Podrži one koji podržavaju tebe!?

Reći ćete, ne nagli sa zaključkom a ja ću se odmah ograditi argumentom i pojašnjenjem: tko te treba, cijeni ili želi vidjeti, naći će te.  Kome si istinski bitan, taj te kontaktira, na bilo koji način. Tko treba i želi tvoje usluge, rad, taj te nađe. Sve ostalo su izgovori. Kome nisi bitan ni zanimljiv/a, produži dalje, očito je pristojan/na samo iz neke koristi pa dok te treba, manipulira tom „pristojnošću“.Novac, kojemu je glavna zadaća da ispuni naše materijalne prohtjeve ali i kolanje, protok, najčešće ide  jednostrano, što nije loše jer za našu uslugu mi ostvarujemo profit no ako želimo trajne odnose, bolje rezultate i sigurniju protočnost trebali bismo misliti i na tuđu dobrobit pored naše. Zašto netko, korisnik naših usluga,  uz nas ne bi zaradio?Velik broj ljudi sebično vodi računa samo o sebi,  vlastitim ciljevima i interesima. Kad im u jednom periodu života  prekinuti ciklus poremeti san, pitaju se što se događa, tko im je uskratio priljev dobara. Slično je i u međuljudskim odnosima, prijateljstvima, ljubavima. Malo se daje, puno očekuje natrag ili se daje toliko obilno drugima da se zanemaruje sebe. Krajnosti nisu dobre, dobar balans je rijetkost i znak velike samokontrole i pametnog upravljanja vlastitim resursima te poštovanja prema sebi i drugima.

Kad se ne dajete drugima ili im se dajete premalo, sebično puno toga čuvate za sebe ili dajete ljudima koji vas i vaše darove ne cijene, rasipate energiju na krive ljude i događaje, u prazno, blokirate dotok dobara u svoj život. Koliko puta ste već ovo čuli? Možda još u djetinjstvu, od roditelja ali niste marili?

Glavna zadaća a i smisao, prema tradicionalnom odgoju, bila bi uzajamna pomoć i čuvanje energije za kvalitetne osobnosti i događaje, samo tako ej moguć napredak. Jeste li i ovo možda već čuli, još u djetinjstvu?

Dozvolite da vam opišem susret sa svojom manikerkom kako bih pojasnila što me nadahnulo za ovaj članak.
Ne ulazim u razgovore u salonima rado, uvijek me zamaraju jer uglavnom ne vode nikud, nemaju dobar sadržaj niti zaključak ili ga možda i imaju ali sudionici nastavljaju sa istim djelovanjem, naravno, bez rezultata koji iščekuju.

Ne smatram ih prikladnima ni za razbibrigu no na stolici valja prosjediti barem sat vremena kako biste iz salona izašla ljepša nego li ste ušla. Naravno, nije u svakom salonu ista priča, negdje djelatnice šutke rade svoj posao no ima ih i vrlo znatiželjnih a ja nabasah baš na takvu, po deseti put u svom životu, vjerojatno iz nekog razloga, da nešto naučim iz svog izbora.

– A di ste radili nokte zadnji put? Kod koga?– upitala me čim sam sjela – ovo nije rađeno kod nas, mi nemamo takav trajni lak, tu nijansu.

– Kod P. – odvratih pristojno, kad već pita – kolegice vaše.

– Nije ona nama kolegica, prje konkurencija. Pa kako to da kod nje? Da ih ne radite samo kod nas? – osjetila sam podrhtavanje u njenom glasu, znak da se lagano uzrujala.

Šutke sam ju promatrala par trenutaka, lomeći se da odgovorim u svom stilu ili ne, no bez obzira na neugodnu tišinu koja je nastala, odlučih ovaj put ostaviti diplomatsku pozu po strani pa upitah kroz osmijeh:

– Nešto ne štima s mojim noktima ili izborom?

Kozmetičarka vjerojatno nije očekivala takav odgovor pa je pognula glavu no jezik joj je bio brži od pameti:
– Mislila sam da radite nokte samo kod nas, da sad dolazite samo k nama. Svatko ima svoj način rada, često popravljamo za drugima njihov posao…

Što je željela reći? Nisam razumjela, moje nokte ne treba „popravljati“, u dobrom su stanju a ja želim skinuti trajni lak, staviti novi ton. Uostalom, ja sam kupac, pomislih, ovdje ne dobivam gratis nokte pa čak ni za kompenzaciju već uredno plaćam punu cijenu koštanja usluge i moje je pravo da lakiram gdje i kad poželim. Na djelatniku je da prihvati ili odbije posao.

– Radim nokte gdje želim i često kod ljudi s kojima surađujem. Uvijek je tako. – rekoh.

– Ma znam ali…

Ali što, pomislih, ne razumijem ju no prije mi se učini da ona nije razumjela mene pa krenuh jasno i glasno pojašnjavati svoj stil, kako ne bi bilo dodatnih pitanja i nedoumica, kakvih je sličnih bilo već par puta ali na njih pristojno prešutjeh odgovor.

– Vidite, idem u kozmetički u koji stignem, ja nemam vremena posjećivati salone uz muža i dijete, imam gomilu obaveza tokom dana, privatnih i poslovnih. Nemam praznog hoda, moj je dan bogat sadržajima i svaki sat isplaniran a odlazak u salon mi je gubljenje vremena ako nije na neki način povezan s poslom. Idem onamo gdje trebam i gdje mi je usluga dobra no često odlazim kod onih s kojima surađujem i imam partnerski odnos.

Gledala me u čudu, narod bi rekao, „kao tele u šarena vrata“ a ja nastavih monolog:

Isto činite i vi, zar ne, kad odlazite u shopping odjeće, idete u boutique, salon, dizajnerski atelier ili trgovački centar  koji vam se dopada, u koji vi želite, nitko vas ne pita zašto tako činite niti se čudi zašto baš tamo ostavljate svoj novac.

– Ja uopće ne idem u dizajnerski dućan. – upadne mi ona u riječ – meni je to preskupo i precjenjivanje tog rada.
Aha, tu smo, rekoh u sebi. Sada su stvari još jasnije.

Poželih ju upitati nije li joj preskupo platiti neki serijski proizvod izrađen u tisućama  primjeraka, dvadeset puta više nego li je njegova proizvodna cijena, kako bi imala zvučnu etiketu na sebi i kako bi ih još na tisuće imalo isti proizvod pored nje, ne smeta li ju to, nije li joj skupo kupiti loš proizvod koji mora dodatno prepravljati, na koji se ne može ni požaliti ili joj ne nude i popravak istog no samo sam se nasmijala.

Pojašnjavanje nema smisla, poznajem dobro ovaj mentalni sklop, nažalost uči na vlasitim greškama i kune sve što nije u skladu s njenim sustavom razmišljanja. Već sam potrošila slova, vrijeme i riječi na takve, često uzalud, pojašnjavajući kako stoje stvari kad odluče provući karticu na krivom mjestu i pokloniti novac, vrijeme, povjerenje krivima, koji ih ne cijene ili im je u interesu samo vlastita dobit. Samo svoj rad razumiju i cijene, vječito negoduju kako nemaju dovoljan priljev novca ni dobara u život i preziru one koji su uspješniji od njih, ne shvaćajući ili ne želeći shvatiti i prihvatiti da su najčešće sami krivi za svoje stanje, svojim izborom i (ne)djelovanjem.

Možda bolje da se koncentriram, kao i uvijek na sebe i da izbjegnem moguće greške a vlastitim primjerom pokažem što vodi u napredak. Možda i da se dublje pozabavim ovom temom kako bih onima koji su voljni učiti pomogla izbjeći neugodnosti. Stvar je u iskakanju iz mase. Izlazak iz zone komfora i otpuštanje starih navika i obrasca mnogima je prevelik korak, lakše je napraviti copy paste tuđeg života, stylinga i stila. Tu nema puno muke, baš kao što je lakše ući u trgovinu i kupiti styling iz izloga, tako je lako i kopirati druge, uglavnom u lošim stvarima jer za dobre se ipak treba ponešto pomučiti i preznojiti, odreći mnogih ljetovanja, zimovanja, predstava, izleta, ručkova i večera u ugostiteljskom objektu, izlazaka, cigareta… te ponekad i prihvatiti manje vrednovane poslove i iz njih izvući maksimalnu dobit, barem prikupiti kontakte i iskustvo.

Danas ste sretnik/ca naiđete li na osobu koja će prepoznati vaš trud i rad a da vas ne zatraži protuuslugu, funkcioniramo po sistemu interesa i trgovine, isključujemo empatiju dok nas ne stisne potreba da nas drugi razumiju, prihvate ili se, nedajbože sažale. Ako je takva osoba sposobna prepoznavati kvalitete drugih i voditi ih prema nekom cilju, odnosno podržavati ih u njihovom razvojnom procesu, te stvarati iz njih nove uspješne osobe, vođe, ima kvalitete lidera i trebali bismo se takve držati jer ona nije zavidna, nju zanima i tuđi napredak, pored njenoga.

Podržavate li međutim, samo one koji podržavaju vas, neće vam to donijeti puno dobra, trebate dati i šansu drugima, možda do sad nsiu imali sreće pa su iz tog razloga postali manje dobri a možda im je potreban samo mali impuls kako bi svijet obogatili svojim talentom i ponudili neka nova rješenja i usluge. Tek ako osjetite da su ovi drugi nezahvalni, stignete se povući dok ne nauče lekciju. Vi ste svoje učinili, dali ste najbolje od sebe i ne možete biti odgovorni za tuđe promašaje ili krive odluke.

Zahvalnost je postala tuđica u rječniku, rijetko se izražava i priznaje. Često zanemarujemo njenu moć i djelovanje. Komplimenti i ljubaznost često su vrlo rijetki, krivo shvaćeni, poput flerta a za sve smo sami krivi jer smo zaboravili biti ljubazni i pristojni, cijeniti jedni druge i davati nove šanse, za popravak ili povjerenje. Također, zaboravili smo poštivati sami sebe, odakle kreće i poštovanje prema drugim ljudima oko nas te jasno definirati granice.

Nije istina da nema dobrih, dragih i susretljivih ljudi, koji su na usluzi, razmislite jeste li si možda uskratili druženje s takvima, radi svog hira, ljubomore ili da biste se dodvorili ljudima koji vas ne doživljavaju takve kakvi jeste.

Stvarate li si možda krivi krug ljudi, koji vas redovno čine nesretnima?

Privlačimo ono što smo sami, ljudi odražavaju naše unutarnje stanje, strahove  i našu narav te u susretu s njima ubiremo iskustva značajna za naš daljnji razvoj. Koliko ste puta već ovo čuli ili pročitali? Ako tako često nailazite na ovu tvrdnju, zašto u to ne vjerujete ili barem o istoj ne razmislite?

Stari ljudi kažu „svaka krpa nađe zakrpu“ i doista, tako i jest. Iste naravi drže se zajedno, različite si ne pripadaju. Ukoliko smatrate da je premalo ljudi poput vas, a sebe smatrate kvalitetnom osobom, komparirajući se s najboljima, to je samo znak da je takvih kao vi malo, ne da vi negdje griješite.  Najlakše je biti prosjek i bešćutan, sebičan, niske strasti lakše se ostvaruju od visoko postavljenih ciljeva. Podignete li si letvicu visoko, možda otkrijete svoje neslućene mogućnosti, plemenitost, velikodušnost, predanost ciljevima i privučete slične sebi.

Usmjerite li energiju ali i novac u pravcu koji će vam otvoriti nove kanale, mogućnosti, postoji šansa da doživite duboko zadovoljstvo stoga i priča s početka ima smisla jer nosi poruku. Svaki posao treba cijeniti i ne podcjenjivati ničiji rad. Svaki rad je znak da je osoba uložila sebe u neku kreaciju, djelo, ostvarenje. Kad bismo komparirali radni sat profesora s cijenom koštanja neke usluge iz uslužne djelatnosti, došli bismo do zapanjujućih otkrića, međutim, kao potrošači o tome rijetko mislimo. Koliko je truda, energije, vremena utrošeno da bi se položilo i do 45 ispita i više te koliko iskustva? Koliko nam dugo i puno treba da bismo dobili inžinjersku, profesorsku, pravničku ili neku drugu titulu a koliko za srednjoškolsko obrazovanje? Reći ćete, ionako se poslovi dobivaju preko veze. Možda ali ja znam situacije u kojima je samo znanje presudilo, kao i moć snalaženja i improvizacije u zadanim okolnostima, prilagodljivost, stoga razmislite ne krijete li pod tom predrasudom vlastitu nesigurnost  i strah od neuspjeha te se tako opravdavate za mogući neuspjeh.

Koliko cijenimo sebe i druge, toliko nam dobra u život ulazi. I to ste već možda čuli, možda čak još u djetinjstvu. Možda nećete odmah primijetiti taj tok ali naučite promatrati situacije pa ćete lakše prepoznati kad se dobro dobrim vrati.

Lijepi događaji nižu se i ovim redom: napravite li manikuru kod A. I budete li zadovoljni njenim radom, ona će biti sretna i zahvalna, možda neće kupiti vaš proizvod ali će vas preporučiti onima koji će pokazati interes. Ti isti će vam dovesti još kupaca a vi ćete iz zahvalnosti A. koristiti i dalje njene usluge radije nego li kod drske, namrgođene frizerke, raspoložene za tračeve, koja zna svoj posao. Preporučit ćete A. I drugim prijateljicama, a odnekud će i druge dobre stvari ući u vaš život.

Kako kola novac, kolaju i naši dobri međuljudski odnosi. Nemamo li poštovanja prema novcu, vjerojatno ga nemamo ni prema sebi jer se nekontroliranim trošenjem izlažemo riziku da ćemo upasti u besparicu. Od ključne važnosti za razvoj i zdravlje uredni su ciklusi u odnosu prema sebi, drugima i novčaniku.