Da, doslovno takvu poruku mailom sam primila, kao u naslovu. Nepismenu s manjkom kvačice na z, poslanu najvjerojatnije s mobilnog uređaja. Ne bih ju ni primijetila, nego mi ju je muž forwardirao i pitao me, znam li koja je ovo? Individua, nepismena i zlobna osoba jer ubrzo je otkrivena još jedna slična poruka koja je upućivala na to da se radi o nekome koga poznam. Kako su u tragovi putem Instagrama pokazali, najvjerojatnije mi je poznata u stvarnom svijetu po prijašnjim provokacijama. Nisam mislila odreagirati, ali sinova burna reakcija me natjerala da se zabavim temom cyber bullyinga.
On je taj koji vodi sve moje društvene mreže jer to mu je struka i gleda sve poslovne ( službene ) mailove, na koje su stigle uznemirujuće poruke, dakle, nešto sam morala učiniti da ga smirim.
Zanimljivo koliko neke žene mogu biti napasne, uglavnom djevojke, neostvarene i ojađene. One koje su tek ušle u svijet odraslih s vrlo visokim mišljenjem o sebi i mišlju da su prikupljanjem šake (većinom negativnih) iskustava popile pamet svijeta. Znam, nekad sam i ja bila djevojka, ali kad danas s vremenskim odmakom od tri desetljeća, promatram sebe u mladosti, sigurna sam da mi nikad ne bi palo na pamet uznemiravati drugu ženu, a posebno ne anonimno i na njen poslovni (službeni) mail. Uvijek sam stajala iza svojih riječi, odluka i postupaka, od malena učeći da je preuzimanje odgovornosti zadaća svakog čovjeka i jedna od najbitnijih aktivnosti. Ako nismo u stanju preuzeti odgovornost za svoje postupke, po čemu smo onda ozbiljni ljudi kojima bi drugi trebali vjerovati? Svašta razumijem: mladost- ludost, zaljubljivanje, strast, hormonalne probleme, oluju emocija, teška životna iskustva, razočarenja, nedostatak roditeljske brige i ljubavi, nedostatak ispravnog odgoja, razne frustracije, boli i patnje kao trigere za devijantno ponašanje, no nikako ne mogu prihvatiti da neki uživaju manjak samokontrole, pored napredne farmakoterapije 21. stoljeća i vojske psihologa, socijalnih radnika i psihoterapeuta koji će u slučaju potrebe rado pomoći.
Mama mi je često kao djevojci govorila, da će, ukoliko osjeti da moj odabranik nema poštovanja prema meni i da se ne planira promijeniti, maknuti me od oltara kad svećenik upita ima li netko nešto protiv sklapanja braka. Govorila je da neće dopustiti da si uništim život, da me je rodila za velike stvari, da budem sretna i zadovoljna životom. U tom periodu mislila sam da je njen stav neprimjeren, da sumnja u moje odluke, čak mi je bio i smiješan, no kasnije se ispostavilo da je oduvijek imala njuh za toksične osobe oba spola. Osjećala je da određeni ljudi nisu za mene, da me iskorištavaju, povređuju, da me to boli, a da iz nekog njoj neobjašnjivog razloga trpim i time se ponižavam. Nekad je čak i branila da se s nekima od njih viđam. To je uključivalo i poneka ženska prijateljstva te me upozoravala da budem vrlo oprezna oko njih jer žene znaju biti vrlo zločeste. Danas sam joj zahvalna jer me poštedila mnogih boli u mladosti, otvorila mi oči, uštedila vrijeme i energiju koje bih inače utrošila na bezvrijedne ljude i izgradila u jaku osobu čvrstih i zdravih stavova s puno samopoštovanja. Od nje sam naučila važnost parola “Ne diram te, ne diraj me”, “Živi i pusti druge da žive”, a tokom odrastanja ispravnom se pokazao i savjet da se nikad ne treba baviti tuđim životima jer nije kulturno, a u svome ionako imamo previše posla. Od oca sam također usvojila brojne vrijednosti i na njima izgradila osobne, gradeći se čitav život u osobu kakva sam željela biti, ali i na koju bi roditelji i svi moji pretci bili ponosni. Napokon sam došla do razine na kojoj mi tuđe mišljenje više nije bitno. Bio je to trnovit put jer su mnoge ljude u mojoj okolini smetali moja ambicija, upornost, snaga, samouvjerenost, samopoštovanje i ne imajući iste kvalitete, često su moje pogrešno tumačili. To je bio bolan proces jer sam dugo živjela u uvjerenju da te ljude mogu promijeniti i da će prihvatiti moju autentičnost. Tek kad sam shvatila da neke od njih moram pustiti da ostanu u svojem malom, jadnom svijetu jer ne žele uz mene rasti, sazrijeti, razvijati se, osnažiti i konačno, živjeti svoje snove i poslanje, osjećala sam se lakše i život mi je postao bolji. Zaključila sam da je ljude potrebno pustiti da budu glupi ako žele biti glupi, da pate ako su odlučili patiti, da venu ako zbilja žele uvenuti, da propadnu ako stvarno žele propasti, ali i naučila postaviti granice da njihove odluke i postupci ne utječu na mene. Shvatila sam da ma koliko se trudili, neke ljude ne možemo spasiti, možemo ih samo voljeti, razumjeti. No njihova bockanja i dalje nisu prestajala, a neki od njih odlučili su igrati pokvareno i podmuklo, ne obazirući se na bonton, propise, pravilnike i zakone.
Prve šokove cyberbullinga doživjela sam od nepoznatih žena ušavši u poslovni svijet. Napad na jednu od mojih prvih kolekcija osvijestio me da postoje vrlo zle žene koje moj rad i ambicije jako žuljaju. Idući put dogodilo se kad sam postala kolumnistica i počela pisati za tadašnji poznati lifestyle portal. Tekstovi su mi bili vrlo čitani i popularni, a to je opet neke žene smetalo do te mjere da su se usudile biti bulleri. Shvatila sam da sve većom prisutnošću na Internetu i svojim objavljenim tekstovima, modnim kolekcijama, postovima na društvenim mrežama, postajem javna ličnost i otvaram se svijetu. Objavom tisućitog teksta, kolumne, modnog i beauty članka te izlaskom svake nove modne kolekcije na mreži, izašla sam iz svijeta anonimnosti i ušla u javni prostor, stvarajući tako i mogućnost za komentiranje mog rada. Krali su mi tekstove, posebno bosanski portali, nisu ih ni potpisali mojim imenom, a ja sam šutila i trpila. Nisam imala ni volje, ni energije, ni vremena da se s njima natežem i sudim. Rekla sam si da ih ne bi ukrali da nisu sjajni. Ionako su komentari na njih bili odlični i potvrđivali kvalitetu mog pisanja.
Primijetila sam da su u korijenu svakog neprimjerenog cyber ponašanja ljubomora, zavist, ljutnja zbog manjka istih kvaliteta, osobno nezadovoljstvo, manjak inspiracije i ideja, liječenje frustracija i strah od suočavanja offline, face to face. To se i potvrdilo kad je moj sin u sklopu kolegija psihologija počeo proučavati (zajedno sa mnom) komunikaciju na mreži i cyber bullying. Donedavno sam mislila da u cyber bullying spadaju samo iskazivanje ljutnje, uznemiravanje prijetećim porukama, uhođenje putem interneta, klevetanje, maskiranje, izdaja i prevara, izdvajanje iz online grupe, no ispostavilo se da se pod internetskim uznemiravanjem smatra i slanje više neželjenih i neprimjerenih poruka koje imaju za cilj provocirati, namjerno povrijediti, poniziti, a kod primatelja izazivaju razne emotivne reakcije od tuge, razočarenja do boli. Neprimjereni komentari koji se ponavljaju u e-mailovima, ulaze u cyber bullying jer se ispunjavaju dva glavna kriterija: ponavljanje i namjera povrede. Čak i kad su komentari blaži, sarkastični ili podrugljivi, ali se ponavljaju i čine da se primatelj osjeća loše, to se smatra uznemiravanjem putem interneta. Kod ponavljanja radi se o kontinuiranom neprimjerenom ponašanju, a kod namjere povrede cilj je uvrijediti, poniziti, zastrašiti primatelja poruke. Sve od navedenog spada u kaznena djela i primatelj svako od navedenih ponašanja prijavljuje policiji.
Stoga ću iskoristiti priliku da na vlastitom fashion i lifestyle portalu, na kojem uživam potpunu slobodu izričaja, uputim konstruktivnu kritiku na cyber bullying koji danas više nije zanemariv problem i postaje ozbiljna prijetnja zdravom društvu. Koristim priliku i da postavim bitna pitanja kako bih pokušala probuditi savjest onih žena čije ponašanje nije u skladu s ponašanjem na mreži i civilizacijskim normama.
Dakle, zašto te muči moj odnos prema sinu i kako ga, skupa sa suprugom, odgajam? Jesi li ti psiholog ili psihijatar? Otkuda ti potreba da moraliziraš i dijeliš savjete koje te nitko ne traži? Jesi li ga ti rodila u mukama, opravdano strepeći hoće li samostalno disati i preživjeti nakon kompliciranog poroda? Jesi li ti strahovala nakon razgovora s neuropedijatrom? Znaš li, boluje li možda od kakvih bolesti? Jesi li čitavo njegovo djetinjstvo s njim provela po poklinikama, bolnicama, centrima za socijalni rad? Jesi li ga ti instruirala iz školskog gradiva tokom cijelog školovanja? Jesi li ti ratovala sa školskim sustavom i nastavnicima koji se nisu držali pravilnika i odobrenih postupaka individualizacije? Živiš li s njim čitav njegov život i znaš li pročitati svaku njegovu misao na osnovu gesti, pogleda? Jesi li ti plakala i tješila ga kad mu kolege iz razreda nisu dolazili na rođendane, niti čestitali iako ih je zvao? Jesi li plakala kad su ga kolege iz razreda izolirali, maltretirali, a neki i tukli? Jesi li mu brisala suze kad je bio povrijeđen i razočaran u ljude? Jesi li mu ti omogućila privatni, preskupi studij koji je sam htio? Financiraš li ga tokom studija? Jesi li mu emotivna, psihička, materijalna podrška? Jesi li zaljubljena u njega kad ti ja, njegova mama, toliko smetam? Ne čudim se ako jesi, lijep je fizički i kao osoba što je dokaz da sam ga dobro njegovala i odgojila. Ne, ne radi se tu o sebičnoj majčinskoj ljubavi i posesivnosti. Tu se radi o puno kompliciranijim stvarima: opasnosti, brizi, požrtvovnosti, poštovanju, oprezu, učenju, usvajanju da nam nije svatko prijatelj i da nisu svi koji su u našoj okolini neophodni za naš život. Najmanje bitni su oni kojima se roditelji ne bave, oni koje odgaja ulica. Tu se radi o uputi kako živjeti život u punini i kvalitetno, kako jasno postavljati granice, kako voljeti i poštovati sebe da ne klizneš u limb zbog idiotskih odluka i krivo odabrane ekipe. Tu se radi o svemu onom što spada u okvir zdravog roditeljskog odgoja i brige za osobu koja me treba.
Neki dan mi je rekao: “Mama, želim curu ili ženu koja će me prihvatiti takvog kakav jesam, sa svim mojim vrlinama i manama. Neku lijepu, dobru, koja će poštivati i mene i vas, moje roditelje”. To je znak da sam do sada odradila dobar majčinski posao. A kako ga ti poštuješ ako ga uznemiravaš dok vršiš cyber bullying nada mnom?
Da, ja sam jedna od onih mama koje su žrtvovale svoju karijeru radi zdravlja svog djeteta, godinama pauzirale svoj posao radi višeg cilja – njegovog napretka i ratovala sa školskim sustavom punih dvanaest godina. Sad sam u borbama s visokoobrazovnim sustavom, ali njega direktno i puno plaćam pa tražim i visoku kvalitetu za tu cijenu.
Da, ja sam jedna od onih mama iz moje stare kolumne “Koja je cijena različitosti?” (Misliš da si drugačiji?)
Misliš da si drugačiji?!
Zato, neka ova kolumna ne bude samo odgovor na cyber provokacije osobama koje vrlo površno znam iz offline svijeta. Neka da snage svim mamama koje prolaze kroz ogromnu bol, zbog svoje djece koja nisu prihvaćena među vršnjacima zbog različitosti: poremećaja, bolesti, rase, religije, seksualnog opredjeljenja i bilo čega drugog što nekome smeta. Stojim uz vas drage žene i objavit ću vašu priču da napokon društvo progleda i shvati što čini nama i našoj djeci. Neka ova kolumna bude i podsjetnik da je cyber bullying virtualno nasilje i SVA ponašanja na internetu koja se čine s ciljem ili posljedicom napada na nečiji emocionalni, psihički, socijalni ili moralni integritet. Neka bude podsjetnik da se cyber bullying smatra kaznenim djelom i da se za njega odgovara pred zakonom.
Mentalno, emotivno i fizičko zdravlje naše djece uvijek mora biti na prvom mjestu, ispred svih naših karijera i potreba, a kad zatreba, kontaktiraju se pravi školovani stručnjaci, ne samoprozvani i ne neke besposlene, zajedljive osobe. Djecu s ADHD i sličnim teškoćama drugačije se odgaja. Tu ne pali klasičan odgoj i mnogi ne bi izdržali taj stres. Stručnjaci kažu da je važno postupati u korist djeteta, a tko dijete pozna bolje od majke? Kažu, osoba od dvadeset godina više nije dijete, ali zanemaruju činjenicu da nismo svi rođeni bez teškoća i odrastali pod istim uvjetima u istom okruženju, da nismo svi neurotipični niti na istom stupnju emotivnog razvoja te da smo uvijek djeca živućih roditelja, bez obzira na godine. Potpuno mi je razumljivo i prihvatljivo da mi moj roditelj bez obzira na mojih pedesetijednu godinu, udijeli poneki koristan savjet, uputi konstruktivnu kritiku na moje ponašanje i dozove me pameti u slučaju potrebe. Tome pravi roditelji i služe.
I da, zamisli, itekako svoje dijete puštam da živi život kako želi i pitam ga za mišljenje. On mi je dao odobrenje za ovaj tekst.
Text by Nives Stern
