala tuđe stvari, kao dijete, kolike uvrede je pretrpjela kad bi zaboravila poslati pismo ili nazvati u dogovoreno vrijeme, kako bi iznijela briefing školskog ili studentskog dana.
Koliko je puta samo prešutjela nestašluke kao dijete i događaje, koji se roditeljima ne bi svidjeli. Iako ih je davno pospremila u ropotarnicu prošlosti sve ih je u nekom kutu duše još uvijek nosila sobom a pri svakom spomenu na prošlost, stvarnost se činila otokom spasa i izbavljenja. I oprostila je roditeljima, za sve pretrpljeno i doživljeno, svaki pokušaj uskraćivanja slobode kretanja, stroge kontrole i zabrane izražavanja vlastitog stava. Spasila se te torture već pri prvom zaposlenju i vlastitom dohotku, preseljenju u drugi grad a upoznavši Kelana otresla je sa sebe pepeo prošlosti. Barem se tako osjećala, sve do sada…kad je u ruci držala nekoliko otvorenih pisama, naslovljenih na svoje ime.
„Moraš oprostiti kako bi mogla nastaviti normalno sa životom. U oprostu je moć. Oprostom otpuštaš teret od sebe i ozdravljuješ se po svim nivoima. Moramo opraštati, ne radi drugih nego radi sebe, da bi opet bili cjeloviti.“, prisjetila se Kelanovih riječi. Nije priželjkivao upoznati njene roditelje a ona je tajila njegovo prisustvo u svom životu, kako nitko ne bi narušio ni taknuo sadašnji sklad.
Svoju je intimu i sreću čuvala poput rijetkog dijamanta.
Po povratku njihovom zajedničkom domu, primijetila je da duže boravi na poslu i da je pomalo odsutan. Poštivala je njegovu potrebu za hladnoćom i samoćom, vjerujući kako se prazni od napornih terapija. I sama ju je trebala no jednog dana izletjelo joj je van kontrole, već na vratima:
– Tko je žena koja je upravo izašla iz tvog kabineta? – upitala je znatiželjno.
Pomaknuo je naočale na nosu, namjestio ih kažiprstom, ne skidajući pogleda sa monitora.
– Neka nova pacijentica? Nisam je prije viđala.
Skinuo je naočale, zagrizavši u njihov okvir, prozborivši prijekornim tonom:
– Jesmo li rekli da si nećemo postavljati takva pitanja? Da, bivša pacijentica. I sadašnja, opet.
– …ali… pogledala me na vratima kao da je s tobom nešto imala ili još ima… – pokušala je opravdati svoje pitanje. Prišla je njegovom radnom stolu i potiho nastavila – zato pitam.
Vratio je naočale na lice i posvetio se svojim dokumentima. P. je tako nekoliko trenutaka stajala, odložila dokumente koje je donijela sobom te tiho prozborila:
– U redu, idem.
Ispod metlica na vjetrobranskom staklu tog je popodneva pronašla papirić, isprva pomislivši da je netko ostavio reklamu no na njemu je bila iscrtana samo strelica debljim signir flomasterom. Osvrnula se oko sebe, podsmijehnula i odbacila papirić, ne pridajući mu značaja te ušla u svoj auto.
Sutradan je na istom parkirnom mjestu, gdje je običavala parkirati, ponovno pronašla isti papirić. Prepoznala ga je po zgužvanosti i boji kojom je bila iscrtana strelica.
Ovaj put bio je zakačen za retrovizor u području ogledala. Prošla ju je nervoza, pomislivši kako se netko neslano šali i u žurbi je otipkala Kelanov broj no čitavo vrijeme bio je zauzet.
Navečer je odložila papirić na njegov radni stol i ispričala gdje ga je našla. Pogledao ga je kratko i odmahnuo glavom.
– Dječja posla – promrmljao je, nezainteresiran – možda je neki tvoj tajni obožavatelj.
Nasmijao se. Već dugo ga nije vidjela nasmiješenog. Ovila mu je ruke oko vrata, poljubio ju je i u trenu grubo okrenuo, prislonio uz radni stol, nagnuvši joj glavu na njega. Povukao je haljinu prema gore i strgao tanašnu bočnu trakicu na tangama. Nije se ni pokušala opirati, prepustila se i ispružila dlanove na stolu a nekoliko predmeta s njega srušilo se na pod. Vrisnula je uživajući u njegovom vlasništvu.
„Možda neka tajna obožavateljica ili trknuta pacijentica“, prošlo joj je na tren mislima a potom, „ma baš me briga ako postoji i tko je ona. On je moj.“
Sutradan je otvorila kutijicu s nakitom i izvukla punašno pisamce, unutra je bio prsten. Prisjetila se kad je doputovao ali od tada nije više reagirala na poruke, štoviše radi njih i poklona osjećala je pritisak, kako mora poslati odgovor. Bio je to valjda očajnički Gionatin potez i da, sasvim zgodna burma za koju uopće nije znala razlog, radi kojeg se našla u pisamcu. Nije ni pokušavala istražiti. Nije li bilo neozbiljno darovati takav vrijedni poklon, pun simbolike, tada dvadesetogodišnjoj djevojci, pitala se. Osim ako se nije radilo o pravoj ljubavi? Osim ako se nije radilo o igri, s namjerom da se zaljulja nečije osjećaje.
Svoje? Njene?
Osim ako se nije radilo o…opsjednutosti, opčinjenosti, mladenačkoj ludosti?
Spremila ga je natrag u kutijicu, poklopila je i zažmirila. Događaji, koji su zaredali proteklih tjedana a duboko je potresli, podsjetili su je na sve propuste. Već je mogla imati obitelj, djecu, motalo joj se mislima. Nije bilo potrebe tako dugo se tražiti, od sebe bježati pa se napokon naći, otkriti, izliječiti pa tako jako razočarati. Činilo joj se da su sve udaljeniji a njeni osjećaji prema njemu sve snažniji. Nije imalo smisla toliko se povređivati.
“Je li to ljubav? To, između nje i Kelana? Je li to samo fizička ugoda, ovisnost, navika? Da li ONI uopće postoje?”, pitala se.
Više u ništa nije bila sigurna osim u patnju i previše propuštenih prilika.
Mora da je ljubav, kad toliko boli. Jer ljubav boli, kažu. Ako nije ljubav, što je onda? Zaljubljenost? Ako tako dugo traje, onda je sigurno bolesna. Što god to bilo, znala je da to mora preživjeti.
Razmišljala je kako bi bilo dobro i pametno isplakati sve sumnje i svu bol ali suze su odbile kliznuti niz lice. Kako je samo naučila zatomiti i kriti osjećaje!
Znatiželja ju je nagnala da zaviri u Gionatin privatni život, nakon tolikih godina. Gdje je, što radi, čime se bavi i je li sretan? – vrzmalo joj se mislima.
– – –
– Kelan, jesi li vidio našu poštu? – bojažljivo je upitala i pružila letak – reklamu za restoran, sa iscrtanom strelicom, dva dana kasnije.
– Draga to se netko šali s tobom. Provjerit ću na kameri. Ali ne sad, imam nekih obaveza. Nitko nije ulazio osim poštara, raznosača letaka i mojih klijenata.
– Da, pls provjeri – tiho je prozborila – možda bismo trebali pozvati policiju.
– Ne, to ću ja srediti.
– Voljela bih da se to ti šališ sa mnom – rekla je sutradan, vrlo uzrujana – Primila sam cvijeće i unutra poruku, strelicu. možda bismo trebali pozvati policiju.
– Draga ne paničari, to ću ja srediti – odvratio je – ne mogu sad, imam puno posla.
Nedugo nakon razgovora. na zaslon njenog handyja je stigla strelica a odmah nakon nje, da ju nije ni stigla proslijediti njemu, poziv, s prikrivenim brojem. Sad je već bila sigurna da se radi o nekoj ženi.
– Tko ste vi i što želite?
Osoba je poklopila slušalicu, P. je žurno birala Kelanov broj no odmah nakon zvonjave, uslijedila je poruka.
– Letak, večeras, pet.
I strelica.
Čitavo vrijeme susreta Ariana nije skidala naočale koje su joj prekrivale pola lica pa joj P. nije mogla vidjeti oči no zurila je u njene pune tamnocrvene usne koje su pričale malo ali direktno. Umjesto luđakinje divlje, neuredne kose i neurotičnih pokreta kakvu je očekivala, ova je atraktivna žena hladno igrala vrlo opasne mentalne igre, kao u kakvom filmu.
U njenom je društvu osjećala slabost, kao da joj tlo izmiče pod nogama. Kelan, njegov ljubavnik, žena, oženjen, BDSM, grupni sex, eksperimenti, sanatorij, njegov ljubavnik ju je izvukao, tri izgubljene godine…čula je u svega par rečenica no teško je sve mogla povezati zbog šoka.
– Što želite od mene? – jedva je upitala, osjećajući hladnoć
u u dlanovima.
Ariana se samodopadno nasmijala, pružila ključić i ustala.
– U kabinetu, zadnja, jedina zaključana ladica.
Kako god je samouvjereno ušetala, tako je samouvjereno i izašla.
„ Molim te, reci mi da ona ne postoji, molim te, reci mi“, šaputala je u sebi, pripremajući svoj monolog, važući kako da mu se obrati, gutajući suze dok je spravljala večeru, „ ne može biti istina, zašto nam se ovo događa? Možda je ta žena samo neka luđakinja, pacijentica, zaljubljena u njega.“
Prekrila je usne rukama kad je osjetila slabost, koja se penjala sve do grla. Odlučila je ipak ništa ne pitati.
Ne ovaj put.
Opustila se uz računalo, nakon večere, koja je protekla mirno i odlučila provjeriti što je s Gionatom, kako sad izgleda njegov život, da malo zaboravi na susret s Arianom. Nije imao profila na društvenim mrežama no tražilica je izbacila nekoliko zanimljivih stranica.
Desetak minuta potom, zurila je u sliku atraktivnog, poznatog talijanskog glumca, kojeg je nekad davno, dok je bio „samo“ student tako glatko odbila. Osjećala je da mu duguje ispriku zbog svog ponašanja i odlučila se javiti, putem maila.
Ako je istina što ona žena kaže, ovo ne može proći samo tako.
Danima je čekala njegov odgovor i već skoro izgubila nadu no za vikend se napokon kratko javio.
„Hi, how are you?“, pojavila se napokon poruka.
Iste minute na nju je odgovorila.
Gionata je iza sebe imao dugu ali tešku vezu nalik braku iako se nikad nije ženio. Izgubio je vjeru u ljubav i žene, posvetio je život karijeri, bio je sam i slobodan. Nakon njenog dugog i iskrenog maila pokazao se čovjekom i odlučio joj pomoći.
Ključić ju je danima mučio, a kad Kelana nije bilo u kabinetu odlučila je iskoristiti trenutak i prići ormariću. Ariana je bila u pravu, bio je zaključan a ona je imala njegov ključ. Je li to zaista bio ključić od ormarića?
Stajala je na mjestu, dvoumeći se da li da ga otvori. Bila je sve sigurnija da ne želi ni probati. Zbog uspomena. Zbog ljubavi. Zbog poštovanja.
– Molim te, ne otvaraj. – začula je glas iza sebe. Bio je to Kelan, stajao je na ulazu a glas mu je zazvučao pokorno.
– Bojiš se što ću naći? – okrenula se i nasmijala – Pila sam piće s tvojom ženom. Žena ti je, zar ne? Što bi drugo mogla biti tajnovita pacijentica, za koju ne želiš priznati, da ti radi probleme. A sada i meni.
– Što manje znaš to bolje…
– Žena, bivša, sadašnja, forever, whatever – smijala se – znači ipak je. Ne brini, nisam ni mislila otvarati. Predomislila sam se. – jedva je izgovorila dok je njen pogled pitao „Kako si mi to mogao učiniti? Je li istina sve što mi je napričala o tebi, njoj, njemu, vama?“
Progutao je slinu i oborio pogled, potvrdivši sumnje.
Zatvorila je oči i poželjela klonuti i stopiti se s nivoom poda.
– Radi se o licenci, ne smijem je izgubiti – rekao je hladno – ali imam plan.
– Ona previše zna, zar ne? – jedva je izgovorila i otvorila oči.
– Bit će najbolje da odeš. – rekao je hladno.
– Naravno dragi – prišla mu je i otvorila dlan, ispustila ključ – držim fige da plan uspije.
„Moraš oprostiti kako bi mogla nastaviti normalno sa životom. U oprostu je moć. Oprostom otpuštaš teret od sebe i ozdravljuješ se, po svim nivoima. Moramo opraštati, ne radi drugih nego radi sebe, da bi opet bili cjeloviti.“, prisjetila se Kelanovih riječi uoči jedne njihove seanse.
Gledao ju je u zjenice i mogao iščitati iz suznih očiju „I da želim ostati, ne mogu, iznevjerio si me, bez povjerenja nas nema.“
Znao je iz njenog pogleda da je više ne zanimaju njegovi planovi i da ju netko čeka.
foto: jewelryreviewsworld.com
Nives Stepinac Grgurić ( pseudonim Nives Stern) autorica je velikog broja članaka na fashion & lifestyle stranicama marla-design.com i whattafashion.com, na kojima obrađuje teme vezane uz modu i lifestyle, međuljudske odnose. Kao kolumnistica na portalu portaloko.hr obrađuje također teme iz spomenutih područja. U vezi suradnje i poslovnih ponuda molimo ostvarite kontakt putem obrasca na marla.com.hr
Fan page: www.facebook.com/Nives-Stern-521741814648685/timeline/
