“Volim ogledala”, reče mi jednom prilikom prijatelj, modni fotograf, ‘ona nas prikazuju iskreno i izvan naših vidljivih rubova. Ne samo sebi već i drugima. Nosimo ih stalno sa sobom, ogledamo se u tuđim ogledalima. U svom radu često koristim efekt ogledala, ona su izvor moje inspiracije’.
Hm, svaki put kad dohvatite ogledalo, da se na brzaka našminkate u uredu, nekom lokalu ili stanete pred jedno veće, da se namontirate za posao, event, baš vam ovakve stvari padnu na pamet, kako on opisuje?
Često sam pred ogledalom jer volim sebe. Ne kao Narcis ali volim isprobavati nove modne kombinacije, raditi nove make up i hairstyle probe. Ljepota, stylinzi, moda – to je moj posao, već više od dva desetljeća. Nekad se zanesem i dugo se pred ogledalom dotjerujem i razgledavam. Moja slika prema svijetu treba biti najbolja moguća ali nastojim da u tom dotjerivanju i sebeljublju ipak ne pretjerujem. Nastojim da se ne zaljubim potpuno i beskompromisno u sebe ali da volim sebe. Ne na onaj način koji iz mog života izbacuje druge.
Na onaj zdrav način, da prihvaćam sebe, kompletnu, izvana i iznutra, bez obzira na eventualne nedostatke. Ne samo iz obzira prema sebi već i kako bih djelovala i zračila ugodnije svijetu koji me okružuje.
Prošli je vikend za mene bio izuzetno dinamičan. Osim ostvarene nove suradnje, za još jedan naš poznati portal i brojne pohvale objavljenog i vrlo popularnog teksta, shvatila sam da imam i neprijatelje. Neštovatelje. Podcjenitelje. One koji mi ne vide i ne traže prednosti nego mane. Štoviše, izmišljaju ih. Barem ja to tako vidim.
Umjesto da im se obratim istim stilom, upadnem u zamku malodušja ili nedajbože tuge, stala sam pred ogledalo i hrabro pogledala sebe. Ravno u oči. Što je to u meni da ih odbija od mene? Upozoravaju na bahatost, čak i oholost a ja tome ne vidim ni tragove. Čak mi izvlače riječi iz konteksta, vrte ih, rade iz njih drame, ni ne pokušavajući prodrijeti do inspiracije za tekst ili ispitati za isti razloge.
No čemu uopće o tome razmišljati kad ionako ne mogu svima udovoljiti, bilo bi naivno vjerovati da se svima sviđam i vrlo nerealno očekivati, da se svi slažu s mojim stavovima i mišljenjem. Kome je to uopće ikad uspjelo za rukom, da ga svi vole? Svi smo mi na različitim stupnjevima svijesti, ukusa ali i kulture.
Ako je istina, da se mi zrcalimo u drugima, onda sam sasvim lijepo prošla, čini se da su ljudi (osim nekoliko izuzetaka, koji ionako traže drugima mane) zadovoljni sa mnom, da me prihvaćaju takvu kakva sam, baš kao što i ja prihvaćam njih.
Umjesto da se zamaram ponekim negativnim komentarom, odlučila sam zaviriti u sebe, promotriti koje bi to još stvari trebalo popraviti jer težim najboljoj verziji sebe.
Kažu da je svatko od nas zrcalo i da se istovremeno svi ogledamo u drugo zrcalo. Tako naš svijet izgleda kao da okolo nosamo zrcala i reflektiramo druge. Ona pritom ne pokazuju samo naš lik već i unutarnje stanje. Ali, kažu i da zrcala ne pokazuju ono što bismo mi kod sebe htjeli vidjeti i kako sami sebe vidimo, čak ne ni kako jedni vide druge.
Zbunjujuće?
Zrcala drugih ljudi, koje svakodnevno srećemo, pokazuju naše ranjive točke, ono što bismo rado mijenjali na sebi, što baš i ne volimo kod sebe i ono, što o sebi još ne znamo. Mrlje našeg ega, stavova i pogrešaka. Daju nam i druge informacije, kroz naše okružje. Ako se samo usudimo pogledati u te slike, za sebe možemo učiniti jako mnogo.
Iako kažem, da se ne osvrćem suviše na tuđe komentare, a pogotovo otkad sam prešla četrdesetu, da vidimo što mi kažu moja ogledala, za potrebe ovog teksta. Jedno suflira drugima da bi trebali obratiti pažnju na moje sebeljublje, odnosno osuđivanje svih koji nisu kao ja a da se iz mog teksta, moje konture (prekrasnosti) mogu samo naslutiti. No dio koji me zapravo privlači najviše je onaj o zrcaljenju mene u osobama iz moje okoline.
Što se mene tiče, prvi dio komentara je loša psihoanaliza, koju naravno ne osuđujem ali primjećujem. Iz redaka nekog teksta ne možemo olako donijeti sud o nekome, možemo tek naslućivati nečije kvalitete, dimenzije ali se pritom možemo i prevariti jer to ej naš subjektivni doživljaj. Da bismo kreirali stav o nekome, treba, priznat ćete, puno, puno više. Tu su još neki komentari koji spominju slične dojmove. Trebam li se zamisliti? Ne, ako je suditi po većini komentara ali i ljudima iz moje okoline, s kojima se družim svakodnevno i dozvoljavam da mi kažu otvoreno kako me vide i što o meni misle. Tako me pojedini komentari dovode do zaključka, ako teorija o zrcalima zaista ima smisla, da se komentatori ogledaju u meni, noseći zapravo sliku sebe.
No neki tu mogućnost i zloupotrebljavaju. Ne možemo zrcala koristiti kao izgovor, za neprimjereno ponašanje, jer smo samo željeli predočiti, suprotnoj strani, što s njom ne valja a pritom u toj analizi izostaviti sebe. Onako, u stilu „ti ne valjaš ali zato sam ja super!“
No upravo to često ljudi rade, pogotovo kad se osjećaju slabijima, ugroženima i kad im padne samopouzdanje.
Tada im naše zrcalo poručuje: „I am not what you think I am. You are what you think I am.“
A što ako… osobe koje Vas stalno nešto spuštaju, podbadaju, obraćaju Vam se s visoka, uporno Vam traže nedostatke i pretjeruju u svojoj kritičnosti, gotovo svakodnevno, zapravo imaju veliki problem sa samopouzdanjem? Čovjek, koji je siguran u sebe, druge ne mrzi, ne šizi na njih, ne ljutise, dozvoljava im da se izraze i da budu ono što jesu. Prihvaća ih takvima kakvi su, ne prigovara, osim ako mu štete, ali ne proziva ih i ne osuđuje.
Kad Vam je stvarno dosta, ali stvarno dosta! ljudi iz Vaše svakodnevice, uz koje se ne osjećate ugodno, zavirite u svoje zrcalo, potražite razloge, zašto se prema Vama ponašaju nekulturno i neljudski.
Evo par stvari na koje bi trebalo obratiti pozornost:
Ponašanje naših bližnjih prilično govori o nama. Kad je netko previše kritičan, možda je jednostavno u sebe nesiguran, smatra Vas prijetnjom i želi spustiti jer po njemu, visoko letite. Također i kad kuka, jadikuje pred Vama, samosažalijeva se, možda se boji Vaše vrijednosti i visine te da Vas neće (uskoro) moći dostići. Ako je pak nepouzdan, možda Vam želi pokazati da ni Vi niste neki oslonac. Ako nema poštovanja prema Vama, stalno Vas ponižava, moguće je više stvari, da ste mu prijetnja ali i da sami ne pokazujete poštovanje prema njemu, drugima. Svaki put kad se osjećate poput žrtve, razmislite, možda se zapravo sami bacate u tu ulogu. Ako ste zatvoreni prema drugima, zašto očekujete da će oni prema Vama biti otvoreni i puni povjerenja?
Sve ono što šaljemo prema van, prema drugima, vraća se u nekom obliku i nakon nekog vremena, kao slika nas samih. Tako prijateljski osmijeh i komentar može značiti da zračimo pozitivno a ignoriranje može ukazati da smo daleki, razdražljivi i da prolazimo kroz težu fazu. Nadalje, ako nam je teško u životu ponekad reći ne, zašto se čudimo da nas stalno netko nešto traži?!
Zanimljivo, zar ne?
No to nipošto ne treba i ne može opravdavati naš nemar, da se potrudimo biti bolja verzija sebe.
Ne kaže se uzalud „Be the person you want to meet!“
Po zakonu privlačnosti, toliko popularnom proteklih nekoliko godina, privlačimo u naše živote sve što smo i sami. Svaka nas naša misao i akcija oblikuje. Pa ako je to stvarno istina, zašto ne bismo popravili naše odnose? Ako zračimo ljepše, naša bi nam zrcala po toj logici (vremenom) trebala pokazati još ljepše odnose, sadržaje i oblike.
Što time sve dobivamo, osim da postajemo naš uzvišeniji oblik?
Ako je odgovor ljudskije ponašanje, više razumijevanja, smijeha i sreće, ljubavi, dobrote oko nas, istog trena se odlučujem na bolje.
A vi, kako vi stojite?
foto: mybodymyimage.com
Nives Stepinac Grgurić ( pseudonim Nives Stern) autorica je velikog broja članaka na fashion & lifestyle stranicama marla-design.com i whattafashion.com, na kojima obrađuje teme vezane uz modu i lifestyle, međuljudske odnose. Kao kolumnistica na portalu portaloko.hr obrađuje također teme iz spomenutih područja. U vezi suradnje i poslovnih ponuda molimo ostvarite kontakt putem obrasca na marla.com.hr
Fan page: www.facebook.com/Nives-Stern-521741814648685/timeline/
