Imam jednu teoriju, po kojoj živim. Život te neugodno iznenadi svaki put kad mirne okolnosti shvatiš kao trivijalne, dosadne. Tada te brzo osvijesti i podsjeti da je ljepota u jednostavnosti i skromnosti, ma koliko ta jednostavnost bila dosadnjikava. Sreća ne živi u prevelikim apetitima, već u poniznosti. Život ne voli kad ne poštuješ ono što ti daruje, a realno je dobro za tebe, možda i najbolje, poput mirne kućne atmosfere, mirnog obiteljskog života i nađe načina da te podsjeti koliko je opasno biti pohlepan.
Želiš još više od života? Prvo budi zahvalan na onome što već imaš, čak i na svakodnevici koja ti se čini dosadna, a onda umjereno traži prilike, da te život ne umori. Čovjek koji previše traži, a malo je ili nimalo zahvalan, puno toga gubi jer je nezasitan.
Pohlepa je opasna. Znala je to i Cara Dutton, glavna junakinja serije Yellowstone, matrijarh obitelji Dutton, snažna, mudra i odlučna žena koja vodi ranč dok se njena obitelj suočava s brojnim prijetnjama u Montani 1923. godine. U jednoj sceni serije, Cara kaže svom suprugu da će ih pohlepa uništiti, no pritom ne misli na njih osobno, već na širu situaciju u kojoj se našla njena obitelj. Ona smatra, da bogati stočari, bankari i investitori, žele sve više i više zemlje i moći te da su neki spremni koristiti nasilje, ucjene i korupciju kako bi došli do svog cilja – tuđe zemlje. Upravo ta pohlepa izaziva sukobe koji prijete obitelji Dutton. Stoga je poruka da ljudi ne ratuju zato što im nešto nedostaje, nego zato što žele više, čak i pod cijenu tuđih života. Cara upozorava Jacoba da takva pohlepa može uništiti ne samo njihove neprijatelje, nego i njih same ako dopuste da ih uvuče u isti način razmišljanja.
Usporedimo li ovu seriju s ostalim serijama slične tematike, možda se među njima najviše ističe Succession, moderna serija o pohlepi koja vjerno oslikava današnjicu i prati ultra bogatu obitelj koja se bori za kontrolu medijskog carstva. Novac i moć pritom razaraju obiteljske odnose. Pored te serije, ne manje bitna je Breaking Bad, o profesionalnom kemičaru koji postaje narko boss. Ovdje je pak prikazano kako želja za novcem i moći može potpuno promijeniti čovjeka. U seriji Ozark, obitelj pere novac za kartel, a pohlepa i želja za opstankom vodi članove obitelji u sve opasnije odluke. Usporedimo li sve tri serije sa stvarnim životom, primjećujemo da čovječanstvo nije puno odmaklo od svijesti iz 1923. I danas brojne obitelji vode borbu za zemljišta, bogatstvo i utjecaj te žele više i još više, iako su već dovoljno imućni. Trebamo li uopće spomenuti ulazak pojedinaca u politiku, ne radi opće dobrobiti, već osobne pohlepe?
U seriji Mad Men nije riječ o kriminalu, nego o pohlepi za uspjehom, statusom i priznanjem u svijetu oglašavanja 1960-ih. U dramama Deadwood i Peaky Blinders, ponovno je obrađena tema pohlepe – u Deadwoodu one za zlatom i moći, dok u Peaky Blindersu obitelj Shelby gradi kriminalno carstvo u kojem pohlepa i ambicija imaju visoku cijenu.
Da pohlepa na kraju uništava one koji ju slijede, filozofska je poruka serija 1923., Succession, Breaking Bad, Deadwood, ali i iskustveno priznanje suvremenih, osviještenih pojedinaca.
Pohlepa je kao mač s dvije oštrice i slatki grijeh, a duh pohlepe najlakše obuzima pojedince koji su već ionako slabi i duhovno nemoćni.
Pohlepa je prisutna u svim društvima naše civilizacije, a najviše se primjećuje u društvu rizika. Te su rizike, prema Zygmuntu Baumanu, uzrokovali kapitalistička dinamika i inovacije na globalnoj razini. Društvo rizika, prema istom autoru je razvojna faza modernog društva, a sami rizici u njemu su razni, od političkih, društvenih, ekonomskih do individualnih. Oni više nisu pod kontrolom institucija kontrole i osiguranja, što djeluje kaotično. Danas su rizici neočekivani, nekontrolirani i nepredvidivi, a moderna koncepcija rizika je nesigurnost. Dok su se nekad situacije mogle predvidjeti i mogla se planirati budućnost, danas više ne znamo sa sigurnošću što će biti pa zbog nesigurnosti možemo postati nešto što ne želimo i kao posljedicu pohlepe osjetiti gubitak. Tako rizik proizlazi iz nesigurnosti, a iz rizika trajno nezadovoljstvo i življenje za trenutke. Upravo u takvoj situaciji raste pohlepa, kako u potrošačkom društvu, tako i na privatnom i poslovnom planu. Proučavajući knjigu Tekuća modernost, Zygmunta Baumana, primjećujem da pohlepu možemo povezati s autorovom analizom potrošačkog društva, individualizmom i transformacijom kapitalizma. U poglavlju o individualnosti, Bauman govori o prijelazu od teškog prema lakom kapitalizmu te posebno analizira potrošače, kupovinu, želje i stalno poticanje novih potreba. Tako nailazimo na dijelove poglavlja: težak i lagan kapitalizam, tijelo potrošača, kupnja kao obred egzorcizma i slobodni da kupuju ili se tako čini.
Baumanova ideja je korisna jer ne trebamo pohlepu shvaćati samo kao osobinu pohlepnog pojedinca, nego i kroz društvo koje u tekućoj modernosti funkcionira tako da se želja neprekidno treba obnavljati. A kako se obnavlja želja i kultivira pohlepa? Kroz stalni priming, reklame i oglašavanja koji bude želju, podsjećajući na prijašnja iskustva, pale stimulus koji utječe na drugi stimulus, a taj nesvjesni proces potaknut će potrebu za novom kupovinom.
Dok je kod čvrste modernosti naglasak bio više na proizvodnji, radu, trajnosti i akumulaciji, u tekućoj modernosti puno važnije postaje trošenje, mobilnost, izbor i brzo zadovoljavanje želje. Kako bi trajno zadovoljenje potrošača ugrozilo logiku potrošačkog društva, sam potrošač nije nikad konačno zadovoljan. Stalno želi još i još te time postaje pohlepniji u odnosu na jučer. Tako pohlepa u Baumanovoj tekućoj modernosti nije samo moralna individualna mana, već i poveznica sa društvenim sustavom koji neprekidno proizvodi nove želje i potiče potrošnju. Pojedinac doživljava nešto kao slobodni izbor, ali u stvari, kako želi biti dio društva, osjeća društveni pritisak da stalno želi, troši i kupuje sve više.
Pohlepa ga vodi u ovisnost, a ovisnost u gubljenje sebe.
Kako god se ponaša s predmetima, tako postupa i s ljudima. Pohlepa prema proizvodima, budi pohlepu za zabavom i iskustvima te kako god mijenja proizvode i gleda ih kao kratkotrajnu zabavu kroz sezonu – dvije, tako i ljude počinje promatrati kao potrošnu robu. Nabavi, konzumira, šutne.
Zanimljivo da toga nije svjestan, sve dok i sam ne postane lako zamjenjiv “komad”, kako na poslovnom planu, tržištu rada, tako i privatno.
Nije pohlepa bez razloga jedan od sedam glavih grijeha u kršćanstvu. U kršćanskoj tradiciji ona se smatra korijenom svih ostalih grijeha.
Zbilja, pohlepa bi nas mogla uništiti, ali balans nas može spasiti.
Text by Nives Stern
