Sebičnost popravlja kvalitetu života i spašava živote, ali samo na kratke staze

Tim više što i on ima ženu. Možda je s njim na toj večeri, možda nije, tko će ga znat. Rekoh kroz šalu kako ne mogu ni da hoću jer mi je muž zagradio prolaz i ne mogu proći od njega, a on se smije. Do suza. Ne, nisam mislila da je tako ogroman, da od njega ne mogu proći nego je autom zagradio moj auto. Jer podrazumijeva se da ne idem nikud petkom navečer. Ni subotom, ni nedjeljom, osim ako je u pitanju kakav posao, npr neke revije, moje i tuđe. Jer što udana žena, majka, kraljica, ima raditi vikendom vani? Možda može izaći s prijateljicama? Super, ali zašto bi to radila navečer i zašto bi izlazila ona, ako njen partner uopće ne izlazi? Nije li to onda nepravedno i sebično?

Idemo dalje. Drugi frend piše status o slobodama, odnosno o slobodi da radimo u životu sve što želimo. Jer ako ga dobro razumijem, to je smisao, to je cilj. Udovoljiti si, na svakom planu. U onom stilu, prst u uho i pjevaj „ tko te j svijete jer ja sam bitan/a, zašto da se prilagođavam drugima kad najviše volim sebe?“. Postaje još zanimljivije. Kako on to misli, da radimo sve ono što želimo, podrazumijeva li to pritom sebičnost? Osobno, kad čujem i čitam da ne treba nikada popuštati i uskraćivati si štošta u životu, radi bilo koga, automatski pomišljam na sebičnost. Jer to je moje uvjerenje, još od djetinjstva. Sebičnost je loša. Ona vodi u svađu i raspad obitelji. Ona rastura sve oko sebe. Dakle, kloni se sebičnosti i nikad nemoj biti sebična.

Sloboda (izbora i djelovanja) je oduvijek elementarna potreba, cilj i enigma. Neki ljudi se čak zovu Slobodan. Roditelji su im, u najboljoj namjeri, nadijenuli to ime u nadi da će im priskrbiti slobodu. U životu, gdje drugdje. Slobodu odluke, misli, djela.
A zeznuli su se. Njihovi Slobodani i Slobodanke uopće nisu slobodni. Ne onako kako su njihovi roditelji planirali. Mnogima moraju udovoljavati i popuštati, kako bi bili prihvaćeni. I njih tuširaju životne nevolje. Te životne nevolje često su proizvod nečije sebičnosti.

Svađe, razvodi, bolesti i razne druge boli i patnje, korijen imaju u sebičnosti.

Ovih dana Hrvatsku je uzdrmala vijest o okrutnoj majci i zločinu. Krenule su priče o njenom teškom mentalnom stanju za koje se znalo i prije, krenula su prozivanja zašto se nije na vrijeme reagiralo. Spominju se čak i majčina opijanja i ovisnosti, kao uzrok duševnom rastrojstvu. Sve to ima korijen u njenoj sebičnosti, koja je kulminaciju doživjela zločinom.

Puno se toga moglo spriječiti, na raznim stranama, a nije, opet zbog sebičnosti. Jer mnogi su zaokupljeni sobom, presebični da se negdje upletu, spase stvar. Presebični su jer misle samo na sebe, kako da njima bude dobro, a za ostale manje bitno. Zato se trznem kad čujem poruku “živi svoj život kako želiš”. Znaju li autori takvih misli kakvu u stvari poruku šalju i da nemaju svi svijest, da u takvom djelovanju, treba odrediti granice? Posebno kad nisi single i kad si roditelj.

Ja sam o sebičnosti naučila još kao osnovnoškolka, na satima vjeronauka, ali i u obiteljskoj atmosferi. Kroz razne biblijske priče i svjetovne primjere. Pa ipak, i drugi su polazili sate vjeronauka, ali kroz život i dalje hodaju kao da ih se ne tiče usvojeno gradivo. Ili ga naprosto, nisu ni usvojili? Opet, iz sebičnih razloga. Ali kad odvrtim film unatrag, ne mogu reći da nisam imala sebičnih ispada u nekoj mlađoj dobi, to valjda svi moramo proći u nekoj fazi.

„Idemo ovamo, idemo onamo!“, zvrndala sam kao dijete. Bila sam nemoguća, dobro su izdržavali sa mnom. Ali realno i bila sam dijete. Što si drugo nego dijete, kad ti je 21 godina ili par godina više? Misliš da si vrlo odrasla, ali vjeruj mi, ma koliko toga prošla, to je tek početak, još te toliko čuda i nevolja čeka. Još jako puno žganaca ćeš morati pojesti, a i onog ogavnog, slikovito rečeno, kako bi odrasla, sazorila. Naučila neke stvari. Kao npr. da uopće nije primarno, da uvijek zadovoljavaš sve svoje želje i potrebe. Da nije najbitnije u životu slijediti svoje nagone pa ni srce. Da ćeš više puta nego očekuješ, morati upotrijebiti razum. Da nije najbitnije u životu izaći van sređena od glave do pete i prebrojavati srca, koja ćeš putem slomiti. Da nije najbitnije u životu sviidjeti se nekome, slamati se od plesa na podiju i lomiti, lomiti.

Da ćeš više puta u životu trebati popustiti. Ne otići na mjesta gdje bi htjela i otići nekud, gdje ti se ne ide. Ali iz pristojnosti. Da ćeš više puta trebati stisnuti zube, ubaciti novac u kasicu, umjesto da ga ostaviš na blagajni, nekog zadimljenog, bučnog kluba, u kojem se, btw uopće nećeš zabaviti. Jer nije se jednom desilo da sam izašla van i vratila se doma razočarana. Jer nisam jednom ostala bez glasa, izderavajući se drugima na uho, u zagušljivoj atmosferi. Jer nisam jednom stajala kraj poluživog društva, koje je lijeno ispijalo svoja pića i još ljenije se prebacivalo s noge na nogu, dok je u meni gorilo. Nisam jednom u takvim okolnostima, poželjela dobar film ili seriju, čašu vrlo hladnog vina, koja se rosi na vanjskoj strani, toplu ljetnu večer, dobru mjuzu, sexy outfit, visoke potpetice i nas dvoje. Tek kad sam shvatila, da je za sreću potrebno jako malo i osoba koju voliš, trebaš, želiš, prestala sam sanjariti lude izlaske i divlje klupske noći.

No ne mogu reći da tu i tamo, kad bismo ukrstili mišljenja, nisam poželjela pobjeći, otići, dobro se isplesati i zaboraviti na sve moguće gnjavaže i probleme. Povremeno bi me držao taj zanos, pa sam dragom znala prigovoriti, kako smo mladi, a skoro nikud ne izlazimo. Pitala sam nebrojeno puta, ne misli li da je sebičan, kad mi ne želi udovoljiti. Branio se pitanjem, ne mislim li ja da sam sebična, kad na njega vršim takav pritisak, da ide onamo kud ne želi.

Prihvatila sam da nije klupski tip i da mu više odgovara kućna atmosfera, u krugu najbližih prijatelja. Prihvatila sam jer izlasci mi nisu bili najbitniji, zanimale su me neke kvalitete, koje rijetko nalaziš u drugima. Uostalom, tješila sam se, što mi vrijedi izlazak ako čitavu večer moram gledati nezadovoljnu facu, koja jedva čeka da izađe van i ide kući. Prihvatila sam i da se osjeća prestarim za ludiranja i shvatila da nema smisla da sama izlazim. Odrekla sam se puno toga, kako bi veza uspjela i trajala. Posebno kad je stiglo dijete. Koji izlasci, više mi nisu bili ni na kraj pameti, bilo je toliko obaveza i tako malo sna. Nisu me oduševljavale ni usluge babysittinga, čak ni onog famoznog baka servisa pa sam ih koristila vrlo reducirano, samo kad sam bila u velikoj potrebi, radi posla. Više ni ne brojim, koliko sam puta popustila drugima, prilagodila se i čega sam se sve odrekla, radi mira u kući.

To se valjda zove sazrijevanje. Koliko sam samo puta čula „ne možeš biti sebična, prilagodi se novonastaloj situaciji“, „sad si mama i udana si žena, ne možeš biti sebična i raditi što god želiš“, ali sam primjećivala i bilježila tuđu sebičnost, u obiteljskim, prijateljskim i poslovnim odnosima. I što je najluđe, od mene se očekivalo da ju razumijem i prihvatim. Nisam ju mogla ni ublažiti ni iskorijeniti. S nekim ljudima nisam mogla ni pričati o njihovoj sebičnosti. Bili su uvjereni da su u pravu oko mnogih stvari. I danas su takvi, ne možeš ih prosvijetliti, možeš se samo prilagoditi ili zauvijek šutiti i otići od njih.
Shvatila sam, na svijetu je najviše problema radi sebičnosti.

Od živčane djelatnice u nekom uredu, koja vječito tvrdi da je u pravu do bahatog vozača automobila na cesti. Svuda je sebičnost prisutna i radi probleme, od minimalnih do ogromnih. Nasuprot sebičnosti, stoji nesebičnost, širokogrudnost, susretljivost, fleksibilnost, otvorenost za nove ideje, sadržaje i druženja. Jednom rječju, ljubav. Mene je pak moja nesebičnost jako puno koštala. I živaca i vremena i novaca. Razumjela sam i sebične i loše i psihički bolesne, no nažalost, malo tko je bio taktičan prema meni i vraćao mi toplinom i razumijevanjem. Pomogla sam mnoge nesretne i one u početku karijere. Mnogi su me izmolili besplatne usluge, poklonila sam ih. Imam li nešto od toga? Koliki su me razočarali, povrijedili, radi vlastite sebičnosti.

Danas sam radi toga vrlo oprezna, volim biti na distanci i teško se otvaram novim poznanstvima. Sebičnost je dakle užasna, sve odnose ruši, ali da je nema, kako bi učili o bezuvjetnoj ljubavi? Jer biti dobar i naivan dvije su različite stvari, danas to znam. Kad si dobar, dobar si, činiš dobro, ali nemaš očekivanja od drugih ljudi.

Pripremajući ovaj tekst, našla sam na zanimljive quotes pa neke dijelim s vama, u izvornom obliku:

If you are selfish, you pretty well always put yourself ahead others. Selfishness means that you make sure your needs are met first. Self-love means that you make sure your needs are not always met last. You often put others ahead of yourself, but not always.

Self love is never wrong until it has a good proportion of Humanity blended together.

Selfish people lose so much in life ,because even when they realize they are wrong, they don’t know how to ask for forgiveness or show regrets.

And in the worst case, sometimes it is too late for that.

– Unknown

Sebični ljudi možda ni nisu svjesni svoje sebičnosti. Neki među njima dolaze iz primitivnih obitelji, tko ih je mogao naučiti darežljivosti? Drugi su bili previše puta povrijeđeni i više ne znaju biti drugačiji.

Kako god, na svijetu je previše lošeg, upravo iz sebičnih razloga, a jedna od bitnih životnih zadaća je naučiti što je bezuvjetna ljubav i praštati. U suprotnom, srljamo u sebičnost i oholost.

No koliko god se mi trudili iskorijeniti sebičnost, sa svih strana zapljuskuju naslovi koji zbunjuju „Volite sebe, sebičnost je zdrava“, „Da li je loše biti sebičan?“, „Dva lica sebičnosti“, „Kako se nositi sa sebičnim osobama“, „Sebičnost je korak do samouništenja“, „Zdrava i nezdrava sebičnost“, „Kako smo postali tako sebični“, „Sebični ljudi su zdraviji i sretniji“, „Sebičnost je osnovna ljudska vrlina“, „Sebičnost je mana“, „Sebičnost uništava vašu vezu“, „Voljeti sebe nije sebičnost“, „Sebičnost koči razvoj“, „Ljubav je sebičnost“, „U obitelji se uči pobijediti sebičnost i misliti na drugoga“ itd itd.

Uglavnom, svi ti naslovi i članci zbunjuju čitatelja jer jedni upućuju na slavljenje sebičnosti, a drugi su potpuno protiv nje. S jedne strane prozivaju sebične osobe radi vladanja, a s druge ih ohrabruju, da još više misle na sebe. Također je primjetno, da su autori različitog obrazovanja, podrijetla, a ponegdje i slobodni umjetnici, koji pišu na temu sebičnosti da zadovolje formu i želje nekog urednika. Sebičnošću se ipak najviše bave psiholozi i vjerski djelatnici. Iz njihove perspektive, sebičnost je loša strana osobnosti, a s vjerske se smatra izvorom ostalih grijeha. No zbunjuju i jedni i drugi jer govoreći o sebičnosti, svatko iz svoje perspektive, ostavljaju dojam da ne govore o istoj temi.

Znala sam čuti, kako sebičnost popravlja kvalitetu života, čak i da spašava živote. Možda, ali samo na kratke staze. Jer svi koji su bili izrazito sebični, neprijateljski su se odnosili prema mislima, svom tijelu. Pamtim nekoliko primjera. No svi oni, koji su voljeli, znali oprostiti, njegovali su svoj um i tijelo. Ali to ne znači da trebamo iz krajnosti u krajnost, bacati se od ljubavi ili sebičnosti. Ponekad si moramo udovoljiti, barem malo. Za mene, učiniti nešto za sebe, nagraditi se radi nekog uspjeha i biti brižan prema sebi, nije znak sebičnosti nego sebeljubavi. A znati postići balans u životu najveće je umijeće od svih.
Dok ovo pišem, do kraja školske godine ostala su još četiri radna dana, no tempo je ubitačan, testovi se tek sada pišu, tek sada se puno odgovara, a djeca naveliko kvare ocjene i time prosjek. Zadnji čas kažu da trebaju predati popunjenu radnu bilježnicu, koja je napola prazna. Jer ako ne predaju, srozat će im ocjenu. Zadnji čas popunjavaju prazne stranice i jedva stižu predati sve na vrijeme. Neki roditelji ni ne primijete da im dijete prolazi kroz školovanje, toliko su im djeca samostalna ili se naprosto za njih puno ne brinu.

Drugi vode njihove brige, od djedova i baka nadalje, dok oni šeću, rade i putuju po svijetu. No ja nisam od tih sretnika, nego od onih, koji moraju raditi s djetetom jer da ne rade, sve bi otišlo u krivom smjeru. Nisam od tih ni zato, što bi se moje prebacivanje roditeljskih odgovornosti na druge u obitelji i traženje većih sloboda, tumačilo kao čista sebičnost i neodgovornost, iako sam već po naravi daleko od sebičnosti.

Neki roditelji se osjećaju umorni, od posla, od djece, ali još uvijek nađu energije i volje da izađu s društvom ili u društvu svog partnera. Njihova djeca tada ostaju kod kuće, ponekad u društvu ljudi koje ne vole, nekad u društvu loših babysittera, a nekad i sami. Pokazuju li oni time sebičnost? Odmah da napomenem, ne osuđujem nikad tuđe izbore, ali ih primjećujem. Jesam li od tih? Niti malo, kad večer dođe, želim samo mir i svoj jastuk, zamračenu sobu, a kad malo odspavam, opet krećem na posao. U međuvremenu mi u znak zahvalnosti, za pomoć u zadaći i učenju, stižu zagrljaj i poruka „mama volim te“, masaža, prefini smoothie, zabava i smijeh. Nekad i čaša vina, sjajna večera, koju napravi dragi. Nesebičnost se dakle, zaista isplati. Ipak to negdje, netko vidi i nagradi.

foto: PixaBay, portaloko.hr