Svaka od žena ne smije zaboraviti postati upravo onakva kakva je oduvijek htjela biti!

Naša je poznanica prišla stolu nasmiješena i poletna kao da je tjedan dana bila na Sejšelima.

– Što je s tobom? – upitala je prijateljicu koja je izvodila grimase od bolova a onda se obratila meni:
– A s tobom? Što si ti tako pospana?
– A što je s tobom? – pitala je umjesto mene prijateljica s bolnim leđima – kako si tako sretna ko leptirica, tek je osam i petnaest? Izgleda da si se dobro naspavala ili je nešto drugo…

Razlog svoje sreće nije otkrila, a meni je prošlo mislima “kako neću biti pospana, noću moram raditi ono što nisam stigla tokom dana, uz sve obiteljske obaveze.”

Ništa nisam rekla, samo sam se nasmijala jer nema smisla išta objašnjavati takvim osobama, one ne razumiju nečije ciljeve i predanost u radu a još manje ideje, motivaciju, samostalan posao, u kojemu si potpuno prepušten sam sebi i volji tržišta, koji nekad moraš raditi i noću.

Takve su jednostavno nespremne za toliku žrtvu i količinu rada, često traže posao i mole boga da ga ne nađu. Zadnji put kad sam joj predložila posao, na sve se moguće načine vadila, kako bi joj ostalo njeno slobodno vrijeme a onda bi se opet požalila kako posla – nema.

Tog smo jutra djecu ostavile u školi na nastavi i nakon posrkane kave i druženja od pola sata, razdvojile se i svaka je krenula za svojim poslom. Mene je čekao dugi dan, prilično naporan. Manikerka me čekala u pola devet, frizerka u pola jedanaest a dijete oko podneva. Rekao bi čovjek, wow, koji luksuzni život no razmak od sat vremena iskoristila sam da napišem tri članka na tabletu, koja sam kasnije, po dolasku u ured, editirala na računalu. Nakon njih čekali su me još neki tekstovi i započeta tunika. Kompletirala sam kolekciju i nacrtala nekoliko skica za nove proizvode.

Nakon ručka, koji sam spravila za sebe i dijete, kraćeg odmora od pola sata, zajedno s njim krenula sam pisati zadaće i proučavati novo gradivo. Sutradan je bio test, njemu se nije učilo a mene je čekalo još puno obaveza poslijepodne, kućnih i poslovnih.

Pogađate, nadoknadila sam to vrijeme, koje nisam bila „u svom poslu“ noću, do ranih jutarnjih sati, kad je stigla poruka na face: „Još ne spavaš?“

Bila sam ulogirana i došlo mi je da pošiljatelju drsko otpišem „ne, tražim frajere ali nažalost ne tebe“ ali ipak sam se predomislila jer tko zna što će ta bena još pomisliti pa sam samo shareala nekoliko linkova na svoje stranice i napokon se bacila na jastuk.

Zašto sve ovo pričam i koga je (i je li uopće nekoga briga)?! Pojma nemam je li koga i koliko briga no ja ću ipak napisati svoje.

Zato, što nas sa svih strana nagovaraju i bombardiraju toplim porukama: „Rađajte, rađajte“, „imajte što više djece“„samozaposlite se“, „ostvarite svoje snove“, „budite ono što jeste“.

Što mislite, hoće li nam ti isti uskočiti, da nam pomognu, ako negdje ikad zapne?

Odgovor je – malo morgen! Ostavit će vas na cjedilu, od frendića na fejsu nadalje.

Neki će vam pomoći ali ne zato što ljudski žele uskočiti da pomognu, onako iz solidarnosti već će uz svoju uslugu naći načina da provuku vlastitu korist. Ima među njima i onih, koji vas cijede do zadnje kapi, ako primijete da još u vama ima energije.

No da ipak ne zaboravim one predivne i vrlo rijetke primjere (čak i virtualnog prijateljstva) koji su stalno za vas tu, koji rastu s vama i koji vas bodre. Nažalost, tako ih je malo.

Meni prijateljica ( nezaposlena ali zbog više sile) ne vjeruje, da bi malo previše ljudi NEŠTO i PUNO ali po mogućnosti da ne plate ili da se ne moraju nekako revanširati. Da ne moraju nekako kompenzirati uslugu, proizvod itd. Ugl. besplatno, na dar i rado će zanemariti obaveze i dogovore a od vas očekivati da budete socijalna usluga. Štoviše, baš kad njima odgovara. Pritom ne misleći da i druga strana ima neke obaveze. Ima ih neozbiljnih, naručuju pa ignoriraju, prave se ludi, blesavi, spominju stotine izgovora, zašto ne mogu sad, sutra, ubuduće. Bitno da su ulupali vaše vrijeme i živce, koji su nenaplativi. „Gdje ih samo nalaziš?“, pita me.

A ja njoj „pa na Fejsu, nađu oni mene ali sve manje. Ima ih i van Fejsa. Sad sam preselila na drugu mrežu, među ozbiljne poslovne ljude, na drugu frekvenciju, valjda će sad biti ozbiljnije.”

Misli da ju zafrkavam pa se smije, kaže: „Jel moguće, onda mi se više isplati ne raditi, više mi se isplati prst u uho staviti i piti kavu po cijele dane. Više mi se isplati baviti klincima, peći kokice po cijele dane nego raditi džabe a tebi svaka čast na konjskim živcima.”

Druga mi kaže: „Ma nisam se htjela dalje školovati, studirati, mučiti, kad je malo moguće da ću naći posao u toj struci, u skladu sa zvanjem, kad kod nas ide sve preko veze, svaki dobar posao u struci dobiva se preko veze a ja ju nemam, nažalost. Malo je onih, kojima se posreći naći zaposlenje regularnim putem.“

U pravu je ali kad nekima i priuštite regularni put, oni zataje. Ne svi naravno ali mnogi među njima, uplaše se izazova. Možda im je i muka da ćete im baš vi biti gazda. Misle sigurno „ajme meni, kod privatnika, nadrapala sam i to još kod kolegice. Pa kud baš za nju da radim?“

Baš tako, morat ćeš raditi triput žešće, nego da si u nekoj državnoj firmi, bez obzira jesmo li pile kavu zajedno na hodniku, između predavanja. Ako ja mogu tako puno raditi, možeš i ti. Ako želimo neke rezultate, morat ćemo se za njih jako boriti.

Nemamo vremena za zabušavanja. No to ne znači da nećeš biti nagrađena i da ja neću još više raditi od tebe. Štoviše, u brojnim primjerima sebi sam uskratila puno da bih drugima mogla dati.

Gdje god radila, za koga god radila, možda ćeš na nagradu morati malo pričekati jer i tvoj šef, gazda, vrlo često – čeka. Sad su takva vremena. Čekanja. Na svašta i na svakog se čeka, najčešće na one slatkorječive. Čeka se i na kredit, da bi se moglo platiti one koje želiš nagraditi dok čekaš da tebi plate.

To je jedan od razloga, zašto se mnoge žene – majke, ukoliko ne nađu posao kod dobrog i stabilnog poslodavca, teže odlučuju na privatne poslove i radije biraju ostati nezaposlene i uzdržavane, baviti se odgojem djece, pojašnjavajući svoju odluku, često u ovom stilu:„ Bojim se da mi se neće isplatiti, baš su šašava vremena došla, kad se više cijene starlete i sponze, uvlakuše od predanih majki – boraca, obrtnica, poduzetnica, kojima u kaosu nezaposlenosti ni nije preostalo drugo nego zaposliti same sebe. ”

Tako nekako, umjesto da se takve potiče i bodri u društvu, još ih se i ignorira, kotrlja im se kamenje na put ili im se radi iza leđa. Umjesto da im se pomaže, još ih se bezočno zavlači i laže.

Iako je nažalost obmanjivanje vrlo stara metoda u poslovanju, nije pravedna posebno prema onima, koji uz svoj posao vuku i neke obiteljske teškoće.

Najčešće takvu dramu žene doživljavaju od drugih žena, koje im zavide ili jednostavno žele istisnuti konkurenciju. Ili jednostavno ništa ne žele, osim pakostiti. Konkurencija je dobra, nje mora biti, kad je nema, kako napredovati? Neke pak namjerno pakoste i raduju se tuđoj muci, pritom sebe izdižući, a povodom 8. marta, koji bi sve žene trebao podsjetiti da su jednako vrijedne, nižu se statusi puni neiskrenosti. Čini se da najviše lažu upravo one koje se „bacaju od ljubavi“.

Ne bi li žena ženi ipak trebala biti podrška, iz solidarnosti, empatije ( s obzirom da zna kroz kakve nelijepe i dramatične okolnosti žene danas prolaze u muškom svijetu) i pomagati jedna drugoj a ne zvijer, u janjećoj koži? Ne, nisam naivna, samo još uvijek vjerujem da će nas ljudskost spasiti. Osim ako su stigla vremena kad mi moramo spasiti ljudskost.

Ona se pak ogleda u raznim primjerima pomoći, prijedloga i ponude za posao, posebno ugroženoj i nezaposlenoj majci a i onoj koja iz nekog razloga trpi teror kod kuće. Svi smo mi odgovorni za „komad ljudskosti“ u sebi. Svi u sebi imamo dio koji se zove savjest, urođeni osjećaj pravde, koji nas podsjeća da ljudskost moramo čuvati.

Šteta da taj dio sebe tako često ušutkavamo.

„Budi svoj/a!“, poručuju nam sa svih strana. Kako, ako ušutkavamo vlastite potrebe, talente, vještine, obrazovanje, radi braka, djece i obiteljskih obaveza?

Trebamo li šutnuti svoju diplomu visoke stručne spreme, samo zato što je nekome za posao interesantniji netko s tri razreda srednje škole? Radi nekog, tko uopće nije u struci koje se lovi, drugima krade zaposlenje, radno mjesto? Radi nekog tko se bezočno ulizuje nadređenima, kako bi istisnuo konkurenciju i ostvario ciljeve? Nekog tko je podoban i dovoljno velika ulizica, čime si osigurava mjesto koje priželjkuje?

Jednu ću vam stvar reći. Ne trebamo, štoviše, baš radi takvih primjera imamo veliki motiv za borbu.

S druge strane pak, dok ste vrlo mladi, bez djece i single, u toj borbi ustrajete puno lakše, možete neko vrijeme bez priljeva, redovne plaće, zapravo svašta lakše možete preživjeti, radi svojih karijernih ciljeva. Kad dođu djeca i obiteljske obaveze a uz njih i režije, vlastiti stambeni prostor, stvar se drastično mijenja.

Kad imate obitelj, više niste VI bitni, sad su drugi bitniji od vas a to su djeca.

U drugom su planu tada strasti i dokazivanja sebi i drugima, u prvom planu je obitelj, što je i prirodno no neprirodno je opet, bježati od sebe.

Dakle, nekako treba pomiriti strasti, karijeru i obitelj. Danasste sretnik/ca ako radite i to još posao u struci.

Nažalost, brojne su žene odustale od svojih snova, vještina i talenata upravo radi obitelji. Jednostavno nisu znale ili mogle spojiti sve svoje ljubavi. Iscrpile su se na poslu, kod poslodavca ili u vlastitom businessu. Neke su se iscrpile i unutar vlastite obitelji. Neke su iscrpili ljudi, druge žene. Uglavnom se to desilo onima koje nisu imale pomoć sa strane. Kako bi ju i imale, ako su radi partnera i ljubavi, odselile u drugi grad, kilometrima daleko? Dok sve usluge i režije poplaćaju, skoro ništa im ne ostane za sebe.

Isplati li se raditi i mučiti samo da bi plaćao troškove, režije, druge osobe? U takvom okružju i ljubav teško opstaje.

Danas mi je žao, što neke moje kolegice nisu pokazale veću samouvjerenost, kad sam im pružila priliku da stvaraju pa sam drugima, manje kvalitetnima i često van struke, morala dati isti posao. Završile su na tako bezveznim radnim mjestima, usprkos visokoj stručnoj spremi i talentu, koja su pogazila struku i njihovo dostojanstvo, pokidala kreativnu žicu. Da su barem bile malo glasnije i znale se nametnuti, da se nisu plašile reakcije tržišta, mišljenja drugih ljudi a još više sebe, gdje bi nam danas kraj bio?!

Neke od njih, toliko su bile zaokupljene s obitelji, preživljavanjem i udovoljavanjem drugima (partneru) da su odustale od svojih stvaralačkih vizija. Ideja spajanja majčinstva, obitelji i karijere a i sav trud studiranja, otišli su u vjetar. Neke dan danas tvrde, da nije moguće spojiti to sve u sretnu cjelinu bez da jedno od toga ne trpi.

No, kad malo bolje razmislim, možda su zapravo i ispravno odlučile. Ne moraju imati glavu nad papirima, buljiti čitav dan u monitor, izmišljati i šivati uvijek nove modele, sa strepnjom, hoće li i kako prezentirati i naplatiti svoj rad. Ne moraju noć koristiti za rad jer tokom dana, uz obiteljske i kućne obaveze, nisu stigle odraditi sve što su zamislile. Ne moraju brinuti hoće li se nekome svidjeti njihov tekst, članak, kolumna ili kreacija. Mogu jednostavno mozak “pustiti na pašu” i uposliti muške umove, partnere, da misle i privređuju umjesto njih. Ne moraju misliti kako da mu  olakšaju i doprinesu kućnom budžetu.

Ipak, ne mogu se zamisliti u njihovoj koži jer navikla sam raditi ono što volim, bolilo bi me opet raditi van struke, kao što sam morala pred 15 g ili potpuno zaboraviti svoje obrazovanje. Smetalo bi me da moram raditi neki drugi posao i zaboraviti na muku polaganja svih onih napornih i teških ispita, zaboraviti na žrtvu, kako bi jednog dana mogla živjeti svoje snove.

Nisam sigurna da bih radeći neki drugi posao, bila sretnija i mirnija i da bi me ispunjavala samo majčinska uloga. Štoviše, vjerojatno bih bila frustrirana jer je moja potreba za kreativnošću i stvaranjem prevelika i prejaka. Smatram da je zadovoljna majka, koja živi svoje snove, svom potomku ali i društvu, odličan primjer ustrajnosti i borbe za ciljeve. Takvoj ne pada na pamet štetiti drugima jer zadovoljna je sobom i suviše zaokupljena obavezama. Nalazi načina da i drugi žive svoje snove.

Tako je moja odluka, ma koliko se teškim život nekad čini, bila ispravna, za mene i moju obitelj.

No bez obzira na moje odluke i one, meni sličnih žena, ženskim glavama i dalje se motaju pitanja:

Da li nam se više isplati biti mame ili poduzetnice ili je najbolje biti jedno i drugo? Je li nam pametnije i zdravije ( s obzirom na količinu stresa na poslu) biti „samo“ mame? Ako smo samo mame i živimo naše snove ali ih ne naplaćujemo, koja nam korist od toga, kako mislimo da će izgledati naša budućnost i budućnost naše djece? Kako korisnici naših usluga, koji nas ne žele nagraditi, misle da bismo trebale (pre)živjeti? Kako uz karijeru, uklopiti majčinstvo, posebno kad imate školsko dijete, problematičnog ponašanja ili bolesno, koje traži puno pažnje i brige a nemate baka i djed servise, supružnik vam ne uskače jer i sam dugo radi a ponekad i izbiva od kuće, radi puta? Koji to poslodavac ima toliko razumijevanja kad izbivate s posla?

Kome se isplati imati zaposlenog, koji svako malo uzima slobodan dan ili bolovanje? Da li to društvo razumije? Da li to kupac i naručitelj usluga razumije? Što je za nas najbolje?

I tako dalje i tako dalje…odgovor će svaka morati naći sama za sebe.

Svakako da je lakše mamama, kojima u pomoć priskaču žene iz obitelji, koje im zbrinu djecu i preuzmu na sebe dio ili sve kućanske obaveze. No majke koje apsolutno sve imaju na svojim leđima  vrijedne su divljenja a njih se tako malo spominje i poštuje.

Nameće se pitanje, može li se imati i uspješno voditi samostalan posao i biti dobra majka i supruga? Može no ovisi čime se bavite, o potrebama tržišta i o okolnostima u kojima poslujete. Daleko će vam biti teže ako nemate veći početni kapital i zalihe, ako nemate podršku partnera, u obliku novčane i emotivne potpore i ako je vaš posao vezan uz proizvodnju. Za proizvodnju i plasman istoga, morat ćete dati sve od sebe i još malo više. No dobra je strana samostalnog posla da sami kreirate radno vrijeme, organizirate si posao kako vama odgovara, po volji si uzimate slobodne dane, ne odgovarate nikom za svoje postupke.

Da li će tržište imati razumijevanja za vaša bolovanje i pauze, drugo je pitanje.

„Bolesna sam, jedva se krećem ali ne mogu si priuštiti bolovanje, znate da naš posao to ne trpi“, reče mi jednom, jedna dizajnerica nakita.

Pa druga poslovna žena, prijateljica, na upit kako je: „Ma pusti, ludim, ne mogu više, dišem na škrge. Polomiš se da nešto stvoriš, realiziraš, izbaciš na tržište a onda čekaš da prodaš, naplatiš. Najgore je kad ti netko ne prizna tvoj trud. Dok sve nahranim i napojim, zbrinem, padam u krevet od umora. Dok sve troškove poplaćam, ne ostane ništa za mene. I tako u krug, dan za danom, borim se i patim se.“

Tržište ne pita jeste li umorni i nema razumijevanja ako ste loše volje ili lošijeg fizičkog zdravlja. Bez obzira na vaše stanje, morat ćete platiti svoje obaveze a za to ćete morati puno raditi, kako bi imali dovoljno za sve.

Tko će drugi krpati vaše rupe i dugove, plaćati vaše obaveze nego vi? Partner, suprug? Teško, posebno ako sam već dovoljno izdvaja od bruto iznosa svoje plaće. Najčešće upravo partneri, umjesto da vas podrže, pomognu urušiti vaš posao jer u njega ne vjeruju a neki čak iz ljubomore. Ipak je ovo muški svijet, zar ne? Tako na ženama ostaje, da se pobrinu (gotovo) za sve.

Nedavno sam se čula s kolegicom, nakon 15 g pa mi reče: „Ma, snalazim se. Zbog djece sam ostala doma, da se njima mogu posvetiti i lagano gradim karijeru u struci. Ne mogu se previše u to dati, muž nema razumijevanja za moj posao, djeca me trebaju, školarci su, trebaju pojačanu brigu a i sve jako puno košta. Ja nemam pomoć sa strane pa idem sitnijim koracima naprijed. Teško je spojiti obitelj i posao, meni je nakon duge potrage za poslom u struci, preostalo samo to – da sama pokrenem vlastiti posao pa kako ide – nek ide.“

Sjetila me na mene i moju priču, pred 10 godina. Nakon bezuspješne potrage za poslom u struci i putovanja s mužem od jednog do drugog grada, radi posla, ušla sam s dječjim kolicima u ured za gospodarstvo i umjesto oduševljenja, što se događa još jedno samozaposlenje, doživjela sam slanje od vrata do vrata, radi najobičnije informacije. Pet žena u uredu nije znalo odgovor na moje vrlo jednostavno pitanje niti rastumačiti zakon.

Nisam znala bi li se smijala ili plakala, te iste već sam istog mjeseca trebala platiti, putem povećih doprinosa, iako još nisam ništa ni poslovala. Njih i nadređene nije bilo briga od kuda.

Uza sve poteškoće samostalnog posla, tu je i poznati kronični nedostatak solidarnosti i empatije, posebno prema vlasnicima obrta i firmi, na tome moramo još puno raditi. Obrtnici, poduzetnici u mnogim su glavama još uvijek oni, koji “mlate lovu”, koji imaju, ne treba njima pomoći, njima treba još i uzeti.

Spremni smo, kao društvo pomoći ali tek kad vidimo da je netko u životnoj opasnosti, inače se ljutimo, ako je trava u nečijem vrtu zelenija a on/ona od nas uspješniji/a, talentiraniji/a, svestraniji/a, bolji/a.

Mnoge su žene „trčale s vukovima“ Clarisse Pinkole Estes. Progutale su sadržaj knjige, pohvalile se pročitanim i ispisale citate ali nažalost, zaboravile su razumjeti druge žene. Na pragu života još puno toga moraju preživjeti, kako bi jednog dana bile cjelovite i zrele. Prije svega morat će se odreći ljubomore i pakosti.

Na svu sreću, ima dobrih, pametnih i osviještenih žena, koje razumiju ljudsku muku, trud i velika su podrška drugim ženama. Neke od njih svakodnevno a ne samo za 8. mart, pokazuju da uz razum imaju i veliko srce:

“Uvijek su me fascinirale snažne žene, one koje snagom svoje volje pomiču granice nemogućega, koje izdržavaju životne teškoće i nikada se ne predaju. To su one žene čiji duh nadahnjuje, čija snaga motivira i čija odlučnost ohrabruje. Možemo ih naći u svakom dobu, na svakom radnom mjestu, u svakoj životnoj prilici. To je snaga one koja unatoč svim pridjevima i ulogama koje joj život namijeni, prvenstveno ostaje Žena. Taj dan slavi upravo takve: one koje pokreću, koje svojim primjerom i radom motiviraju, koje u sebi uspješno izjednačavaju svu složenost ženske psihe, koje usprkos Životu ostaju postojane, stabilne i svoje.

Drage moje dame, svakoj od vas želim da postane upravo onakva Žena kakva je oduvijek htjela biti. I ne zaboravite: “Girls compete with each other; women empower each other.” (Ksenija Vekić)
Nives Stepinac Grgurić ( pseudonim Nives Stern) autorica je velikog broja članaka na fashion & lifestyle stranicama marla-design.com i whattafashion.com, na kojima obrađuje teme vezane uz modu i lifestyle, međuljudske odnose. Kao kolumnistica na portalu portaloko.hr obrađuje također teme iz spomenutih područja. U vezi suradnje i poslovnih ponuda molimo ostvarite kontakt putem obrasca na marla.com.hr
Fan page: www.facebook.com/Nives-Stern-521741814648685/timeline/

foto: startsmartcareercenter.org