Roditeljstvo je težak posao, glupo je reći da ste od njega umorni jer vi ste željeli dijete, ne ono vas

Već dugo vremena, jedan dobar prijatelj, poznati dJ, poziva me na neki od svojih klupskih partyja. Već mi je neugodno stalno odgađati dolazak. Kako da mu kažem, da ne mogu doći jer dragom se ne ide, nije clubbing tip, a ja ne želim ići sama, kako ne bih povrijedila njegove osjećaje i ugrozila obiteljski sklad. Možda jednostavno na taj način, iskreno. Kad predložim izlazak, večernji, u dvoje, bilo kojeg povoda, uvijek se nameće pitanje, kako i kud s djetetom jer živimo sat i pol vremena vožnje od naših roditelja. Dok smo bili mlađi i dijete je bilo beba, nikad nismo pomišljali na babysitting, neke nepoznate osobe jer u gradu gdje smo privremeno živjeli, nismo imali osobu dostojnu tolikog povjerenja. Radije smo se žrtvovali, radi djeteta i uvečer ostajali svi zajedno kod kuće. Sad, kad bismo mogli izaći sami navečer jer je dijete veće, trebalo bi voziti sat i više, do naših roditelja, a onda natrag na party. Trebalo bi biti spreman potrošiti ukupno barem dva, tri sata na putovanje i dodati barem još pola sata za vožnju gradom i traženje parkinga. Tko si želi takve turneje? U našim godinama, malo tko. Zasićeni smo boravka na kotačima i preumorni za vikend tulume, pa se takva ideja čini glupom.

Ali to nije sve, treba uračunati i put natrag, u drugi grad po dijete, po završetku partyja i onaj, vlastitoj kući. Tko si uopće želi takve doživljaje? Roditelji bi nas prozvali, rekli bi nam vjerojatno da nismo normalni jer zbog nekog partyja radimo tolike kilometre. Rekli bi da se uozbiljimo jer sve to košta, auto ne ide na vodu i da smo prestari za tulume takve vrste. Možda bi predbacili da smo neodgovorni i neozbiljni, sebični. Iako smo financijski odavno neovisni, treba li nam drama i svađa? Treba li takvu raspravu gledati naše dijete? Treba li dijete udovoljiti našoj volji jer se nama prohtjelo na party? Ni slučajno, radije ćemo se odreći izlaska u dvoje, do neke razumljivije i neizbježnije večernje prigode. Dakle, trebalo bi im lagati, svima, a dijete silom ostaviti na čuvanju gdje ne želi biti, smisliti za sve njih lažne razloge izlaska. Radi vlastite sebičnosti. Ima li to smisla?

Tko kaže da dijete ne mijenja stil života, laže. Tko misli da će mu život s partnerom biti isti kao prije djeteta, jako je naivan. Kad stigne dijete, sve se mijenja, htjeli – ne htjeli. Stižu nove obaveze, nove brige i veza, odnosno brak, su na mnogim kušnjama. Posebno ako se dijete razboli ili ima neki poremećaj. Iako su takvi slučajevi vrlo teški, trebalo bi ih prihvatiti kao dar i iz njih učiti jer puno govore o zajedništvu i uče bezuvjetnoj ljubavi. U dvoje se sva lošija iskustva lakše prebrode, a nemate li, upravo u takvim periodima, vrlo veliku podršku svog partnera, shvaćate da zapravo s njim nemate ništa. U svom partneru/ici morate uvijek imati najvećeg prijatelja, bez obzira na probleme, ali i prepreke, koje stižu dolaskom novog člana obitelji.

Da, kada dođe dijete u obitelj, sve se mijenja, bez obzira što si neki ne žele priznati. Koliki partneri tada počinju živjeti u strahu od tih promjena, potaknuti tuđim pričama i iskustvima. Sve će učiniti, samo da ponovno imaju odnos kakav su imali prije rođenja djeteta. Izlaziti s partnerom, družiti se, nekad i na silu privlačiti njegovu/njenu pažnju, samo kako bi veza bila što sličnija onoj kakvu su imali prije jer se teško navikavaju na promjene. Neki imaju sreće, da su slične naravi, da dijele ista uvjerenja, poput vjere u Boga pa time imaju i poštovanja jedno prema drugome i svim božjim zakonima, posebno onima koji se tiču obitelji. Neki nemaju, a dolaskom djeteta, mijenjaju se na loše pa se neki mogu samo nadati da će se ljubav i poštovanje održati.

Ovih dana, pažnju mi je privukao neki članak, sa savjetima jednog od najpoznatijih obiteljskih teoretičara današnjice, Jespera Juula pa sam malo razmišljala o njegovim savjetima.A on između ostalog kaže “Kada mama i tata razgovaraju pred djecom, to su najčešće razgovori koji su vezani uz to dijete. Zar ne? Zašto se onda čudimo što djeca misle da su centar roditeljskog svijeta – oni jednostavno roditelje ni ne vide kao bića koja su neovisna, kao individue koje su nekada bile muž, žena, djevojka, muškarac, intelektualac, hobist, osoba s milijun specifičnih stavova i životnih težnji, osobe s različitim emocijama, snovima – ne, oni roditelje vide isključivo kao roditelje koji se bave samo djetetom!”
Je li to baš tako i uvijek?

Dala sam svoj komentar na članak i dobila razne povratne komentare, koji su me potakli na ovaj moj tekst. U jednom od komentara, primijetila sam da se neki plaše tzv „gubljenja u braku“. Kako taj strah prebroditi?

Ako niste sebični, bez brige, nećete se u braku „putem izgubiti“. Vjerujte mi, ja sam osamnaest godina u braku, s partnerom već preko dvadeset pa vjerujem da znam, kroz što točno prolazite u kojoj bračnoj fazi. Ako se oko svega dogovarate i razmirice svedete na minimum, dugo ćete trajati. Kad sam se udala, rečeno mi je: „Ako ćete vas dvoje vući na istu stranu, neće biti problema i imat ćete sve što trebate“. Što je zapravo govornik time htio reći? Da jedna strana uvijek popušta, priklanja se drugoj, radi mira u kući? Govornik je htio reći, da se u braku mora naučiti komunicirati, ne provoditi samovolju, ne biti sebičan. To vrijedi za stotine primjera, od odgoja djece i bankovnih računa do seksualnosti i stanja u postelji. To znači, pokrenuti razgovor kad je za njega vrijeme, ne forsirati ga kad suprotna strana nije raspoložena i spremna, ali ako je problem uočljiv, tiče se nečije sebičnosti, reagirati odmah. Popuštati da, uzajamno, jedno drugome i pokušati naći dogovor, kojeg će se obje strane i držati. Samo tako se grade dobri odnosi. Nažalost, oko sebe vidim jako puno primjera sebičnosti i zato nije čudo da je sretnih parova sve manje. Oni pak svoju sebičnost pravdaju ljubavlju prema sebi, odnosno između sebičnosti i ljubavi prema sebi, stavljaju znak jednakosti. Jesu li u pravu kad tako čine?

Evo kako ja vidim ljubav prema sebi.To nije sebičnost, već primarna zadaća svakog čovjeka, radi njegova opstanka. Ljubav prema sebi naučimo tek kad smo u nekoj boli, patnji i potrebi, kad se uzdamo u druge, a budemo razočarani, iznevjereni, prevareni, izdani. Ljubav prema sebi očituje se u malim stvarima, malim znakovima pažnje i darovima. Sebi. To može biti biranje kvalitetnog društva u kojem se dobro osjećamo, kvalitetnih druženja i okolnosti. Ljubav prema sebi vidi se i u njezi, misli i tijela, u cilju većeg dobitka i boljeg stanja, čitavog organizma. Tko sebe voli, ne upušta se u toksične odnose i izbjegava za njega problematične osobe i situacije. Tko sebe voli, taj si ne šteti. Ljubav prema sebi, vidljiva je u svim dobrim izborima za sebe. Kad volite sebe, udovoljavate si, ali pazite da ne prijeđete granice i ne naštetite drugima. One moraju biti, čovjek koji ih nema, nema ni poštovanja prema drugima, srlja u čistu sebičnost, a njegova sebičnost i oholost sve ruše. Kad ste u dugoj i ozbiljnoj vezi ili braku, a u njemu imate i dijete, nema mjesta sebičnosti. Vi ste ti, koji se trebate prilagoditi djetetu, a ne ono vama. Uostalom, vi ste njega željeli, ne ono vas, osim ako imate neka druga vjerska uvjerenja.Trebate li zato žrtvovati svoje slobodno vrijeme radi djeteta ili izlascima spašavati moguće narušene odnose unutar obitelji? Trebate li zaista vrijeme za sebe i partnera, kad ponovno možete biti ono što ste bili prije, na druge načine i jesu li zaista izlasci u dvoje nužni, kako bi održavali dobre ljubavne odnose u braku? Ja vam tvrdim da nisu, vidljivo je i na mom primjeru. Pričati i družiti se s partnerom/icom možete bilo gdje u svom domu, ako za to stvorite uvjete. Želite reći kako svoje dijete ne znate smiriti i zabaviti na par sati, u kojima ćete moći potpuno posvetiti se partneru-ici?

Dakako da je teže, ako ste svoj život organizirali unutar malo kvadrata i nemate se gdje povući da budete nasamo. Dakako da se lakše posvađati u garsonijeri i malom stanu, nego u više kvadrata. Dakako da je teže kad je dijete manje i neprekidno traži vašu pažnju ili je bolesno, ima neki veći zdravstveni problem. Dakako da će vam biti lakše, kad dijete malo poraste pa se zainteresira za crtane filmove, obrazovne emisije, igre na računalu, čitanje, bilo kakvu zgodnu aktivnost, koja će ga zaokupiti i zabaviti dulje vrijeme. Upravo u takvim trenucima imate šansu obnoviti narušene odnose s partnerom. Napravite lijepu večeru, pronađite dobru glazbu, pričajte, družite se. Probudite osjećaje. Uklonite ljubomoru na dijete, pričajte o podjeli obaveza i odgovornosti, ali i o vama. Pokušajte ranije doći s posla i iskoristiti vrijeme dok je dijete na druženju kod prijatelja, na treningu ili u školi. Posvetite se jedno drugom, što češće i više možete. Ne zaboravljajte male, slatke znakove pažnje. Ne tražite skrivene poruke u partnerovim porukama. Ako vam piše i kaže da vas voli, vjerojatno to zaista i misli. Pronađite neke sadržaje u kojima ćete svi u obitelji podjednako uživati. Vi morate stvoriti okružje u kojemu će vaše dijete biti sretno. Ono treba vidjeti da se vi slažete i volite, kao partneri, roditelji i tada neće biti potrebe da u izlascima tražite ispušni ventil. Ne uskraćujte si zagrljaje i nježne poljupce pred djetetom. Pripazite samo da ne pretjerate, ostanite pristojni. Dijete voli kad se ljudi vole, posebno njegovi roditelji. Ono treba shvatiti da je produkt vaše ljubavi, da ste ga željeli. Ako vas pita kako i kad ste se upoznali, pričajte o vašem susretu i planovima za budućnost. Djeca vole gledati sebe na starim fotografijama, pokažite ih, pričajte o svim lijepim trenucima s djetetom i partnerom.

Dakako da je mlađim parovima, kad u obitelj dođe dijete, nešto teže prihvatiti nova pravila igre, novi stil života. Još su željni izlazaka i druženja s drugim ljudima pa i dokazivanja drugima pa je veća mogućnost da ih roditeljske obaveze udalje. Djecu zaista treba imati tek kad ste potpuno spremni za njih i za odricanje. Nema tu neke dobne granice, to jednostavno osjetite, po sebi i svim okolnostima, kad je najbolje vrijeme za dijete. Kao roditelj se trebate prilagoditi novom članu i ne očekivati da vam bude točno onako kako je bilo prije jer sve se dolaskom novog člana obitelji mijenja. Pripazite da ne srljate u sebičnost.
Svi smo ponekad neoprezni i budalasti pa što učiniti kad sebičnost u braku s djecom, ipak naruši partnerske odnose? Ako ste kao i ja, čitali savjete Juula, možda ćete vidjeti da oni ne funkcioniraju uvijek u praksi.

Stvarno mislite da izlasci spašavaju veze, brakove? Okej, ali kako mislite nagovoriti osobu koja mrzi izlaske, da s vama ide van? I gdje to točno mislite s tom osobom, ako ju uspijete nagovoriti na izlazak, raspravljati o vašim problemima i planovima? U nekom bučnom klubu, restoranu, tamo gdje ima puno ljudi? Tako da se nadglasavate, da svi mogu čuti vaše probleme i planove? Mislite se odvesti nekud pa raspravljati u autu, obnavljati uspomene iz vaših najluđih vremena zajedno, na nekoj skrivenoj lokaciji? Ponašati se kao zaljubljeni balavci? To je u redu, ako partner-ica uopće na to pristane. Ništa od toga nije nužno da bi veze i brakovi uspjeli. Dovoljna je i kućna atmosfera da se riješe problemi, ali se treba znati postaviti.

Partnera/icu treba znati zainteresirati, a s vremenom to naučite, točno znate na što je slab/a, što voli i što treba izbjegavati. S vremenom naučite, da se samo prilagodbom, jedno drugome, održavaju veze.Vi se možete polomiti oko organizacije dobrog izlaska, ali on ne mora uspjeti. Veze, brakovi, uspijevaju kad je ljubavi, poštovanja, ali i kad ste partneru/ici zanimljivi, zabavni. Tko želi čitav život provesti uz osobu koja mu je dosadna? Uz koju, umjesto da se smije, prerano ostari? Jedna od najboljih metoda, da ne ostarite uz partnera prerano je da prvo budete sebi vrlo zabavni i zadovoljni sobom. Tek tada moći ćete zainteresirati i zadržati interes suprotne strane.Nemojte čekati da vas partner/ica zabavi.

Umorni od roditeljstva? Nemojte biti!

Vjerujem da smo tu izborom i željom naših roditelja, spletom okolnosti ili radi slučajnosti, ali povoljnih uvjeta, dobro posloženih u pravom trenutku, da se stvori život. Ne vjerujem u reinkarnaciju, po vjerskom opredjeljenju nisam budistkinja pa to isključuje sve prošle živote i time razloge za upravo ovakav sadašnji. Da je u našim životima riječ o seljenju duša, vjerojatno bismo to učili na prvim satima vjeronauka. Ali ne, u mojoj vjeri se sasvim drugačije uči. Zato ne mogu prihvatiti ideju da duša bira gdje će se utjeloviti, radi novih iskustava, nagrade ili kazne. Zato radije vjerujem da roditelji u nekom trenutku žele svoju djecu i ako je zdravlja, sreće i svih povoljnih uvjeta, dijete će stvoriti. Ili će se ono desiti, iz ljubavi ili nekih drugih okolnosti, ali opet, iz povoljnih uvjeta jer djeca se baš i ne rade po samoj želji. Zato vjerujem da roditelji djecu stvaraju iz sebičnih razloga i upravo zato, što su oni djecu željeli, a ne ona njih, imaju za njih brinuti. Imaju se za njih boriti, odricati, puno popuštati.Možda će nekome ove moje misli djelovati čudne, možda će čak i zbuniti, ali ja znam jako dobro kako sam stvarala dijete. Znam i što je prethodilo mojoj odluci. Sebični razlozi, ne samo moji. Čitave obitelji. U nekoj dobi i u nekom bračnom razdoblju, svi meni poznati, uplitali su se u moj privatni život, buljili u trbuh, a time i u bračnu postelju. Kad ćeš imati dijete, što ti čekaš, daj više rodi, ljudi me pitaju jesi li trudna i kad ćeš biti, nizala su se pitanja i svakog vikenda dopirala do mene, iz raznih smjerova. Neka su me jako smetala, ali ljudi su takvi, ljubopitljivi, možete im začepiti gubac nepristojnim odgovorom, biti ljubazni ili s nekima zauvijek zaratiti jer su vam naporni. Ja sam mami uvijek u šali govorila kako ću isprintati natpis na t shirt „trudna“ kako bi ljudi mogli vidjeti i napokon biti informirani i zadovoljni. Nisam žurila s djetetom jer sam mu prvo htjela stvoriti uvjete, onakve kakve bi sebi željela kao dijete. Na samom kraju dvadesetih, rekoh da želim dijete i da sam spremna.

I upravo zato, što sam birala taklav novi stil života, pun novih obaveza i to ne prema kakvom kućnom ljubimcu, nego ljudskom biću, nemam pravo, bez obzira koliko mi nekad bilo teško, zanovijetati i reći da sam umorna od roditeljstva. A upravo takve riječi često čujem i da nekima treba odmora, od vlastite djece. Što bi tek rekli da im je izuzetno teško s njihovim djetetom, iz nekih zdravstvenih razloga? Ja takvih primjera znam puno, gdje roditelji zaista dokazuju da su pravi roditelji. Kad god vam je teško kao roditelju, sjetite se da je nekima još gore i teže pa ipak izdržavaju, uspijevaju. Jer vodi ih bezuvjetna ljubav, svoju su djecu željeli.

Svađe i mirenja sastavni su dio svake veze i braka, no sklapanje dogovora i držanje dogovora, veze i brakove čuvaju na duge staze

Posvađat ćete se na stotine puta oko djeteta. Oko presvlačenja, hranjenja, nespavanja. Moguće da ćete biti razdražljivi jer će dijete imati cjelonoćni show program. Posvađat ćete se oko izlazaka, s kolicima, oko putovanja, stvari koje ste zaboravili ponijeti, smušeni od djetetovog plača. Ako to izbjegnete, sigurno ćete imati problema sa svojim roditeljima, posebno kad se odbiju pridržavati pravila oko unuka. Ako i to dobro prođe, imat ćete sve manje vremena za sebe i partnera, sve će se vrtiti oko djeteta, a možda će vas partner-ica radi djeteta zanemarivati jer će mu-joj dijete postati zanimljivije od vas. Bavljenje djetetom postat će full time job, živjet ćete između dječje dreke i plača, partnerovih prigovora. Trpit ćete, radi djeteta, prijeći preko puno toga. Branit ćete sebe i svoje interese, možda ćete se svađati svakog dana. Kad to sve prebrodite, imat ćete problema s djetetovim zubićima, pa prvim danima vrtića. Kad to sve prođe, pravi show nastupa sa školskim razdobljem. Tko će s djetetom učiti, raditi oko zadaća, ako će biti potrebno. Tko će dijete motivirati na učenje i rad, ako mu je škola mrska. Svaki će roditelj imati svoj stav o obrazovanju i gradivu, ali važno je radi djeteta postići dogovor oko novih obaveza. Moguće je da ćete se oko djeteta opet zakačiti stotinjak puta i da će vas smetati što nema ravnopravne podjele poslova u domu. Možda će vas smetati što partner/ica svoj rad glorificira, vaš omalovažava. Moguće je i da će netko od partnera tražiti svoj mir i da će ga nervirati premalo kvadrata životnog prostora, u kojem se nema kuda povući da bi imao/la svoj mir. Moguće je da ćete se kačiti i sa djedovima, bakama, koji će se neprekidno uplitati u vaš život, puni nerazumnih prijedloga i krivih savjeta. Kako god okrenete, pred mladim parom, nekoć sretnim i zaljubljenim, stvorit će se gomila novih obaveza i izazova, dolaskom novog člana obitelji.

Rijetki su, zaista su rijetki oni koji ne prolaze ovakav kaos ili barem dio tog kaosa. Koji dogovorno i mirno rješavaju sve probleme, jedan po jedan. Koji ne dreknu jedno na drugo i nikad u prisutnosti djeteta. Upravo zato sam nedavno spomenula kako je bolje ne biti roditelj, ako za to nisi spreman. Neki ljudi nikad nisu spremni za tu veliku obavezu i potpuno razumijem tu njihovu odluku. Dapače, smatram ih vrlo ozbiljnima i odgovornima. Oni ne žele traumatizirati svoju djecu svojom naravi ili izborom krivog životnog partnera.

Da, svađat ćete se oko svega i svačega, čak i oko jela, tko će kuhati, što će se kuhati i zašto je na meniju hrana koju dijete obožava, a druge članove obitelji deblja i zašto se kuhaju dupli obroci. Svađat ćete se i s partnerovim roditeljima jer oni neće imati razumijevanja za (ne)apetit vašeg djeteta. Svađat ćete se oko slatkiša i sokova, koje će mu uvijek poskrivećki davati, iako se tome protivite.

Bit će vam krivo kad djeca odrastu pa vas neće šljiviti ni pol posto. Toliko ste im dali, toliko se radi njih odricali i žrtvovali i eto vam sada. Toliko ste propustili, radi djece. Ali tako vam i treba, djeca su bila vaš izbor, vaša odluka pa izvolite ne gunđati, nego preuzmite odgovornost za svoje postupke.

Roditeljstvo je, dakle, težak posao i vrlo odgovorna zadaća. Glupo je reći da ste od njega ili od svog djeteta umorni jer vi ste željeli dijete, ne ono vas. A kad si nekog želite, o istome trebate i odgovorno brinuti. Za isto se trebate i žrtvovati, čak i kad niste raspoloženi. Za harmoniju u braku, posebno onom u kojem ste roditelj, treba se boriti. Radi djece. Kako bi vam bilo da dijete jednog dana kaže, kako je umorno od vas, vaših prigovora, nervoze, svađa i primjedbi? Kako bi vam bilo da vam jednog dana dijete predbaci, da ste ga zanemarivali jer ste bili presebični? Kako ćete mu objasniti da ste zbog svoje sebičnosti razorili vezu, brak i bez njegove suglasnosti donijeli nove životne odluke, zbog kojih nema obitelj ili mu je nametnuta nova? Kako ćete mu objasniti svoje loše izbore, zbog kojih mo\da pati?

Dijete nije štene koje možete seliti kako vam puhne, niti je mačić, koji je sretan kad mu date malo hrane, date mu smještaj i malo ga pomazite. Dijete je ljudsko biće, koje ima svoje misli, želje i osjećaje i jednog dana treba postati odrasli čovjek, na korist i ponos čitave zajednice.

Foto: pixabay, portaloko.hr